Intervju s JULESOM RADILOVIĆEM iz 1991. u „Glasniku“ koji je „otkrio“ dva njegova stripa koja su u socijalizmu bila na svojevrsnoj „crnoj listi“

66

Vladimira Vukovića –  čije su me kritike, koje je u drugoj polovici 70-ih godina objavljivao u časopisu „Film“, kao znatiželjnog srednjoškolca iz provincije (jedno kino, drvene stolice, jedan tv-program…) „privukle“, kako zbog stila i  originalnog, pa i šarmantnog tumačenja pojedinih filmova od kojih nota bene poprilično njih nisam dotad ni imao prilike vidjeti, a onih koje sam gledao – što sam s njima bio na sličnim „valnim dužinama“, isto što mogu reći za kritike Živorada Tomića i Nenada Polimca, puno više nego recimo s kritikama Darka Zubčevića ili Srećka Jurdane, koje naravno i njih uvažavam 100 posto – upoznao sam 1985. godine kod Stanke i Branka Ivande.

Otad pa do njegovog preranog odlaska u bolja prisjećanja u rujnu 1991. godine, mislim da nije bilo tjedna (izuzimajući ljetne mjesece) da se s Vladekom nisam viđao. Najviše na „filmskim kružocima“ kod obitelji Ivanda (utorkom i četvrtkom) i obitelji Senke i Ante Peterlića (ponedjeljkom i srijedom), ali i na novinarskim filmskim projekcijama, kao i na kavama u društvu s Romanom Chiabudinijem, inženjerom, a u slobodno vrijeme – stripofilom.

Roman Chiabudini i Vladimir Vuković su bili prijatelji od dječačkih dana. Prije Drugoga svjetskoga rata dijelili su školske klupe, zajedno su odlazili u kina, na nogometne utakmice… Obojica su bili pasionirani čitači i sakupljači stripova. Obožavali su krimiće, trilere i pustolovne romane… Čitali su „Mickey Strip“, beogradski „Mika Miš“, „Mikijevo carstvo“ i „Politikin zabavnik“. U razdoblju NDH-a „Zabavnik“ im je bio literatura bez koje nisu mogli, jedva su čekali slijedeći tjedan i nove nastavke „Groba u prašumi“, „Kneza Radoslava“ i drugih stripova koji su u tom listu izlazili u nastavcima…

Vladimir Vuković je imao tu „nesreću“ da mu je 1945. godine otac „nestao“ (bio je uspješan poduzetnik, vlasnik više pilana u Slavoniji), bio je proglašen za „narodnog neprijatelja“ od strane nove komunističke vlasti, te je imovina obitelji Vuković bila – konfiscirana. Tako je u vjetru nestala i bogata Vladekova strip-kolekcija…

Dječačka zanesenost prema velikom ekranu i filmovima u slučaju Vladimira Vukovića se pretvorila i u njegov – posao! O filmu je pisao od kraja 50-ih, da bi se već u slijedećem desetljeću nametnuo kao najkarizmatičniji filmski kritičar u Hrvatskoj, pa i na širim prostorima. Svojim pristupom filmu, predanošću i svojim djelovanjem davao je biljeg kinematografskom životu.

U filmskim i kulturnjačkim krugovima percipirao se kao „dobri duh“, štoviše kao i utemeljitelj one generacije filmofila i filmoljubaca, koji su se kasnije regrutirali kao redatelji ili kao kritičari, a u kinematografiju su stupili tijekom tih 60-ih.  Spomenimo imena kao što su Krsto Papić, Zoran Tadić, Ante Peterlić, Hrvoje Lisinski, Petar Krelja, Branko Ivanda, Dubravko Jelačić Bužimski

Zbog domoljublja kojeg je Vuković iskazivao u političkim i društvenim zbivanjima ranih 70-ih godina, poznatih kao „hrvatsko proljeće“, duže od jednog desetljeća bilo mu je zabranjeno „javno djelovanje“. Zaposlio se kao tajnik u „Teatru u gostima“ kod Relje Bašića.

