Četrdeset i devet nasumičnih viđenja „lika i djela“ ANDRIJE MAUROVIĆA, moj skromni prilog „obilježavanju“ 120 godišnjice rođenja GENIJA STRIPA

373

Kao što sam se i bojao da će se desiti – 120 godišnjica rođenja ANDRIJE MAUROVIĆA (koja se kalendarski dogodila prekjučer, u ponedjeljak 29. ožujka) je u našem kulturnom i javnom mainstreimu prošla apsolutno nezapaženo, kao da se nije ni dogodila. Nije otvorena (ni organizirana) Maurovićeva izložba, nije promovirana (ni napravljena) neka nova knjiga ili barem album, nije organiziran nikakav stručni ili znanstveni skup na temu Maurovića…

Godišnjica je „obilježena“ jedino na društvenim mrežama (onako simbolički kako to i može biti, ali i to je bolje od – ničega), od strane Iztoka Sitara, Zorana Đukanovića, udruge „Stripforum“ iz Zagreba, autora ovih redaka, Muzeja likovnih umjetnosti iz Osijeka, Hrvatskog povijesnog muzeja iz Zagreba, Akademije stripa iz Sarajeva, možda još ponekoga, ali… 

Da, i kolega Marko Fančović je na internet-portalu „Zvono“ (nakladnik portala nije iz Zagreba, nego iz Bjelovara) je napisao prigodni tekst o Mauroviću, ističući da „nitko nije, niti će ikad biti toliko bitan za razvoj stripa u Hrvatskoj kao ovaj velikan koji je rođen 1901. u mjestašcu Muo u Boki Kotorskoj, a umro u Zagrebu 2. rujna 1981.“.

Osobno, kao štovatelj Andrije Maurovića u „Večernjem listu“ dao sam sjećanje na GENIJA STRIPA, što je i naslovnica današnje kolumne.

Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da Maurovićevu obljetnicu nije barem s fotografijom i ponekom riječju (u rubrici „Ukratko“) zabilježio „TV kalendar“ Hrvatske televizije (kojeg je  kao urednik potpisao Leon Rizmaul, koji spada u dokumentarni program čiji je urednik Vladimir Brnardić). Makar se radi o legendarnoj, višedesetljetnoj emisiji koju sam HRT-e brendira kao „referentan izvor znanja i uređivanja“, ističući da „prikazuje važne događaje i obljetnice iz hrvatske i svjetske povijesti“.

Očito, nevažne  događaje i obljetnice „TV kalendar“ – preskače!!! 

Iz toga se može zaključiti da su za tu emisiju Maurović i njegovo djelo – nevažni!

Za razliku od televizije, Hrvatski radio u emisiji “Dogodilo se na današnji dan” 29. ožujka  ipak nije „zaboravio“ obljetnicu Andrije Maurovića. Nažalost, trominutni prilog ima niz faktografskih grešaka i krivih atribucija, pa i proizvoljnosti: navodi se da je Walter Neugebauer napisao scenarij stripa “Grička vještica”; da “Ahuramazda na Nilu” pripada nizu Maurovićevih stripova nacionalne tematike; da je započeo studirati 1922. godine!? Kao autori/urednici emisije na špici su navedeni Tihomil Ponoš i Dario Špelić

Bilo kako bilo, kao svoj mali prilog obljetnice 120-godišnjice rođenja Andrije Maurovića napravio sam izbor 49 misli i razmišljanja o umjetniku, njegovim stripovima, značenju i autorskom pristupu, a koje su u proteklih pola stoljeća napisali njegove kolege – stripaši, urednici, sveučilišni profesori, kritičari, povjesničari, estetičari, novinari, filmski redatelji, pa i sami – stripofili…  

Ponavljam, radi se o izboru „bez nekog smislenog reda“ (a još manje redoslijeda autora), ali i takvi kako citati i jesu predstavljeni – mislim da mogu em proširiti vidokruge, ali i poslužiti za „ulogu“ osnova, pa i poticaja za daljnja istraživanja i sistematizacije „lika i djela“ Andrije Maurovića.

Usput rečeno, kao autor spomenara „Mauroviću, s ljubavlju“ iz 2009. godine objavio sam tekstove 76 osoba (oba spola) koji su se na ovaj ili onaj način bavili umjetnikom i njegovim strip-djelom. 

No, Maurovićeva bibliografija je bitno opsežnija – tijekom dosadašnjih istraživanja uspio sam atribuirati više od dvjestotinjak imena koji su pisali o njemu, a broj bibliografskih jedinica  (objavljenih tekstova) se popeo na više stotina. 

Usporedbe radi, u katalogu izložbe „Andrija Maurović: Poznato i nepoznato“ (čiji su autori Darko Glavan i Frano Dulibić) koja je bila postavljena 2007. godine u Galeriji Klovićevi dvori, Zagreb zabilježeno je manje od 40-ak bibliografskih jedinica; dok je u čačanskom časopisu za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“, trobroju 185-186-187, koji je u cjelosti bio posvećen Mauroviću (priređivač Zdravko Zupan, urednik časopisa Branko Kukić) iz 2012. godine pobrojano njih 150-ak.   

