Intervju s jednim od najvažnijih naših strip-scenarista ZVONIMIROM FURTINGEROM (1912. – 1986.), koji je osmislio „Kroz minula stoljeća“, „Zavišu“, „Herlocka Sholmesa“ i druge važne stripove

135

Kako se sudbina zna ponekad „poigrati“?

U Vinkovcima je od 7. do 9. studenog 1986. održan Treći salon jugoslavenskog stripa. Među laureatima (braća Walter i Norbert Neugebauer su dobili najvažniju nagradu – za životno djelo), spomenimo ih ponaosob: Lazar Stanojević, Rajko Milošević Gera, Žika Bogdanović, Zoran Janjetov, Igor Kordej, Dejan Nenadov, se našlo i ime Zvonimira Furtingera i to za „scenario“. Naime, nedugo prije Salona u knjižarama se je pojavila knjiga stripa „Kroz minula stoljeća“ povijesne tematike, kojeg je nacrtao Jules Radilović upravo po Furtingerovom scenariju, što je bio neposredan povod žiriju da ga nagradi.

Bio je najavljen i Furtingerov dolazak u Vinkovce (kao i promocija knjige), ali na kraju od toga nije bilo ništa.

Nekoliko dana nakon Salona, 12. studenog Zvonimir Furtinger je ugasio 74 svijeće na svojoj rođendanskoj torti, da bi već 22. studenog otišao u „bolja prisjećanja“. Iznenada i neočekivano. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Nagrada vinkovačkog Salona nije bila prva nagrada na području stripa koju je za života dobio Furtinger (sedam godina ranije ljubljansko društvo „Klub devete umetnosti“ – predsjednik žirija bio je Ciril Gale – dodjelilo mu je nagradu „Andrija“, isto u kategoriji scenarija), ali u svakom slučaju predstavljala je neku vrstu „kulminacije“ za njegov 30-godišnji doprinos devetoj umjetnosti na ovim prostorima.

Inače, obrazloženje njemu uručene nagrade „Andrija“ glasi: „Kao najizrazitiji scenarist suvremenog  jugoslavenskog stripa. Odlikuje se fantazijom koja s jednakim uspjehom posiže na svakovrsna tematska područja, od antike preko Divljeg zapada do fantastične budućnosti, od precizne historijske dokumentarnosti do oštro duhovitih dosjetki. Čvrsta fabula, jasna karakterizacija likova i brižljiv dijalog solidne su osnove na kojima su razni crtači ostvarili neke od centralnih dostignuća domaćeg stripa.“

Podsjetimo se Furtingerove biografije.

Ro­đen je u Zagrebu 1912. go­dine. U svom se životu, osobito u desetljeću koje je prethodilo Drugome svjetskome ratu, dakle između 20. i 30. godine, bavio najrazličitijim mogućim zanimanjima. Radio je kao muzičar, mađioničar, pjevač, grafičar u tiskarama, trgovački putnik, činovnik, grobar, voditelj kina i kino-operater, pisac zabavnih romana (u koautorstvu s prijateljem Stankom Radovanovićem – budućim, u „Zabavniku“, Maurovićevim scenaristom – napisao je „Majstor Omega osvaja svijet“, “Hrvatska na raskršću“ itd)…

Inače, Furtinger je završio trgovačku školu, dok je na Filozofskom fakultetu započeo sa studijem povijesti i lingvistike, koje nije završio.

Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, sve do mirovine, radio je kao profesionalni novinar i urednik. Bio je zaposlen na Radio Zagrebu i na Radio Sljemenu.

Međutim, kao svestrana osoba neiscrpne energije Furtinger je istodobno s radom na radiju nastavio s pisanjem popularnih knjiga i romana (neke je potpisao – pseudonimom!?, pa je njegovo autorstvo ostalo zabilježeno u uskom krugu), osmišljavao je radio-drame, pisao je za televiziju (dao je scenaristički doprinos nekim od prvih serija za TV Zagreb ranih 60-ih godina, poput „Stoljetne eskadre“); bavio se publicističkim radom, prevođenjem (bio je poliglota), animiranim filmom u „Interpublicu“ i u „Zagreb filmu“ – u više funkcija, čak i kao organizator snimanja;  popularizacijom znanosti i tehnike…

Može se reći da je bilo malo područja koje Furtingera nisu zanimalo i o kojemu bi malo toga znao reći, pa su ga kolege i prijatelji smatrali „hodajućom enciklopedijom“.  