Krajem 1990. Ili početkom 1991. godine (dakle, u vrijeme kada su se ratni bubnjevi tek mogli osluškivati) Vladimir Vuković je postao urednik hrvatskog političkog tjednika „Glasnik“, kojeg je ranije pokrenula politička stranka – HDZ-a kao njihov „list“.

Vuković (koji nije imao člansku iskaznicu HDZ-a) je u zadatak „dobio“ da s „Glasnika“ skine etiketu HDZ-ovog (propagandnog) glasila, te da napravi kvalitetan i ozbiljni tjednik koji će imati širu publiku.

I da skratim priču, Vladek me je pozvao na suradnju s „Glasnikom“, a kao stripofila prije svega su ga zanimali materijali vezani za strip, za – hrvatski strip.

Tako sam ja u „Glasniku“ objavio feljton u tri nastavka o „Zabavniku“, u kojem je dominirala teza da je riječ o najbolje uređivanom strip-listu na ovim prostorima (urednik i spiritus movens „Zabavnika“ je bio Walter Neugebauer, ali izdavač je bio Ustaški nakladni zavod).

Mislim da je to bio prvi slučaj da je „Zabavnik“ kao zasebno izdanje (sam za sebe) dobio toliki prostor u javnosti, ali to je već neka druga tema.

Za „Glasnik“ sam napravio i intervjue sa Žarkom Bekerom, Adamom Čurdinjakovićem (povodom izlaska njegova strip-albuma „Ban Jelačić“), te sa Julijem Radilovićem.

Vladimir Vuković je želio u „Glasniku“ imati i originalni domaći strip. Zanimao ga je kraći (jedna pasica) „humoristički“ strip koji bi izlazio tjedno, a koji bi bio na aktualne (političke) teme. Nešto slično – rekao mi je – kao „Huljice“ Radovana Devlića koje su izlazile u „Studiju“. I htio je – sjećam se – „promovirati“ nekog novog ili manje poznatog autora.

Nisam puno razmišljao, moj prijedlog je bio – Dubravko Mataković!

Ukratko, iz „Glasnika“ su nazvali Matakovića u Vinkovce… i tako je nastala serija „Tihi komšija“, možda i nešto najbolje, najduhovitije i najmaštovitije što je nastalo u korpusu onoga što kolokvijalno možemo odrediti za „domovinski rat i strip“.

Intervju s Radilovićem je objavljen na dvije stranice u „Glasniku“ od 19. travnja 1991. godine.

U tom intervjuu, Jules je  prvi put Jules „javno progovorio“ o stripovima koji se nisu navodili u niti jednoj njegovoj bibliografiji, niti su se ikada i igdje – spominjali. Bili su to stripovi koje su supružnici Radilović „zaključali“ u najdonju ladicu ormara, koja se nije otvarala.

Još tamo negdje sredinom 80-ih godina, gdja Zdenka Radilović mi je bila pokazala par izrezaka „Zakletve hutronskog poglavice“ i „Divljeg dječaka“, ali uz uvjet da o njima nikome ne pričam, a kamoli da o tim stripovima pišem ili ih samo spomenem.

Obećanje sam, naravno, ispunio, makar se to kosi s mojim povjesničarskim i novinarskim standardima, kao i sa 100 postotnom uvjerenošću da u tim stripovima nema ničeg što je politički bilo „problematično“.

Činjenica da su objavljeni u vjerskom listu meni nije bila sporna, ali „riječ je riječ“.

Neovisno, znao sam da će i ta dva stripa kad-tad zasigurno postati „javna“, makar nisam te 1986/87. godine mislio da će socijalizam tako brzo „kapitulirati“ i da će Hrvatska postati samostalna država.