VLASTIMIR KUSIK: Kao tvorac stripova izuzetne vrijednosti Maurović ne predstavlja samo najznačajniju i najzanimljiviju ličnost u našoj sredini, već će u jednom razdoblju svog rada umnogome nadići te okvire i priključiti se velikanima stripa svjetskog značaja…

ŽARKO BEKER: Oduševljenje kojim možemo pratiti Maurovićeve stripove  prvenstveno je potaknuto virtuoznim osjećajem autora za režiju, za kadar. Ako se kao postulat uzme Maurovićev talent kao nešto što je već dokazano, u niz navrata ispoljeno, onda je postavka slike ta koja plijeni, koja nas tjera da se ponovno i ponovno divimo starom majstoru na njegovom snalaženju u skučenom prostoru čamca, na nizu slika u istom šturom ambijentu, kadriranih čas u totalu, čas u gro planu, crtanih iz svih perspektiva žaba, ptica i okogleda. Nevjerojatno je kako Maurović uspijeva izbjeći kroz četiri-pet tabloa monotoniju istog prostora i stvoriti dapače najinteresantnije stranice svog stripa… 

VESELKO TENŽERA: Svijet iz najboljih Maurovićevih priča, bio je posve izvan iskustva njegove publike, ali ga je ona primila kao svoj i ugradila ga u temelje vlastitog bića (to sam čuo barem od dvadesetak ljudi, različitih po svemu). Oni još govore o Starom Mačku i konju Satanu, Crnom Jahaču i Polaganoj Smrti kao o realitetima zagrebačkog života, kao o licima iz vlastite prošlosti…

MILJENKO JERGOVIĆ: …Maurović je bio  jedan od najvećih junaka, ako ne i najveći, u sentimentalnom odgoju dugog niza jugoslavenskih i hrvatskih naraštaja, koji su odrastali uz njegove stripove. Svojim novinskim ilustracijama, propagandnim, namjenskim i reklamnim crtežima Maurović je obilježio jugoslavensku svakodnevicu u vrlo dugom razdoblju, od kraja 20-ih pa, praktično, sve do ratova u 90-ima. Većinom se nije ni znalo da se radi o njegovim crtežima, pri dobrom i dugovječnom dizajnu se, obično, zaboravlja na autorstvo. Njegove naslovnice dječjih knjiga, naljepnice za boce žestokih pića ili ilustracije za turističke prospekte znakovi su vremena na kojima se, međutim, nepogrešivo prepoznaje majstorska ruka… 

ZORAN ĐUKANOVIĆ: Žanrovska raznovrsnost Maurovićevih stripova može zavarati. Maurović se nikada nije u punoj mjeri pokoravao postojećim žanrovskim konvencijama, već ih je prilagođavao svojoj izrazitoj individualnosti. Za te svrhe možda su mu najbolje poslužili vesterni i okolnost da su mu upravo ti stripovi bili najvećeg obima, što je dopuštalo uspostavljanje zrelije motivirane strukture priče. Karakteristično je, takođe, da se Maurović nije pridržavao dominantnog običaja stvaranja serijskih stripova. Za tek tri cjeline od njegovih sedamdesetak stripova može se reći da predstavljaju kakve-takve serijale…

FADIL HADŽIĆ: Dosta uglednih osoba našeg vremena zna reći (ili napisati) da su se odgajali na Miroslavu Krleži, a ne vole priznati da su se usput odgajali i na Andriji Mauroviću, iako su neki od njih 1935. godine više čitali Maurovića nego Krležu…

DRAGOSLAV JOVANOVIĆ – DRAGON: „Biser zla“ – bio je to moj prvi susret sa slikanim stripom! I prvi s Andrijom Maurovićem, strip majstorom! U prvoj reviji („Plavi vjesnik“) štampanoj na bakrotisku! Ti osunčani morski prizori, dočarani sa takvom jednostavnošću a tako uverljivi, uticali su trajno na moju nesvesnu predstavu o Andriji kao o starom barbi i „morskom čoviku“ iako sam kasnije prihvatio opšte raširenu sliku o njemu kao Starom Mačku…

MIDHAT AJANOVIĆ: Maestralni crtač nepogrešivih kompozicijskih rješenja, Maurović predstavlja jednog od najblistavijih autora realističke stripovske figuracije u istoriji medija. Poseban kvalitet i ono  što Maurovića čini gigantom stripa u svjetskim razmjerima su njegovi rezultati postignuti na terenu karakterizacije likova, gdje on ne priznajući internacionalne kanonizirane uzore bezlične „papirnate“ figure, naročito karakteristične za američke stripove, zamjenjuje „živim“, jasno profiliranim karakterima lišenimh bilo kakvih stereotipa…

