Da bi stekla što potpunija „slika“ o povijesti stripa na našim prostorima, pogotovo one iz vremena do 1945. godine, nije dovoljno „prelistavati“ i „proučavati“ tadašnju štampu, nego povjesničar mora postati i „arheolog“, te istraživati i analizirati arhivske materijale – nema ih nažalost puno, ali tu i tamo se ponešto može pronaći; te svjedočanstvima suvremenika. Ta svjedočanstva (koliko god bila osobna) mogu biti i svojevrsni „putokaz“ za neke nove rukavce, za neke nove pretpostavke, pa i za možebitne ponešto drugačije zaključke od onih postojećih.
Zvonimir Magdić (1930 – 2018), za prijatelje i kolege Amigo, jedan je od velikih imena hrvatskog sportskog novinarstva, znalac nogometa, koji je u malom prstu, recimo, držao nogometne lige Južne Amaerike, napose onu argentinsku.
Kao dječak, gospodin Magdić je pratio i – strip, te je pozitivno reagirao na moju želju da podijeli svoja sjećanja na vrijeme od prije 70-ak, pa i 80-ak godina.
MAKS I MAKSIĆ – sjećam se „Maksa i Maksića“. Onih, u boji. Mislim da su ti dečeci, jedan s kapom, drugi s čuperkom, izlazili u humorističkom listu „Koprive“. Jedan Rus ih je crtal. Još sada znam jedan stih, jer tekstovi, u osličju, su bili stihotvorni: “Majstor Luka tu se muči, tetu Mimu plivat uči…“ Pshaw! Do đavla! Kako bi govorili Karl Mayevi Indijanci, bez kojih se nije išlo spavati. Ili da. Ali s baterijom i debelim Winteuom pod poplunom.. I još jedno a la indiana: Howgh. Govorio sam. Ili, stoj! Hands-up!
MICKEY STRIP – Iz ruke u ruku je išao taj „Mickey Strip“. Njegova prva, naslovna stranica, krasnih boja, odnosila je toliko maminih žemlji. Umjesto njih, ja kupujem „Mickey Strip“. Sjećam se, točno, bila je proslava Duhova, 1938. je godina, i dečec, među masom koja se šeće krasnim Zrinjevcem, nudi „Mickey Strip“. „Tata, tata, daj mi ga kupi.“ No, takva su bila vremena i odgoj: „Ne, nećeš čitati te stripove. To nije za djecu!“ Otac moj, Likota, Kordunaš, radio je kao željezničar, koji me je obdario imenom Zvonimir, kad sam tridesete ugledao, svijetlo dana…
Ima mama svojih dvadeset pet para za svog Nonu, kako me je zvala, jer ja nisam, u početku, mogao reći Zvonko, nego, na upit kako se zovem: Nono… I, sjećam se probušen dvadesetpetparki, puta četiri, za Mickey, kao nosovi u bušmana ili ovih današnjih elektronskih brujala, koji divljaju pozornicama svijeta… Jasno, kao klinci, provlačili smo kroz nju špagu i slagali ulov, u ime male štednje, za strip, za Purgere, za Gradjanski, za slikokaz. Za Dick Forana ili Erol Flyna…
I čim je tata prešel u ured, bež po ‘Mickeya’.
CRNI JAHAČ & STARI MAČAK – onda još nisam znao, dubinom duše, svu vrijednost Maurovićevog stripovanja. Očito, nisam bio baš neki šmeker za strip, za razliku od mog prijatelja Romana Chiabudinia. Iako sam, već onda, uoči rata, čital Glojnarićevu „Masoneriju“ i „Borbu Hrvata“ i druge knjige, plus jasno Zane Greya ili Karl Maya, jer, ponavljam, bilo mi je sedam, osam godina…No, pamtio sam silno Franju Glasera – bil je čudo od golmana…
No, da sam pratil Crnog jahača, jesam. Volil sam Starog Mačka. Simpatičan, starac, dobar ko’ kruh, točan u puškaranju, koji ne promašuje, Jak na koltu. Andrija je to tak dobro delal da sam imao dojam, koji nosim još i danas, ako mi njegova slika, Mačka, dojde pod ruku, osjećam miris baruta iz tek opaljenog pištolja ili čujem njegov cinični smijeh. Da, Starog Mačka.