Bilo kako bilo, četiri-pet godina kasnije, u „Glasniku“ je moj intervju objavljen pod naslovom „Jules Radilović — tvorac hrvatskog „Princa Valianta“. Naime, moj sugovornik je kazao kako je Furtingerova i njegova ideja bila da od kneza Braslava stvore „hrvatsku inačicu“ slavnog junaka Hala Fostera

Intervju prenosimo u integralnom obliku.

Posebno bih akceptirao činjenicu kako je Jules bio nedvosmislen – s kućom „Vjesnik“ imao bi problema da su njihovi urednici znali za njegovu suradnju s vjerskim tiskom, te kako je u kuloarima doznao da mu strip „Iz drevnih dana“ nije nastavljen iz razloga što je bio „prehrvatski“!?

xxxxxx

Uzorna karijera Julesa Radilovića koja je započela početkom 1953. godine, a nije prekinuta ni formalnim umjetnikovim odlaskom u mirovinu 1989., jedan je od najvećih dragulja u ba­štini hrvatskog stripa. Štoviše, kad  se raščlanjuje i vrednuje dopri­nos pojedinih crtača na afirmaciji hrvatskog stripa u međunarodnim razmjerima njegovo ime će zasi­gurno biti na počasnom mjestu. „Afričke pustolovine“, „Kapetan Leši“, „Herlock Sholmes“, „Din Kolić“, „Baća izvi­đač“, „Partizani“, nazivi su nekih od najomilje­nijih i najboljih Radilovićevih stri­pova, koji su doživjeli više izda­nja kod nas, ali i u inozemstvu.

Jules Radilović (1928.) je i crtač ponajboljeg hrvatskog povije­snog stripa u poslijeratnom raz­doblju „Kroz minula stoljeća“, čija su tri dijela prerasla u epsku kro­niku o najranijoj povijesti našeg naroda, od doseljenja do XIV. stoljeća, a što je obrađeno kroz sukobe koje su Hrvati vodili s Rimljanima, Francima i na kraju s Tatarima.

Kako ste se počeli baviti stri­pom?

To se dogodilo za vrijeme mog pohađanja Škole za primijenjenu umjetnost Tada je u Zagrebu izlazio „Horizontov zabavnik“, a u njemu odličan strip „Neznanac“ čiji je glavni junak, Gašpar Galga, putovao našimkrajevima i borio se protiv raznih nepravdi. Taj strip je započeo crtati Walter Neugebauer, pa ga je iz nekog razloga prepustio Mauroviću. Onda se Maurović razbolio i uskočio je Aleksandar Marks, koji se tad bavio crtanim filmom. Međutim i Marks je obolio, pa je u redakcij nastala panika. Moj brat je onda preporučio mene, te me je povezao sa scenaristom Nikšom Fulgozijem. Odnio sam mu svoje crteže, on se s njima oduševio i odmah me, kako se to kaže, bacio u vatru. Jedino što su on i urednik Drago Auguštin tražili, bilo je da podržavam stil između Maurovića i Marksa. „Neznanca“ sam tako crtao sve dok „Horizontov zabavnik“ nije ukinut.

U tom razdoblju vaše karijere crtali ste i čuveni strip „Kroz minula stoljeća“. Čija je bila ideja za njega?

Taj strip nastao je po ideji ondašnjeg urednika „Plavog vjesnika“ Mladena Bjažića. Odnosno, on je dobivao prigovore da u „Plavcu“ objavljuje samo strane stripove i da su oni minorne kvalitete. I kako bi se obranio od toga tražio je od Zvonimira Furtingera, koji je pisao scenarije, i mene jedan domaći strip. Zvonku nije trebalo puno i on je odmah na licu mjesta smislio ideju da glavni junak bude ličnost iz hrvatske povijesti, a da njega injegove nasljednike pratimo kroz više stoljeća.

„Kroz minula stoljeća“ je izlazio tri godine i prema sjećanjima sugovornika bio je vrlo omiljen. Zašto ste onda prekinuli rad na tom stripu?