TIHOMIR TONKOVIĆ: Razloge ideologizaciji dijela stripova Andrije Maurovića bi vjerojatno trebalo tražiti u njegovoj suradnji s raznim scenaristima. Jer scenaristi su, čini se, bili svjesniji od samog Maurovića u pogledu ideološke poruke stripa. On je nikada nije primjećivao, pa stoga kod njega nalazimo jednako promicanje ideje o samostalnoj hrvatskoj državi, kao i one o borbi za novu Jugoslaviju. Moglo bi se pokazati kako je dobar dio tih ideoloških karakteristika stran samome Mauroviću, ali stripovi koje on potpisuje nisu samo njegovo djelo, pa ih kao takve i treba čitati…

ENKI BILAL: Maurović me je fascinirao! Ta njegova jednostavna, ali apsolutno originalna linija, njegovi kauboji, konji, po tome je jedinstven u povijesti stripa. Šteta je što je on na francuskom tržištu potpuno nepoznat autor. Kada bi mu ovdje počeli izlaziti stripovi, Maurović bi zasigurno postao kult-autor…

MLADEN HANZLOVSKY: Oslobodivši se suhoparnog programskog diktata Akademije, Maurović se odmah – koliko iz nužde, toliko i iz htijenja – vulkanskom eruptivnošću predaje prvim ilustracijama brošura, knjiga, plakata, novina i raznih periodičnih izdanja čije je vrijeme upravo nastajalo. A to radi izvanredno! Njegove ilustracije romana domaćih pisaca ostaju jedinstven i skladno stopljen vizualni doživljaj s tekstovima, te gotovo, kao neki likovni „zaštitni znak“ za njihovu prepoznatljivost. Taj Maurovićev namjenski grafizam i svakodnevnu ilustraciju, golem opus predratnog našeg pop-slikarstva trebalo bi detaljnije istražiti. No, sigurno je da se vinuo za kratko vrijeme među prve predratne ilustratore, a zasluga mu pripada u tom pogledu i za stanoviti likovni odgoj masa i mladih. Ovi potonji njegove crtarije počinju doslovce gutati sredinom 30-ih godina, kada Maurović starta u našim zabavnim ilustriranim tjednicima i revijama kao genijalni crtač stripova…

JURE ILIĆ: U „Meksikancu“ su nacrtana rijetko izražajna lica kakva se ne susreću u dnevnom stripu, a zanimljivo je da su mnogi „karakteri“ preuzeti iz zagrebačkog miljea. Maurović je zapravo uvijek u svoje stripove unosio likove poznanika ili ljudi viđenih na zagrebačkim ulicama, tako da su njegovi likovi uvijek živi i autentični, što posebno dolazi do izražaja u „Meksikancu“, koji je zapravo strip psihologije, a ne akcije, kako bi se moglo zaključiti površnim gledanjem i čitanjem…

DARKO MACAN: Bog hrvatskog stripa i dalje je – Andrija Maurović. Kad govorim o božanstvu u stripovskom polju, treba ovdje pojasniti, ne razmišljam o kvaliteti (niti je sporim, potpuno je irelevantna), povijesnom značaju, prodanim primjercima ili bilo kakvom drugom mjerljivom pokazatelju. Božanstvo važem isključivo po tome koliko je autor postao identificiran sa svojim djelom, koliko ga je čak i nadrastao, koliko ga svijet širi od našeg malog, stripovskoga, pamti. A taj kriterij i dalje zadovoljava samo Andrija…

IVO ŠIMAT BANOV: U stripovima, ma koliko imao vrsne scenariste ili uzore (Fuis, Kovačić i drugi) ili ih radeći po literarnim uzorima provlači se njegova samovolja i njegovo uporno iscrtavanje crno-bijele slike svijeta Dobra i Zla. Nekim je likovima podario vlastite karakterne i fizionomijske crte (Stari Mačak — Andrija Maurović), razdijelio svijet na Svjetlo i Tminu, a svoje junake ostavio na čistini između Kulture i Prirode, izvornog i neškodljivoga divljašta na jednoj te pitomosti naravi na drugoj strani. I jedan njegov lik, Dan iz Sedme žrtve, zanimljiv je primjer toga temeljnog sukoba — lik kojemu Maurović daje za pravo da ubije sedmoricu ljudi zbog jedne kobile ili životinje koje su „mnogo bolje nego ljudi“…

AHMED HRAPOVIĆ: Gledajući po ko zna koliko puta stripove Andrije Maurovića, a naročito strip „Djevojka sa Siere“, diveći se svakoj sličici posebno, može se izvući zaključak da je Maurović upravo ovim stripom dostigao vrhunac u svom stvaralaštvu, a samim time zadao pretežak zadatak kompletnoj svjetskoj strip produkciji da neko od tih autora napravi nešto slično. Teško, čak i uz pomoć digitalne tehnike. Do danas, pouzdano se može tvrditi, još niko nije prevazišao ovo remek djelo velikog strip genijalca niti mu se približio, uz, naravno, dužno poštovanje svim velikanima Devete umjetnosti širom svijeta, bez razlike da li to bili majstori pera, kista, crno bijele ili kolor tehnike…