Ako uzmemo u obzir cjelokopnu ostavštinu Zvonimira Furtingera, mislim da nećemo pogriješiti da je najdublji i najvažniji trag u popularnoj kulturi – nakon stripova – ostavio s krimićima, dječjim i SF-romanima („Svemirska nevjesta“, „Varamunga – tajanstveni grad“, „Mrtvi se vraćaju“, „Tajna stare opeke“, „Lažni ku­rir“, „Zagonetni stroj pro­fesora Kružića“/“Ništa bez Božene“ itd.) koje je napisao u koautorstvu s Mladenom Bjažićem. Spomenuti naslovi u pravilu su doživljavali više reprinta, odnosno novih izdanja.

Znanstveno-fantastične priče i pripovjetke objavljivao je i u specijaliziranom mjesečniku „Sirius“, te u nekoliko stranih zemalja. Dobitnik je nagrade „Sfera“.

Bavio se i prevođenjem.

Prije nekoliko godina (2016.) Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu i urednik Vjekoslav Đaniš objavili su posthumno njegov roman povijesno-avanturističke tematike „Povjerljivi zadatak“, koji je bio ostao u rukopisu. Zanimljivo je spomenuti kako je ilustraciju za naslovnu stranu nacrtao Jules Radilović.

Međutim, ime Zvonimira Furtingera će prije svega s velikim slovima ostati zabilježeno u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog stripa.

Uz kraće ili duže prekide, Furtinger je od sredine 50-ih do sredine 80-ih pisao scenarije prema kojima su iz ruku najpoznatijih zagrebačkih i hrvatskih crtača nastajali originalni stri­povi.

Na početku karijere povremeno se koristio i pseudonimom Z. Gazić.

Surađivao je s Walterom Neugebauerom, Julijem Radilovićem, Žar­kom Bekerom (na serijalu „Zaviša“, zatim na stripovima „Pavel Biri“, „Tajna mini aviona“, „Bint El Hadra“) i Zdenkom Svirčićem („U ledenoj pustinji“).

Najveći broj Furtingerovih scenarija i strip-junaka crtački su oživjeli na stranicama „Plavog vjesnika“, u kojem je u kontinuitetu surađivao, počev od 1956. pa do kraja narednog desetljeća.

Furtinger je bio neka vrsta „kućnog scena­riste“ Julesu Radiloviću. Njih dvoje u tandemu su realizirali serije („Kroz minula stoljeća“, „Izviđačke pustolovine“, „Izumi i otkrića“, „Herlock Sholmes“) koji se po opće prihvaćenom mišljenju smatraju vrhunskim ostvarenjima u fundusu domaćeg stripa. Ujedno, neki među njima (npr. „Herlock Sholmes“) su objavljivani i u inozemstvu – prije svega zahvaljujući njihovom agentu Ervinu Rustemagiću,  a u Jugoslaviji, a kasnije i u Hrvatskoj, su imali brojne reprize.  

Spomenimo neke od listova koji su ih objavljivali: „Strip revija“, „Strip art“, „Zvitorepec“, „Eks almanah“, „Yu strip“, „Strip revija“, „Strip revija Večernjeg lista“  itd, itd.

Osim serija, tandem Furtinger – Radilović u svojoj stripografiji bilježe i slijedeća ostvarenja: „Damon i Fintijas“ (adaptacija Schillerove pjesme „Jam­stvo“, koji je međutim ostao neobjavljen, planiran je izvorno za njemačko tržište, a to je bio njihov prvi zajednički posao), kraće biografske stripove o Nikoli Tesli („Gospodar električnih sila“) i Ruđeru Boškoviću („Čovjek koji je volio zvijezde“), vesterne „Din Kolić“ i „Jaimie Mc Pheeters putuje na Istok“ (potonji, po narudžbi tiražnog tv-tjednika „Studio“ – kao svojevrsni nastavak popularne tv-serije)…

Posljednji scenarij kojeg je napisao za strip bio je „Braća“ za Stanka Bešlića, isto povijesne tematike – opsada Sinja od strane Turaka početkom 18 stoljeća, strip koji je prvi put objavljen na stranicama „Politikinog zabavnika“ u Beogradu, pa u „Večernjem listu“, da bi na kraju bio objavljen kao album u Zagrebu (nakladnik „Strip forum“).