Zbog bolesti. Ja sam obolio, pa je zadnju priču o Tatarima nasta­vio crtati Svirčić, da bi ju Žarko Beker „na silu“ završio. Par godina kasnije kad su „stoljeća“ ponovno objavljena u reviji „Strip-strip“ ja sam napravio svoj pravi završe­tak.

Inače, moram vam priznati da smo Zvonko i ja planirali da od našeg junaka, kneza Braslava Kovačića, napravimo hrvatskog Princa Valianta. Imali smo ideju da njegove   pustolovine   smjestimo na europske dvorove, ali bolest je nažalost sve prekinula. Kad sam ozdravio činilo nam se da ga nije uputno oživljavati.

Gdje  su  kasnije  „Stoljeća“ sve objavljivana?

Taj je strip često bio pretiskivan. U dijelovima i u cjelini. U Sa­rajevu su ga objavljivale „Male novine“ i „Strip art“, u Ljubljani je izlazio u reviji „Zvitorepec“, u Gornjem Milanovcu u „Yu stripu“. Objavljivan je i u Mađarskoj. U Zagrebu je još izlazio u svescima krajem šezdesetih godina. I otad ništa dok 1986. nije objavljen kao knjiga.

Skoro paralelno s tim stripom crtali ste još jedan serijal s na­cionalnom tematikom – „Iz drevnih dana“ za dječji list „Djeca za djecu“ (kasnije „Modra lasta“). No, i taj strip je, čini se, naprasno prekinut?

Taj strip sam radio prema tek­stu profesora Goričanina. Svaki nastavak je bio posvećen jednom autentičnom događaju iz hrvatske povijesti. Tu nije bilo ničeg romantiziranog, čega je recimo bilo u „Stoljećima“. Obradili smo dola­zak Hrvata u naše krajeve, sukob s Avarima, zatim Zvonimira, Kreši­mira, Trpimira i sva ostala zbiva­nja do turskih osvajanja. Zadnji crtež zadnje objavljene table „Iz drevnih dana“ pokazuje kartu Hr­vatske nakon uspostave osmanlijskog carstva. Ja sam htio nastaviti raditi taj strip, ali redakcija nije pokazala želju.

Onako neslužbe­no sam čuo da je tome razlog što je strip bio prehrvatski.

Navodno su profesori u ško­lama preporučivali učenicima taj strip, jer da će iz njega lakše i bolje naučiti povijest nego iz udžbenika?

I ja sam čuo za to. I to je meni osobno najveće priznanje i naj­veća zadovoljština. Naime, veliki sam trud uložio u taj strip. Vrlo pomno i egzaktno sam ga radio. Sve karte, svi kostimi, sva arhitek­tura je izvorna. Povijesne ličnosti sam crtao prema postojećim portretima. Služio sam se desetinama knjiga, obilazio muzeje… Osim toga, imao sam savršenog surad­nika u profesoru Goričaninu.

Kakav je status strip imao šezdesetih godina kod nas?

Čitatelji su ga iznimno voljeli. O tome rječito govore naklade „Plavog vjesnika“ i drugih listova koji su tada objavljivali stripove. Na­žalost, bio je na margini kulturnih zbivanja. Najveći broj ljudi ga je smatrao šundom i trećerazrednim proizvodom.

A kakvo je pak stanje danas?

Stanje se danas u usporedbi sa šezdesetim godinama izmijenilo za 180 stupnjeva. Naime, strip ima danas priznatu svoju kulturološku, umjetničku i sve druge vrijedno­sti. Postoje kritičari, organiziraju se izložbe, prave se monografije. No, nema produkcije stripa. Ključ­ni problem hrvatskog stripa je sla­bo izdavaštvo. „Vjesnik“ na tome planu ne čini apsolutno ništa. I dok nema izdavača, ni revija, ne­će biti ni novih autora. To je jedan zatvoreni krug.