RANKO MUNITIĆ: Maurović je velikan antropomorfne, uvjetno rečeno  realističke stripovske figuracije, one koja (kako se to običava reći) pribjegava igranofilmskim vizuelnim rješenjima, ne zanima se toliko fazama pokreta koliko bitnim punktovima (ekstremima) njegovog događajnog materijaliziranja, postiže dinamiku efikasnim mijenjanjem planova, rakursa, pozicija promatrača, i tako dalje. Maestralni crtač, vješti korisnik različitih rastera, Maurović ne upotrebljava boju, no preciznom raspodjelom crnih, bijelih i rastresito sivih površina u prizoru postiže bogati polihromii raspon koji po efektu nadilazi možda „eksplicitno” šarenilo višebojne štampe…

PETRA TOMLJANOVIĆ: Maurović se javlja u pomalo konfuzno vrijeme druge polovice 20-ih i 30-ih, crtajući karikature u kultnom časopisu Koprive. No ubrzo mijenja „žanr“ i počinje se baviti stripom, još dok se strip tako nije zvao, već postaje prvak „romana u slikama“ i „novinarskog filma“. Inspiriran vizualnim jezikom američkih vesterna, Maurović počinje stvarati svoju inačicu Divljeg zapada u radovima poput „Gospodara zlatnih bregova“ ili „Posljednjoj pustolovini Starog Mačka“, gdje stvara ikoničke likove: Crnog jahača, Starog mačka i Polaganu smrt. No iako inspiraciju vuče iz američke pop-kulture, njegovi stripovi uvijek sadrže i subverzivnu dimenziju, primjerice strip „Podzemna carica“  iz 1939. Maurović oblikuje kao alegoriju komunizma… 

ĐURO VIDMAROVIĆ: Maurovićev život još je neistražen. Nesumnjivo, u partizanima je radio kvalitetna djela koja su služila na ponos tadašnjem režimu. A režim mu se nije odužio. Poslije rata Maurović se uključio u likovnu promidžbu slikajući plakate s komunističkim temama i parolama, što može izgledati odiozno, obzirom da je time slavio totalitaristički režim. No to ne umanjuje vrijednost njegovoga sveukupnoga opusa i može se do određene mjere tumačiti kao posao po narudžbi. Dok su neki njegovi kolege zbog partizanije dobili priznanja i časti, pa i vlast, Maurović je bačen na marginu i život je završio kao čudak…

TIHOMIR MRAOVIĆ:  Maurović je uistinu nevjerojatan, fascinantan. To uistinu treba vidjeti da bi se doživjelo. Nevjerojatno je koji su to snaga izričaja i inventivnost pri izradi stripa. Otkuda je to došlo?  Čemu možemo zahvaliti da imamo tako velikog crtača i da upravo on službeno otvara svojom pojavom povijest našeg stripa. No, kad Maurovića smjestimo u kontekst 30-ih godina prošlog stoljeća, i kad shvatimo da je tada strip kao medij imao svoj uzlet, i da su se tada javili izuzetno veliki i po utjecaju snažni crtači, od kojih se moglo samo učiti (kao što su npr. Hal Foster, Alex Raymond, Clarence Gray…), tada sve postaje jasnije i sve kockice mozaika dolaze na svoje mjesto…  Maurović je očito upijao mnogo utjecaja da bi na kraju ipak bio svoj. Njegov stil je jedinstven i unikatan na ovim prostorima. On se svojom pojavom postavio bok uz bok sa svjetskim strip veličinama, podigao je ljestvicu i same standarde izrade domaćeg stripa vrlo visoko. Standarde koje treba samo slijediti…

ALIJA BALTA: U „Gričkoj vještici“ genije stripa Andrija Maurović nam je potvrdio svoju veličinu u svim segmentima stvaranja vrhunskog „crtanog romana“ od samog toka priče, kao na filmskoj traci nižu se kadrovi, samouvjereno vlada svim esencijalnim likovnim vještinama, majstorski postavljenoj scenografiji i kostimografiji, jakoj karakterizaciji svakog aktera ponaosob, a posebno su došle do izražaja grupne scene u kojima je do danas neprevaziđen (na ovim prostorima, pa i šire)…

VASA PAVKOVIĆ: Sukob zla i dobra, na kome je izgrađeno čitavo Maurovićevo strip-djelo, u tri epizode serijela „Barba Niko i Ivo“  je jasan, funkcionaliziran i konzekventno njegovoj etici sproveden. Smještajući svoju priču na kraj 19. i početak 20. stoljeća, u vrijeme postojanja posljednjih jedrenjaka, Maurović i Aljinović su sebi omogućili stvaranje romantičnog miljea. Upravo onako kako će desetljeće kasnije činiti i Hugo Pratt, vodeći sagu o Corteu Malteseu u vrijeme oko Prvog svjetskog rata. Čini se da je to bilo posljednje doba u kome je pojedinac individualnom akcijom (na moru) mogao učiniti nešto više. Došli su zatim motorni brodovi, mašine i nova tehnologija – svijet (avanture) se beznadno izmijenio… Scenariji Rudija Aljinovića su zanimljivim i dobro vođenim pričama omogućili Mauroviću da iskaže svoje majstorstvo u crtanju…