U proljeće 1984. godine razgovarao sam s Zvonimirom Furtingerom, neposredan povod je bio strip „Alexis Montserrat“,  kojim se on – nakon višegodišnje pauze od rada na stripu i suradnje s Julesom – pono­vno prihvatio pisanja strip-scenarija. Strip su napravili prema narudžbi „Našeg stripa“ i redakcije VPA (Pavla Lugarića i Milivoja Pašičeka).

Intervju je objavljen u „Našem stripu“, ali u skraćenom izdanju, a sada se isti po prvi put objavljuje integralno.

Koji su vas razlozi nave­li da – figurativno rečeno – ponovno sjednete za stol, za svoju pisaću mašinu i  opet krenete s pisanjem strip scenarija?

– Nikada nisam rekao da više neću pisati strip-scena­rije… Radilo se naprosto o tome da je Jules (Radilović) posljed­njih godina bio zaokup­ljen crtanjem „Partizana“ za strano tržište i da je tek sada našao vre­mena da realizira i neke druge svoje projekte.

Spomenuli ste strip  „Partizani“. Manje je međutim poznato da ste upravo vi napisali  scenarij za oglednu (probnu) epizodu „Partizana“, ali i da ste se nakon te prve priče povukli iz tog posla?

– Jednostavno se nisam baš bio našao u toj temi… A i moj koncept baš nije bio po volji Ervinu Rustemagiću i Nizozemcima iz izdavačke kuće „Oberon“ koji su bili naručioci tog posla.

Poznavatelje vašeg i Radilovićevog dosadašnjeg rada vjerojatno će iznenaditi sam žanr stripa „Alexis Montserrat“. Riječ je o koktelu pustolovnog i kri­minalističkog stripa, na tragu priča koje, recimo, znamo iz filmova o James Bondu,  kakvih dosad nije bilo ni u vašim karijerama, pa niti u domaćoj strip-produkciji?

– Naručilac, u ovom slučaju „Naš strip“, kada je dogovarao s nama posao, nagla­sio je da strip treba da ima aktualnu problemati­ku. Meni je pala na pamet naftna kriza, napisao sam sinopsis, odnio ga Julesu, on se slo­žio, složio se i naručilac… i strip je naposljetku nacrtan…

Što možemo očekivati u narednim epizodama „Alexisa Montserrata“?

-Druga epizoda „Alexis Montserrat“ koju upravo pišem, pretpostav­ljam, još će više iznenaditi čitatelje. Naime, posrijedi je svemirska tema, tema koju je Jules dosad izbje­gavao. Ukratko rečeno, u njoj će biti riječi o kompa­niji koja obavlja istraživa­nja u svemiru, ali umiješa­ju se gangsteri i eto novog  zadatka za našeg junaka.

Glavni junak stripa nije naše gore list? Niti se radnja stripa odigrava na našim prostorima?

-Nije, naravno… Mi moramo voditi računa da se strip ne radi samo za naše tržište, nego i za svijet… Kome se iz Francuske ili iz Engleske može prodati krimić s temama iz Jugoslavije? Budimo iskreni – nikome!

Osim toga i honorar koji nam je u mogućnosti platiti naručioc je skroman. Prave efekte očekujemo tek od prodaje stripa vani!

Da li je to i razlog što je opseg svake epizode „Alexisa“ planiran na 12 strana, jer u tom slučaju četiri epizode znači ukupno 48 strana stripa, a pet epizoda – 60 strana?! Drugim riječima – album?

-Naravno!!!

Kad ste se dotakli samih sadržaja pojedinih epizoda, kažite kako dola­zite do ideja za stripove?

-Isto ili slično kao i kod knjiga. Tema je ili naručena ili je prepuštena autorima da je sami odaberu. Ja vam do ideja nikada nisam dola­zio nekakvim dubokim razmišljanjem,   nego   mi  ideja leži u glavi ili je uop­će nema.

I „Herlocka Sholmesa“, svog najpopularnijeg strip-junaka, ste, znači, imali u glavi?

Ne! „Herlock Sholmes“ je zapravo rezultat Julesove i moje rasprave o kriminalističkim romanima. Na kraje te rasprave oboje smo se naglas upitali kako bi u stripu ispao detektiv koji se može maskirati u bilo što…

Slabo se zna da „Herlock Sholmes“ nije nastao u drugoj polovici 60-ih,  nego je „rođen“ puno jedno desetljeće ranije – 1957. godine, isto na stranicama „Plavog vjesnika“. Zašto se  ta strip-priča i ta „epizoda“ iz vaše i Julesove stripografije gotovo i ne spominje?