Međutim, hrvatski strip nije nepoznat u Europi, Osim vas, unazad nekoliko godina, još ne­koliko  autora:  Kordej, Delić, Pavlović, objavljuju u inozem­stvu. Kako to tumačite?

To su individualni uspjesi koji samo potvrđuju ono što sam re­kao. Hrvatski strip ima veliki stva­ralački potencijal, ali nema izda­vače koji bi taj potencijal pratili. Najveću i optimalnu mogućnost za uspjeh u inozemstvu imala je skupina koja je radila u „Plavom vjesniku“ šezdesetih godina, ali nismo imali, ono što se danas na­ziva, menadžment, koji bi sklopili posao s vanjskim izdavačima.

Gotovo je nepoznat dio vaše biografije koji se tiče suradnje s vjerskim tiskom. Kako je do njega došlo?

Jednostavno. Pater Ivan Ćuk, urednik „Glasnika“, kojeg je izda­vala franjevačka crkva u Zagrebu, vidio je negdje moje stripove, za­interesirao se za mene i predložio suradnju. Ja sam pristao, a jedini uvjet koji sam postavio je da tema bude zanimljiva.

O kojim je to stripovima bilo riječ?

Radilo se o dva stripa. U sezoni 1965/66. u „Glasniku“ mi je izla­zio strip „Zakletva huronskog po­glavice“, a 1966/67. „Divlji dje­čak“. Prvi strip je bio inspiriran povijesnim činjenicama iz prve polovice XVII. stoljeća kad su isu­sovci slali misionare u nove kraje­ve da šire vjeru. Jedan od prvih bio je otac Jeane De Brebeufa koji je otišao u Kanadu, ali je doživio sudbinu da ga tamošnji stanovnici spale. Zbog toga je 1929. godine i proglašen za Blaženog. Na tome se temeljio taj strip.

Ta dva stripa nisu nikad ka­snije bila objavljena. Jeste li ih sami zatajili?

Da. Znate, bila su takva vreme­na. Mudro sam šutio i molio Boga da nitko ne dozna da sam ih cr­tao. Jer da su ljudi iz „Vjesnika“ za to znali, zasigurno bih bio izgu­bio mogućnost suradnje s njiho­vim izdanjima. Sad planiram da „Zakletvu huronskog poglavice“ i  „Divlji dječak“ objavim zajedno u  jednom albumu.

Pred dvije godine nacrtali ste strip „Gospa i djeca“ posvećen fenomenu Međugorja. No, ni taj strip album se nije našao u knjižarskoj prodaji. Zašto?

„Gospu i djecu“ nisam radio ilegalno. Izdavač  album nije proda­vao u knjižarama i putem novin­skih kioska, nego u Međugorju. Dakle, na licu mjesta. I bez obzira na tu ograničenu distribuciju cije­la naklada od 20 tisuća primjeraka je rasprodana i sad se priprema novo izdanje.

lako za sobom imate bogat i  raznorodan opus, pretpostav­ljam da ipak ima stripova i tema koje ste željeli crtati, a niste bili u mogućnosti. Možete li neke od njih navesti?

Ima ih dosta. Recimo 1954. go­dine kad je počeo izlaziti „Glo­bus“ Furtinger i ja napravili smo pilot strip „Knez Zvonimir“. Nekih dvije-tri strane. Ali, redakcija je otkupila licencu boksačkog stripa „Ben Bolt“ i preko toga nitko nije mogao proći. Da smo donijeli najgenijalniju ideju bili bismo odbije­ni.

Zatim, s Mladenom Trnskim sam trebao raditi strip „Pod car­skim orlovima“. To je trebala biti velika saga o čovjeku iz naših krajeva koji se u prošlom stoljeću priključio Napoleonovoj vojsci. No, nismo našli izdavača.