ALEM ĆURIN: E da mi je bit ka Andrija Maurović Čovik je bija genijalni crtač stripova, zarađiva je od stripa da to nije normalno. Kupija je od te love tri kuće, živija je ka kralj, organizira tulume, bija je veliki boem, sve je sarčija na žene i društvo… Virujte mi, on je bija čudo od čovika. Jedan put san mu se najavija za doć mu pokazat jedan svoj strip. Doša san mu doma, dočeka me je u crvenon šporkon kapatoju, zalizanega tila i kose nafton, bos, pimperlin mu je virija ispod kapatoja, bija je to kus pimperlina, uzeja je ono šta san nacrta, lista je govoreći otprilike ovako: “Ovo si me kopira, ovo ti je bez veze, ovo ti je sranje, ovo malo sliči na moje stripove.”… 

KARIM ZAIMOVIĆ: Strip „Seoba Hrvata“ ima za temu hrvatsku istoriju. Epska dinamičnost  i za historijski strip neuobičajeno svježa narativna komponenta – zasluga scenariste Stanka Radovanovića – i Maurovićev nadahnut crtež, prožet mjestimično i dopadljivom patetičnošću učinili su ovaj strip jednim od ponajboljih radova „Starog Mačka“…

ZLATKO POSAVAC: Za razliku od mnogih domaćih i stranih strip-crtača, koji su započinjali sa stripom vrlo rano i razvijali se crtajući stripove, Maurović u doba svojih klasičnih radova nije nadobudni dječak, ni mladić, nego odrastao čovjek i već formiran crtač-ilustrator. Za razliku od onih koji danas započinju svoju karijeru crtača stripova, a kojima stoje na raspolaganju ne samo mnogobrojni uzori, nego već i teorijsko razrađeni, studijama eksplicirani kodeksi crtačkih strip-formi, odnosno standarda, cijele biblioteke stripova i literature o stripu, Maurović je sam intuitivno za sebe sačinio taj kodeks… i nije promašio. Učinio ga je na svoj način čak dubljim i bogatijim no što su mu evntualni uzori mogli sugerirati. Ako je već neophodno spominjati moguća mjesta inspiracije, onda ih po svoj prilici valja tražiti — što je posebno zanimljivo – više u suvremenom mu filmu nego stripu…

BOJAN M. ĐUKIĆ: Kroz sva svoja ostvarenja u nekoliko žanrova Maurović je preoblikovao poetiku medija. Bio je ispred stripova svoga vremena, u kojima se baratalo arhetipskim, zadanim likovima, koji djeluju po principima repetitivne dramaturgije i klišea, bez daljeg samorazvijanja. Umio je udahnuti čudesan fluid svojim junacima, bez obzira na to da li su iz domaće ili strane literarne baštine ili na osnovi originalnog scenarističkog predloška. Ma koliko velik bio doprinos vrsnih scenarista koji su s njim radili, Maurović je svemu davao lični doprinos baš zbog toga što je unosio sebe. Bio je i ostao samosvojan i bez takmaca — kako u svijetu, tako i kod nas…

VERA HORVAT PINTARIĆ: U zagrebačkoj sredini, u toj uključenosti naručilaca, stvaralaca i publike u kulturu stvaranu novim medijima, mogao je nastati i Maurovićev predratni strip, kojeg vrijednosnu rezinu sam autor nikad više neće dostići ni u ratnim, ni u poslijeratnim godinama…

RAJKO RADOVANOVIĆ: Ono što me uvijek iznenadi, iako znam o kome je riječ, je neobuzdanost, „grubost”, a opet prirodnost Andrijinog crteža. Njegovi junaci kao da „vrište”, kao da ih okvir kvadrata ne može zadržati, obuzdati. Nitko, valjda, nije mogao postići takvu „lakoću” i „težinu” crteža istovremeno, nitko nije umio da i živim bićima i neživim stvarima tako udahne pokret. On nije umio nacrtati nešto u stanju mirovanja…

BORIVOJ KRSTIĆ: Dan, Bart i Satan (junaci stripa „Trojica u mraku“), Crni Jahač, Stari Mačak i Polagana smrt ušli su u povijest našeg stripa, kao njegovi najpoznatiji junaci i najpopularniji Iikovi. Oni nisu nalickani imaginarni heroji Divljeg zapada, kakve smo do tada bili navikli sretati, već ljudi od krvi i mesa sa svojim manama i slabostima, ali i neodoljivim šarmom koji plijeni čitaočeve simpatije. Unoseći u ambijente američkog Zapada mnogo elemenata slavenskog duha Maurović je ovom žanru dao novu notu, neopisivo osvježenje…