O CRTANJU STRIPOVA I „PECKALU“ – I ne samo da sam kupoval stripove, ja sam i sam probal nekaj crtati. Ili, risati. I ne samo ja. Pa ja sam, kasnije kod Orlića imal iz crtanja – jedan! Jedini – jedan! Onda je to bilo – izvrstan. A taj Petar Orlić je bil slikarski akademik. Ilustriral je i knjige iz kojih sam ja učil povijesti… Svi smo šteli risati, I, još više – striptirati. I nije čudo. U jednoj od zgradurina u toj željezničkoj koloniji, na broju Trnjanska 11, bila je u podrumu čak i redakcija listića, koji je izdaval Janko Vičić, a puno toga risal, da, Vladek Delač. Zval se “Peckalo“. I tretiral je, na ovaj ili onaj način, život u koloniji: tekstom i slikom. Zbog Delačove ruke i njegovih crteža, koji su već imali i publikaciju, a svi smo znali i za Waltera Neugebauera, i njegovog brata Nobiku, koji se više proslavil s pisanjem tekstova za šlagere, zvali smo ga, Vladeka Delač. Njegov brat Zvonko je išel s menom u istu školu, pučku, u Trnju, u isti razred, kod Drageca Goluba, učitelja….
VLADO DELAČ – Vladeka je stalno bil među nama. I furt je, na onim plotovima kojima smo čupali zube od letava, i sjedili na tim prečacima, jasno ak’ nismo napikavali, a napikavali smo – furt, od jutra do mraka, glavna faca bil baš Delač. I s tog napikavanja ja se sećam nekog stripa, mislim da je bil od – prek, jedan od rijetkih o nogometu, ne kao cjelina, epizoda, ali dogodovštini, ne znam kak’ se taj simpatični lik zval, s naočalima, tip anitdeportivo, kojeg je bilo svugdje, a jednog dana na krcatom igralištu s barjacima, on je na golu.
Nema pojma, ali brani sve. Jer, on ne čeka loptu, on lovi muhe i komarce koji mu se vrzaju pod nosom, a u čas kad se on za njima i hita, to eto ti, lopte. I nema gola… Nekaj mi je Roman došapnul, možda je bil „Maksim“. Možda…
O NOGOMETU U STRIPU – Malo je uopće, koliko ja znam, priča, na filmu, u stripu, u romanima – o nogometu.. Možda ih je i bilo, ja ih ne pamtim. Sono lontano da me…A, u tom nogometu i oko njega, ima toliko toga. I onda, kad se igralo za kilu masti i pet kila belog brašna (Gradjanski) i sada, kad se inkasiraju teški milijuni. Događaja, zbivanja, ovakvog svijeta multimedijski, nezdravog, težak poput onog, za jesenskih kiša koje, dok sam ja bil mali, nisu nikada prestajale, sve do prvog snijega, pruža scenarij kojeg uistinu ne bi bilo teško napisati. Ameri imaju i ragbijaše i svoje bezbolaše, hokejaše na ledu i, jasno, šakače. Ali, nogomet, ta najljepša sporedna stvar na svijetu, kako mu toliki pjevaju, već odavna, nema prave riječi. Ni filma. Ni kazališća,.. iako je naš Tijardović napisao, dvadesetšeste, nogometu, čak i operetu „Kraljica lopte“. Možda, živi unikat u čitavom svijetu. Opereta o nogometu!
Nekaj je o nogometu na stripu delal Bednjanec, koji je vlekel po Jelcu onog svoj jazavčara s lulom u gupcu.
Ja imam čak u svojim „Zagrebačkim nogometnim legendama“ njegov strip o Ici Hitrecu, najboljem hrvatskom nogometašu svih vremena.
PREDRATNE STRIP-SVESKE – Ja nikada neću skinuti iz sjećanja one debele strip sveske: „Trojica u mraku“ i „Sedma žrtva“. To je imalo svoj ton. I cijenu. Imal sam sve to. I posudio ih, nehotice, bez povratka, kao ona rijeka without return.
Imal sam, a već sam bil, debelo, klipan i sve izašle „Fantome“.