– Znate, do tog stripa kojeg spominjete došlo je posve slučajno.

Za „Plavi vjesnik“ Jules i ja smo trebali na brzinu napraviti jedan groteskni strip, koji ne bi imao nikakve sličnosti s „Izviđačkim pustolovinama“ koje smo tada radili. Drugo, taj groteskni strip nije smio biti predug…

Kada se sve to uzme u obzir – znači, može se reći, da se iz neke „nužde“ rodio naš slavni detektiv koji je u stanju da se maskira u bilo koji predmet, životinju ili čovjeka.

Dakle, „Sherlock Holmes“ ispočetka  nije bio zamišljen kao serija?

– Nije. Ta njegova pustolovina, koja je prema razmišljanju i nas samih autora i urednika Mladena Bjažića  trebala biti i posljednja, prošla je nažalost – posve nezapaženo. Dobrim dijelom krivnja leži i u neuspjelom načinu tehničke prezentacije tog stripa u „Plavom vjesniku“, objavljena je bila u onom njihovom dodatku…

?

– I onda, desetak godina kasnije na zahtjev tadašnjeg urednika „Plavca“ Nenada Brixya sjetili smo se „Holmesa“ i krenuli u seriju. Tijekom rada, godinu ili dvije kasnije, Jules i ja  preradili smo tu prvu pustolovinu Herlocka Sholmesa i opet smo je objavili. 

To vam je najdraži lik kojeg ste stvorili u stripu?

– Prednost bih ipak dao vodiču Hardyju iz „Afričkih pustolovina“, koji se očito i Julesu sviđa.

O to­me je, zapravo, teško govoriti, jer svi likovi i svi stripovi više-manje imaju sličnosti.

No, Herlock Sholmes je moj najsimpa­tičnije oblikovan karak­ter, do toga stripa najviše držim i mislim da se od svih naših stripova može najlakše prodavati, pogotovo vani.

Gdje je sve „Herlock Sholmes“ prodan?

– Dosad je, koliko mi je poznato, objavljivan u Engleskoj, Francuskoj, jednu epizodu smo specijalno napravili za Amerikance, za jedan tamošnji časopis o stripu, preveden je na slovenski jezik…

Vi ste za dramski program Radio Zagreba napisali radio-dramu „Sherlock Holmes, kralj maske“?

– Da! To je junak koji može dobro funkcionirati u raznim medijima.

Osim „Herlocka Sholmesa“ i neki drugi vaši stripovi su objavljivani u inozemstvu?

– Da, ali točne podatke o tome mogu vam reći Zdenka i Jules Radilović. Oni o tome vode evidenciju, imaju sve te listove gdje su nam izlazili stripovi…

Znam da je jedan naš vestern objavljivan u nekom brazilskom listu, koji je, čini mi se, izlazio u San Paolu, ali kao dnevni strip u šlajfnama…

Beker mi je rekao da je „Zavišu“ isto nekome vani prodao…

Da ne zaboravim spomenuti stripove za minhenskog izdavača Rolfa Kauku, još na samom početku Julesovog i mog zajedničkog bavljenja stripom…

Prije suradnje s Kaukom, vi ste već napisali svoj debitantski strip-scenarij. U crteže ga je „pretvorio“ Walter Neugebauer?

– Taj moj prvi strip je imao naučno-fantastični sadržaj, a naslov je glasio „Neznanac iz svemira“. Izlazio je u novopokrenutom tjedniku „Globus“, s čijim sam urednikom Robertom Kramerom bio prijatelj i puno samo surađivali, ali na kraju zbog izvjesnih razmimoilaženja s izdavačem strip nije doživio svoj prirodni završetak, nego smo ga Walter i ja „na silu“ i na brzinu priveli kraju.

Pisali ste scenarije i za karikaturalne i za reali­stičke stripove. Što mislite, koje je teže stripovski ra­zraditi?

– Pisati scenarij za ne­ki strip znači sjesti za stroj i napisati ga. Dakle, podjednako teško  ili podjednako lako je pisati scenarije za humorlstičke i realističke stri­pove.

U realističkom stripu radnja mora teći nor­malno i logično, a u humorističkom mora biti iparadoksa.  Tom  činjeni­com sam se koristio, pa sam pojedine stvari potencirao, iskriv!javao i slično.