FRANO GOTOVAC: U „Novostima” prije rata Maurović crta  svoje najkvalitetnije stripove linearnom tehnikom crteža (jednom linijom) sa dva polutona (u terminologiji tiska: raster), tvoreći baš ovom tehnikom prava remek-djela; dok u „Oku” istovremeno crta najbolje stripove jednostavnim čvrstim potezom dokazujući da suvereno vlada i čvrstom crnom sjenom (potpuno crno-bijela tehnika bez polutonova). Poslije rata radi kolorirane stripove za „Plavi vjesnik” u potpuno slikarskoj maniri kompletne kolor-palete bez crtačkog, odnosno grafičkog obrubljivanja boje… Maurović bijaše i ilustratorom bezbrojnih edicija, tako da njegova osnovna stvaralačka karakteristika uz spomenute kvalitete i raspone u domeni stripa bijaše zapanjujuća produktivnost — tako da se može slobodno kazati da se sam bezdušno eksploatirao. Pa, ipak, baš to može ukazivati na činjenicu da je crtao pravim i čistim talentom bez ikakva napora; iako crtanje stripa objektivno traži savladavanje svega onoga bez čega se ovaj ne može ni zamisliti: nošnje, krajolici, arhitektura, oružje, oprema, uniforme, rasne osobine ljudi, životinje, flora, razni specifični mediji…

JEŠA DENEGRI: Maurovićevi junaci nisu „formalni demokrati“; to su osamljeni, svojeglavi, ali i istinski borci za idealnu međuljudsku pravdu, nipošto personifikacije nekih socijalnih ili političkih ciljeva. Maurovićevi junaci su okorjeli individualisti, nezainteresirani pojedinci, sudbinom predodređene lutalice, ljudi čistog instinkta, ponašanja u skladu s prirodom; oni su odreda „pozitivni“, ali to su ipak junaci s povremenim slabostima, nesigurnostima, naglašenim nemirima, čak neurozama… 

BORIS BECK: Kovačič i Maurović su za svoj drugi strip „Podzemna carica“   posudili siže iz „Puta u središte zemlje“ Julesa Vernea, a obogatili su ga policijskim potjerama, pucnjavama, strasnim poljupcima i mnoštvom golih mladih žena. No u svu tu trivijalnost smjestili su i malu ideološku subverziju – u dubini hrabri istraživači nalaze napredni narod kojim vladaju najpametniji i gdje nema ratova i privatnog vlasništva, nego svatko dobiva prema potrebama – ukratko, komunizam…

BOGDAN TIRNANIĆ: Način na koji je Maurović bitno unaprijedio leksiku stripa u Europi jeste, zapravo, primjena postupaka koji su već bili usvojeni u filmu i koje su istovremeno usvajali vodeći američki autori: nekadašnju neutralnost “pogleda” na slikovni prizor stripa zamjenjuje promišljeno, dramsko kadriranje, upotreba planova i uglova, kontrapunktiranje, “montaža”. Isto tako, može se reći da je Maurovićev princip sadejstva pokreta “u kadru” i pokreta “kamere” usvojen u filmu tek znatno kasnije…

ZLATKO GALL: Već od prvog kadra svoje prve strip priče „Vjerenica mača” („Novosti” 1935), „ekranizacije” francuskog feljtoniste Paula Fevala, Maurović progovara jezikom likovnjaka: njegova stripovna fantastika je daleko iznad ostvarenja ondašnjeg slikarstva, monohromna figuracija neviđena u radovima priznatih grafičara, dok je filmična montaža i kadriranje, Maurovićev posebni specijalitet, na razini tadašnjih ponajboljih svjetskih strip-autora. Filmsku tehniku Maurović, vjerojatno kao i specifičan likovni jezik, prihvaća spontano i stvara fantastičnu kompoziciju dolazeći do nevjerojatnih rješenja, anticipirajući ideje koje će se tek kasnije razraditi u stripu i filmu…

MATA BOŠNJAKOVIĆ: Crtež je osnov Maurovićevog likovnog izraza u svemu što je radio. Sam je bezbroj puta isticao vrijednost i važnost klasičnog crtanja, do kraja je prezirao „modernizam”, a tim je obuhvatao nepotrebne ekshibicije koje ne donose ništa novog već predstavljaju bijeg od kvalitetnog crteža. U nizu stripova koristio je realističan crtež. Ipak, iako to sam nije često htio priznati, isto tako često ga je stilizirao, minimalizirao, da bi dobio efekt pokreta, te da bi brže i lakše nacrtao što više likova. Na crtežu je bazirao izgradnju psihologije likova, što mu je bilo nužno s obzirom na scenarije kojih se prihvaćao. I kada se koristio različitim tehnikama ili pristupima u crtanju, uvijek je inzistirao na jasnoći crtane figure…