Od stranih tema žarko sam želio raditi „Robin Hooda“. Ne prema izmi­šljenim pričama ili po filmovima, nego po zbirci originalnih balada o tom junaku šervudskih šuma. To bi bilo nešto sasvim novo. Jedna od tih ideja bila je i „Biblija u stri­pu“.

Budući da me zdravlje služi i da imam energiju nije nemoguće da neku od tih želja i ispunim.

Inače, kako gledate na svoja prva četiri desetljeća profesi­onalnog bavljenja stripom?

Gledam s potpunim zadovolj­stvom, posebice s onim što sam uradio. Žalim što moj opus nije za pedeset ili, barem, za 25 posto veći. No, što je – tu je! Moje zadovoljstvo je to veće što sam svjestan da sam se svojim radom izborio za neku kvalitetu, te što sam pridonosio „odrasta­nju“ stripa u našoj sredini.

Vidim na vašem radnom stolu table novog stripa. Možete li nam reći o čemu je riječ u nje­mu?

Strip se zove „Martin iz Zagre­ba, Martin u Zagreb“. To će biti zagrebački strip u punom smislu riječi, a kojeg sam posvetio 900-oj godišnjici mog grada. Ovdje sam valjda prvi put u svojoj karijeri sam sebi napisao scenarij, prema ideji mr. Marije Šercer. Radnja stripa se zbiva 1830. godine, ali tema stripa neka ostane ma­la tajna za publiku. Album će uskoro izići.

Što od vas možemo očekivati za četrdesetu godišnjicu  rada na stripu?

Kanim napraviti veliku retrospektivnu izložbu. Možda i mono­grafiju. Ipak, najzadovoljniji ću biti ako, usprkos svim poslovima koje imam, stignem nacrtati i svoj novi strip.

xxxxxx

Puni i točan naziv lista u kojem su izlazili „Zakletva huronskog poglavice“ i „Divlji dječak“ je „Glasnik Sv. Antuna Padovanskog“. Izlazio je jednom mjesečno, otuda i opseg stripova od deset tabli.

Radilovićeva želja da mu se za 40. godišnjicu rada na stripu organizira „velika retrospektivna izložba“ nažalost se nije ostvarila, kao ni – monografija!!!

Rat je jedan od razloga koji zasigurno nije išao u prilog tim idejama.

Ideja da se tada u jednom albumu objavi i „Zakletva huronskog poglavice“  i „Divljeg dječaka“ isto nije realizirana. Supružnici Radilović su očekivali da će album izdati Ivo Miličević, s kojim su tada intenzivno surađivali i koji je pokušavao plasirati Julesove stripove u inozemstvo.

„Zakletva huronskog poglavice“ je u albumu izašla 2007. godine, to je bilo inicijalno (prvo) izdanje udruge „Strip forum“. U tom projektu (koji je sadržavao izdanje na hrvatskom i zaseban album na engleskom jeziku – svaki od njih u nakladi od 500 primjeraka) sadržan je i moj mali doprinos.

Među ostalome, uz brojne razgovore vezane za uredništvo, organizirao sam tiskanje albuma u „Tiskari Zelina“, a grafička priprema se radila u mom uredu – za nju je bio zadužen Branko Gredelj.

I dok se finalizirao rad na albumu, urednik g. Mladen Novaković je  prelistavajući vjerski list „Veritas“ doznao kako se iza francuskog „imena“ scenariste (Rolanda Ajarquea) zapravo krije jedna zagrebačka dama  – gdja Mira Beutz, dječja spisateljica, o čemu Zdenka i Jules Radilović prije toga nisu imali nikakvog saznanja. Paradoksalno je međutim što su sa spomenutom gdjom Beutz surađivali u „Strip-stripu“ (gdja Zdenka Radilović je upisivala tekstove u pojedine stripove), jer je ona u poduzeću koje je izdavalo ovo izdanje  imala funkciju – urednice stripa! Inače, u impresumu albuma „Zakletva huronskog poglavice“ potpisan sam kao „konzultant“.