No, da se nadovežem na vaše pitanje i da  kažem da je najteže pisati scenarij za strip koji je namijenjen djeci. Naime, tu čovjek dolazi u opasnost da ili piše gluposti ili da piše preteško, pa da ga djeca ne razumiju.

Kod nas su se stalno vodile diskusije o tome da li je strip šund ili nije, odnosno o njegovim odgojnim aspektima. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Očito je smiješno razmišljanje da je strip samim time što je strip ujedno i šund. Kao što postoje kazališni komadi i filmovi koji su očito šund, a to isto vrijedi i za sve druge oblike umjetnosti, a napose književnosti, tako isto može i strip biti šund. Ali ne mora! Treba znati razlikovati kukolj od pšenice.

Nažalost dosta toga što se u stripu štampa je zaista šund, ali je uzrok tome komercijalni interes izdavača, a nikako sam medij kojim se uspostavlja veza između autora i čitaoca. Uostalom, bilo bi interesantno znati koliko se postotaka štampane riječi može ubrojiti u šund. Vjerojatno ne bismo naišli na neku uočljivu razliku.

Zamolio bih vas da na konkretnom primjeru prikažete nastajanje stripa, dakako, sa stajališta sce­narista. Odnosno, da li je pisanje za strip kreativan posao?

– Apsolutno. Morate imati fabulu i svršetak, kao i za roman. Ostalo je jednostavno…  

Dakle kad imam u glavi već spome­nute premise odem crta­ču. Kod njega raspravlja­mo o pojedinim scenama i „istražujemo“ koje su to sličice zgodne da uđu u strip, tj. koje imaju svoju svrhu.

Strip mora posje­dovati samo one scene ko­je su ključne. Nema, reci­mo, svrhe prikazati čovje­ka kako ide cestom na ne­kakav sastanak, već je mnogo zanimljivije nacr­tati sličicu koja nam kazu­je kako je on tamo stigao.

Kad se konačno dogovori­mo, ja odlazim i puštam crtača da strip likovno oblikuje.

Da li ste tražili da vidite nacrtani strip ili nacrtanu tablu stripa prije nego što je ista odnesena u redakciju?

-Nisam. Nije bilo smisla da mi crtač nacrtano do­nosi na uvid, jer bismo ti­me izgubili strahovito mnogo vremena.

Profesionalnost prije svega?

– Kada radite strip trebate težiti da se „zabavljate“, da uživate u tome, makar rad zna biti i dosta zamoran. Jer osim same priče koju treba uobličiti u scene, trebamo se potruditi da u cijelom stripu budemo autentični, uvjerljivi…

Treba znati kakvo bilje raste u kojem kraju, kako izgledaju kuće, životinje, ljudi, kakva odjeća se tamo nosi. To treba proučavati i često posezati za literaturom. Niti ja, a niti Jules se nismo osjećali dobro ako nismo bili sigurni nije li možda neka haljina prestara za sto godina ili ne daj Bože da koliba koja se prikazuje u zapadnoj Africi da potječe iz istočne.

Kao strip scenarist dobitnik ste nagrade „Andrija“?

– Ciril Gale i njegove kolege jako su me iznenadili kada su upravo meni odlučili dodjeliti tu nagradu. I to već u drugoj godini kako se nagrada „Andrija“ dodjeljuje… Jasno da mi je bilo jako drago, čak sam otišao u Ljubljanu da nagradu osobno preuzmem…

Što po vašem mišljenju mora posjedovati čovjek koji se želi posvetiti pisa­nju scenarija za stripove?

– Ako već treba da uputim poruku mladim scenaristima, ona bi naj­prije glasila neka ni ne stave papir u stroj dok ne nađu izdavača. Pazite, strip mora netko i crtati. A cr­tač traži da mu se uloženi trud adekvatno i plati. Slično je i sa scenaristima. Zašto je „Plavi vjesnik“ dugo dobro egzistirao? Naprosto zato što su se njegovi stvaraoci dobro plaćali.

Nisam mislio na materijalnu stranu posla…?

– Ako stavimo sa strane honorare, ali i neovisno od toga, čovjek koji želi pisati sce­narije za stripove najprije se mora pobrinuti za što širu naobrazbu, mora po­kupiti barem ključne mo­mente iz različitih po­dručja ljudske djelatnosti i naučiti zakone drama­turgije. Od početka neka bude svjestan da će mora­ti mnogo šta istraživati i stalno dopunjavati svoju dokumentaciju. Sadržaj je lako iz glave pretočiti na papir, ali eventualne praznine popunjavaju se raznoraznim podacima i slično, pogotovu u stripo­vima s povijesnom temati­kom.