Falkov „Fantom“ je kod nas počeo u ‘Hrvatskom dnevniku’ koji je kak’ bi rekli modernisti ‘ servirao’ Mačekovu Hrvatsku seljačku stranku. Ali, contra „Jutarnjeg lista“, a pogotovo „Novosti“, smatrao se hrvatskim domoljubnim listom. I taj je „Fantom“ izdavan, uz to i u zasebnom stripu. Obožavao sam „Fantoma u džungli“, „Fantom i Kabai Singa“, ali još više onu Stelu i barunicu, u „Gusarima zraka“. Pamtim: ‘Calcuta clipper odmah na zemlju ili ćemo vas oboriti…’ A piloti gusarskih zrakoplova, same su žene! Dečkih – ni!
O ZALJUBLJIVANJU U JUNAKINJE STRIPA – Istina je, bili smo zaljubljeni u sve strip-puce. U Fantomovu Dianu, u Kate od Dana Burrya iz „Sedme žrtve“.
Volio sam i groma i satana, konja Crnog jahača ili Dan Burrya koji je ne trčao, nego letio. Bili su to divni dani djetinjstva. Nezaboravan je bio i Mandrake i onaj njegov crni Lothar. Kaj je značilo gladovanje u školi, kad je umjesto tople žemlje u torbi bil smotan „Mickey Strip“…
ZABAVNIK – Strip, pa gotovo uvjerljivo, iz mojih ruku izmiče završenom opstojnošću Nezavisne Države Hrvatske.
Sunčanica, knez Radoslav, Maurovićevi likovi i drugi stripovi iz „Zabavnika“ bilo je zadnje što sam čitao, s oduševljenjem. Bio sam pretplaćen na ‘Zabavnik’. Ako se ne varam izašlo je nekih stotinjak brojeva… Uz „Zabavnik“, postojao je i prilog, a prije toga i samostalni list, koji se zvao ‘Za vas’. Tu su bili portreti, sjećanja, dogodovštine, biografije slavnih ljudi. Sjećam se dobro, pazite, od tada je više od debelih 70-ak godina, jedan o Franji Wolflu, s jednom njegovom prekrasnom slikom, portretom. Sjećam se i jednog portreta, slikom i riječju, tada neizostavnog Andrije Konca, pjevača za kojim se „ludilo“. I čiji je glas najavljivao djevojačkoj mladeži, ljubavni roman.
I ti Hanzeki, i Bimboji i ta serija drugih romana iz hrvatske povijesti, što je za naše stripovanje, ipak, bila u neku ruku, mala senzacija. Još i danas imam negdje, poneki broj, tog „Zabavnika“. Znam, poslije rata, stripa više i nije bilo. Ili se ja dobro ne sjećam. Ja ih nisam više susretao… Ne znam za njih.
PLAVI VJESNIK – Glasno i jasno trebam reći: malo sam pratil „Plavi vjesnik“. Svi ti crteži u njemu nisu u meni nosili bilo kakav umjetnički poriv ni dojam, iako su ga delali i stari majstori poput braće Neugebauer, pa i sam Maurović i Dovniković. I moj kolonijaš Vladek Delač. Bil sam čitalac, tražio svoje junake, ne osjećajući veliki poriv za nečim što bi trebala ostati neka vrijednost kao ona trava, nezaborava… To je čista istina čitave ove priče…
BORDO I NOGOMETNI STRIPOVI – Dovnikovićev strip o nogometu, iskreno govoreći, listao sam, uz popratni tekst, pozorno, tek sada, pola stoljeća od nastanka. U pretisku, u knjizi koju ste mi poklonili. Kraj ovog modernizma, što se tiče crteža koji je mustangački divlji, on ipak ima jednu vrištalicu, za razliku od ovih Bordovih nogometaša. Uglađeni, uspravni, gotovo bez nabora, svi su u redu, čak i onda kad se udaraju ili tuku. ‘Plavac’ je daleko od mene. Ja mu nisam bio živi pratilac. Tu i tamo, da. Ja tada i nisam bio u „Vjesniku“… Ni Dovnikovića nisam znao, osim po napisima u dnevnim novinama, ni Vukadinovića koji je stvarao Zvezdine – zvezde..
REZIME – Ovo je bilo zbrajanje, a ne študija jednog vremena kroz hrvatski strip i radove strip-majstora čiji likovi, piljeći u njihov crtež danas, odaju jednu strogoću, uvjerenost. To nije onaj lepršavi Maurović – iz mojih dječačkih dana – čiji likovi, oni s leva ili desna, lete.