ŽELJKO VALENTIĆ: Strip „Seoba Hrvata“ zasigurno pripada samim visovima Maurovićeva stvaralaštva, ako nije i na samom vrhu. U njemu nalazimo sve osobine Maurovićeva majstorska izraza. Mislimo tu, dakako, na dinamiku kadra, izuzetno osmišljeno baratanje perspektivom, a, naravno, i na majstorski crtež, izveden do perfekcionizma. Scenarij S. R. Žrnovačkog očito je Mauroviću pružio povoda da i tom prigodom iskaže svu svoju majstorsku zrelost. Priča slijedi i neprijeporne povijesne činjenice, ali i legendističke motive, uz jednu veoma tečnu naraciju. Likovi su u njoj iskazani u svoj svojoj punini, nema ni traga nekakvoj površnosti u karakterizaciji u ime dnevnopolitičkih ili nacionalno budničkih svrha. U njoj pratimo dolazak Hrvata iz Bijele Hrvatske u svoju današnju domovinu i na Jadran…

ŽIKA BOGDANOVIĆ: Kritičarima predstoji posao valoriziranja vrednosti koje su obeležile jugoslavenski strip 50-ih, ali nikakve sumnje nema da je najznačajnije ostvarenje tih godina poteklo iz stvaralačke imaginacije jednog starog majstora – Andrije Maurovića. Njegov strip „Protiv smrti“ (prema scenariju Vicka Raspora) ovaplotio je temu borbe mladih ilegalaca u okupiranom zagrebu protiv okupatora… Maurovićevo majstorstvo u vizuelnom pripovedanju, njegov izvorni talenat da jasno karakteriše likove i slika njihovu unutrašnju napetost, njegova grafička perfekcija i besprekorno, filmsko uobličavanje mizascena i ovde su došli do punog izražaja… 

IVO TOMLJANOVIĆ: I kao čovjek i kao umjetnik Andrija Maurović je bio izuzetna personalnost. Izuzetno kompleksna, talentirana, kreativna i enormno radišna ličnost, ponašao se iznad sitnih građanskih materijalističkih normativa, uz visoko izraženo ljudsko dostojanstvo…

NEDELJKO DRAGIĆ: Sentimentalno sam vezan za njegove predratne stripove, ali čini mi se da su upravo oni bolji dio opusa. To je visoka vrijednost, to je ono najkvalitetnije što imamo, crtež pun filma i kadriranja, dio naše romantike. Radilo se i o sretnoj suradnji s Fuisom. Likovi koje smo toliko voljeli i koje pamtimo još i danas, Old Mickey, Crni Jahač i drugi, to su naši vestern jahači. Ja sam iz Slavonije i meni se činilo kao da su i oni rodom odande. Maurovićeve kuće sličile su mi našim brvnarama, te oluje našim olujama… 

ERVIN RUSTEMAGIĆ: Ime Andrije Maurovića za Jugoslaviju znači isto koliko i ime Herge za Belgiju, Renć Goscinny za Francusku ili Emilio Freixas za Španjolsku…

NENAD BRIXY: Uvijek su me oduševljavali Maurovićevi stripovi u koloru. Teoretičari stripa stavljaju na prvo mjesto njegova predratna djela, u crno-bijeloj tehnici, i ja ih shvaćam. Ono je bila novost, po prvi put je talenat našeg čovjeka iznio pred publiku magiju umjetnosti koja je započela razvoj daleko od nas. „Trojica u mraku” su genijalni proizvod velikog umjetnika, snažan, upečatljiv, neponovljiv… Ali, nikad prije ni poslije nisam u nečijem crtežu osjetio autohtonu prirodu kao u kadrovima iz stripa „Biser zla”, objavljenom u „Plavom vjesniku“ 1961. godine, gdje vjetar povija stabla i nosi valove najavljujući kataklizmu. Stvar ukusa, vjerojatno. Moju zanesenost Andrijinim kolorima opravdava činjenica da sam bio svjedok rađanja ovih stripova, u neku ruku sam im kumovao…

LjUBOMIR KLJAKIĆ: Nasuprot vladajućoj vestern-ikonografiji koja se kroz filmske projekte Hollywooda uveliko etablirala kao jedina predstava o jedinom dobu, Maurović i Fuis su kreirali ličnosti koje svojom žanrovskom netipičnošću (Stari Mačak je „naborana skitnica“, „odrpani egocentrik“, čudni i tajanstveni starac koji sa svojim prijateljem revolverašem-pjesnikom Polagana Smrt, jaše Zapadom, čineći ga životno bliskim upravo svojim „ludostima“) odudaraju od svega što je u stripu urađeno tih desetljeća…

IVO ANTIĆ: Maurovićev opus u stripu, koji obilježava razvoj čistog grafizma do tzv. obojenog, slikarskog stripa, predstavlja potpuno originalnu varijantu onog najprodornijeg smjera „devete umjetnosti“ koji se može označiti kao „tvrdi“, ekspresivni ili „kenifovski“ (po američkom umjetniku Miltonu Caniffu, autoru „Stevea Canyona“). Taj smjer se ne bavi toliko pojedinostima na pojedinom kadru (iako nipošto nije površan!), nego bitnu pažnju posvećuje udarnom dinamizmu crno-bijelih ili svijetlo-tamnih tonskih masa, energiji linije i blago karikiranom podudaranju karaktera…