Kad ste pisali scenarije, čemu ste posvećivali na­jviše pažnje?

– Prije svega radnji, da  teče glatko i bez optereće­nja, pa karakterima liko­va. Ne smije se, na pri­mjer, dogoditi da neki la­komisleni lik odjednom postane vrlo ozbiljan.

Pratite li trenutna zbi­vanja u domaćem stripu?

– Slabo. Ne za­nima me previše, ali koli­ko sam upućen, stanje ni­je baš najbolje. Osim toga što imamo malo izdavača koji su spremni objavljivati domaće stripove, mate­rijalna stimulacija autori­ma uglavnom je nedovolj­na.

Surađivali ste s više cr­tača. Recite nam ponešto o svakom od njih?

– Ne bi bilo pristojno a ni ukusno javno imenova­ti crtače i nabrajati njihove slabosti i vrline.

Uopće­no mogu reći da ima vrlo malo savjesnih crtača stripova, jer većina ih ide linijom manjeg otpora.

Sjećam se da su me crtači zaklinjali da u scenariji­ma inzistiram na što ma­njem broju masovnih scena. Ili kada sam bio zamislio scenu s mnoštvom vojnika, crtač je tu scenu riješio s kapetanom koji viče nekome izvan kadra: „Naprijed, sve tri čete!“, a juriš je riješio dimom od eksplozija i jednim jedinim vojnikom na rubu toga dima.

Zanimljivo…?

– Strip, znate, nije lako crtati i svakoga tko se bavi crtanjem stripova treba u najmanju ruku – cijeniti. Sjećam se kada sam tamo negdje krajem 50-ih, u vrijeme kada su se crtači stripova veoma tražili, sreo jednog slikara koji je baš bio bez posla. Predložio sam mu da zajedno radimo strip. On je rekao da će pokušati i da će mi se javiti. Nakon mjesec dana mi je rekao: „Znaš, nas su na Akademiji učili da crtamo ono što vidimo, a u stripu bih morao sve crtati na pamet. I još moram paziti da isti lik uvijek jednako izgleda, bez obzira koliko on mijenja izraz lica i koliko ga crtam iz raznih rakursa. Ne, ja ne mogu crtati strip!“

Budući da ste se, osim pisanjem scenarija za stri­p, bavili i književnim radom, zanimljivo bi bilo da pokušate povući para­lele između ta dva, u mno­gim elementima srod­na medija.

– Neke posebne razlike tu nema. Ako imate filing za jedno i drugo, onda ne­ma nikakvih problema. Is­tina, scenarij za strip je brže gotov, no to ne znači da s njim nemate muka.

Ali da se krivo ne razumi­jemo: biti dobar književ­nik ne znači a priori biti i dobar strip-scenarist, jer svaka od tih djelatnosti ima svoje unutrašnje za­konitosti kojih se treba pridržavati ako se želi sa­čuvati komunikacija, pri­znavanje od čitalačke pu­blike.

Odgovarajući na postavljenja pitanja, imam osjećaj, da ste stalno ekvilibrirali između dva pola: vještog (ali hladnog) profesionalca i strastvenog stripaša koji uprskos svemu ima razumijevanja za kolege crtače. Pa, koji je od ove dvojice pravi Zvonimir Furtinger?

– Vidite, stvari su takve kakve jesu. Rad na stripu može lako dosaditi ako duže potraje. Obično mi se na početku zadnje trećine posla prisizalo na sve što je sveto, da mi je to zadnji strip u životu i da samo stopostotna budala može zahtijevati od mene da napišem još jedan scenarij. Onda taj scenarij završim, odahnem i mislim na sve drugo samo ne na strip… Ali, kada u novinama počmu izlaziti prvi nastavci tog mog stripa onda ih počmem čitati s velikim zanimanjem, čudim se svakoj svojoj riječi u dijalogu i divim se crtačevim crtežima. A kada je, recimo, objavljeno pola stripa onda mi u glavi klikne ideja za novu priču, za novi strip… i jedva čekam da crtač oslobodi svoje vrijeme za moj scenarij, za naš novi zajednički strip…

Neostvarena želja?

– U mladosti mi je životna želja bila da postanem pomorski oficir. Nisam uspio, ali sam ipak dotjerao da zvanja mornar-motorista. A danas… vozim svoj vlastiti brod, na što sam jako ponosan…