SLOBODAN ŠIJAN: Postoji ona večita dilema o korelaciji moralnog postupanja umetnika i vrednosti, odnosno kvaliteta njegovog dela. Maurović je još jedan primer u sveopštoj istoriji beščašća koji potvrđuje da i problematični karakteri, nažalost, ili pak srećom, mogu stvarati dobru umetnost, štaviše da takvi umetnici možda čine i većinu. Jer nasuprot shvatanju da je umetnik neka vrsta „savesti čovečanstva“, istorija nas uči da je on mnogo češće sluga vlasti, a kada je ta vlast autoritarna ili zločinačka, ona instrumentalizuje njegov talent tim više i monstruoznije što je taj talent veći, a spremnost i lična hrabrost umetnika da se takvoj saradnji suprostavi manja… 

DARKO GLAVAN: Andrija Maurović dao je stripu mnogo: ne samo da je unio u nj mnoge elemente koji nisu došli s tadašnjim, pretežno američkim uvozom (npr. „filmsko“ kadriranje), nego je u tu vještinu uložio – gotovo doslovno – svoj život. Njegova golema produkcija bila je rezultat ne samo izvanredne spretnosti i brzine (zvali su ga „stenografski slikar“), nego i povinovanja sve tješnjim rokovima. Stalna napetost, zajedno s naporom da se svakoj sličici da i sadržajni i likovni smisao – do kraja su iscrpili slikara. No, iako je obolio, Maurović se i poslije rata angažira u „Horizontu“ i „Horizontovu zabavniku“, bitno pridonosi da se u našoj likovnoj kulturi zadrži trend „zagrebačke škole autorskog stripa, kao prethodnice i današnjega zagrebačkoga crtanog filma, a i grafičkog dizanja.

ZDRAVKO ZUPAN: Zahvaljujući svom izvanrednom daru zapažanja i neobičnoj moći uživljavanja, kao i sposobnosti da reprodukuje najtananija psihološka stanja, svojim likovima dao je uverljivost koju nije uspeo dati ni jedan drugi crtač stripova pre ni posle njega…

BOŽIDAR VUKELIĆ: U svakom od Maurovićevih stripova možemo pronaći elemente u kojima je on bio ispred svoga vremena. Maurović je bio nenadmašan majstor kadriranja. Iako se radnja nekih njegovih stripova odvija na jednom ograničenom, skučenom prostoru ili mjestu, npr. brodu („Lutalica Chagos“) ili u pustinji („Gunka Das“) ti stripovi ni u jednom trenutku nisu dosadni, monotoni, već naprotiv.Kao da mu je ta ograničenost davala još više prostora da nacrta napet i zanimljiv strip…

MIRO SINOVČIĆ: I dok iza velikih svjetskih crtača ostaje sačuvan svaki originalčić, ostaju deseci asistenata koji nastavljaju majstorov rad, ostaju stotine autora koji oponašaju način do kojeg je majstor došao mukotrpnim radom desetljećima, iza Maurovića nije ostalo – ništa. U ime originalnosti naši su autori krenuli svojim, lošim putovima i protiv svakog razuma, iznova „otrkivati toplu vodu“. Zaboravili smo da je to, već odavno, otkrio veliki Maurović. A to je naše prokletstvo – originalnost pod svaku cijenu, pa makar i loša. A to što zaboravili Maurovića, bila to patetika ili ne, za mene je prava kulturna tragedija…

DAVOR ASLANOVSKI: Postigavši svoje najveće uspjehe upravo na području stripa, Maurović je ovu lekciju osvojio toliko duboko da je nikad više nije mogao zaboraviti. Ako su njegova lica ponekad naivno karikirana, ako su geste njegovih likova grandilokventne kao u nijemome filmu i ako nas uvlače u svoj svijet na svaki danas poznati način osim povlačenja za rukav, eto porijekla takvu njihovu vladanju. Maurović želi od nas identifikaciju i sudjelovanje kakvo je uobičajeno i poželjno u pripovjednoj umjetnosti, ali kakva nam se ne sviđa na mjestima na kojima smo navikli na zadržavanje distancije…

STANKO LASIĆ: Premda je “Sedma žrtva” nastavak “Trojice u mraku” i premda je protagonist u mnogome (ali ne potpuno) dosljedan samomu sebi i svojim kontradikcijama, ipak su za mene “Trojica u mraku” nadmašila “Sedmu žrtvu” te postala remek-djelo koje u stripu nikada nitko nije dostigao. Možda sam naslutio da su u “Sedmoj žrtvi” Danove antiteze dijelom žrtvovane suviše jasnom identitetu. U “Trojici u mraku” Danov se ničeanski Ja stalno koleba i lomi, čak i kad pobjeđuje; u “Sedmoj žrtvi” Dan nema takvih “slabosti”, njegov je Ja gotovo posve stabilan. On tu uporno ustraje u svojeglavom uvjerenju da život jednog konja vrijedi koliko i život sedmero ljudi: zbog Molly će se ugasiti sedam života, dug će biti naplaćen!…