MARCEL ČUKLI i rasvjetljavanje fenomena „ZABAVNIKA“, najbolje uređivanog strip-lista svih vremena na ovim prostorima

102

„Zabavnik“, list koji je u tjednom ritmu izlazio u Zagrebu tijekom posljednjih dvadesetičetiri mjeseca postojanja NDH-a (od svibnja 1943. do svibnja 1945. – 102, odnosno 103 broja), a koji je svojom kvalitetom i raznolikim sadržajem, izazivao ushite među ondašnjim suvremenicima – čitateljima nekoliko generacija, do dan-danas u manjem ili većem opsegu predstavlja svojevrsnu „enigmu“ za sve koji se bave poviješću stripa, popularne kulture, novinstva ili samom političkom i društvenom komponentom tog razdoblja hrvatske povijesti.

Tako sam npr. u svojim istraživanjima otkrio nepoznati i nikad kasnije javno objavljeni detalj – Walter Neugebauer je bio stalni namještenik „Ustaškog nakladnog zavoda“, izdavača „Zabavnika“. I u njemu se zaposlio upravo zbog „Zabavnika“.

Isto tako, uspio sam doći i do fotografije snimljene u redakciji „Zabavnika“, najvjerojatnije 1944. godine, a koja je sada dio moje foto-zbirke. Fotografija se sada prvi put javno objavljuje (barem koliko je meni poznato). Na njima su među ostalima Marcel Čukli, kao i braća Neugebauer.

Što se tiče konkretno devete umjetnosti, „Zabavnik“ je nesumnjivo najbolje uređivani strip-list na ovim prostorima. Toliko sjajnih stripova okupljenih na jednom mjestu na tako malo prostora, a u tako kratkom razdoblju, nema u niti jednom drugom, trećem ili npr. četvrtom listu koji je izlazio od 1935. godine naovamo. Ne samo u Hrvatskoj, nego i na širim geografskim prostorima. To bogatstvo, tu kvalitetu… nije npr. uspio dostići niti „Plavi vjesnik“ u svojem najsjajnijem razdoblju, u bilo koje dvije sezone u prvoj polovici šezdesetih godina. Niti najbolja beogradska prijeratna (mislimo na Drugi svjetski rat) izdanja, kao što su „Mika Miš“, „Mikijevo carstvo“ ili „Politikin zabavnik“.

U „Zabavniku“ je, podsjetimo se,  Andrija Maurović objavio svoj veličanstveni povijesni ep „Seoba Hrvata“ (poznat i po nazivu „Knez Radoslav“), strip o avanturama hrvatskih globtrotera braće Seljan „Grob u prašumi“, te započeo crtati „Ahuramazdu na Nilu“ i „Tomislava“. Braći Neugebauer su pak u „Zabavniku“ izlazile adaptacije klasičnih bajki „Patuljak Nosko“, „Gladni kralj“, „Jaglenac i Rutvica“, te niz stripova i serija humorističkog žanra. Napo­kon, u njemu su sa svojim stri­povima surađivali i kasnije is­taknuta imena naše likovne i primjenjene umjetnosti, Albert Kinert i Ferdo Bis.

Među pisci­ma scenarija za stripove u „Za­bavniku“ nalazimo i imena poput Franje Fuisa, Norberta Neugebau­era, Stanka Radovanovića (pozna­tijeg po pseudonimu S. R. Žrnovački),  Marcela Čuklija…

„Zabavnik“ je u svakom sluča­ju bio jedinstveni izdavački pro­jekt. Ne samo u hrvatskim okviri­ma, nego i mnogo šire, jer nemoj­mo zaboraviti da je u to vrijeme u dijelu Evrope koji je bio pod ut­jecajem Njemačke i Italije strip u pravilu bio na popisu – zabra­njenih stvari!

Do 1990. godine „Zabavnik“ je bio u svojevrsnoj „ilegali“, što je i razlog  da o njemu gotovo i nema autentičnih svjedočanstava.

„Izuzetak“ predstavlja biografski intervju Waltera Neugebauera, kojeg su vodili Ranko Munitić, Hrvoje Turković i Darko Zubčević, za časopis „Film“ 1978. – napravljen je tijekom njegova boravka na zagrebačkom festivalu animacije.  Neugebauer je tada već punih 20-godina živio i radio u Munchenu. Međutim,  sam intervju je ostao više-manje „ispod radara“ – ponajprije zbog ekskluzivnosti samog časopisa „Film“.

Uspostavom višestranačkog sistema i promjenama koje su zahvatile sve pore države, otvorila se mogućnost da se „bez straha“ može pričati, pa i  razgovarati za novine o NDH-aškom razdoblju. Stoga sam na temu  „Zabavnika“, koji me intrigrirao po svim osnovama, a kako bih neovisno od odmaka od skoro pola stoljeća u što većoj mjeri osvjetlio njegov fenomen, ali i produkciju stripa u razdoblju NDH, intervjuirao 1991. Marcela Čuklija,  jednog od članova uredništva tog lista.

Tjednik „Nedjeljna Dalmacija“ u kojem sam objavio intervju tiskao se tada u „pristojnoj“ nakladi (nekoliko desetak tisuća), ali je ostao izvan vidokruga strip-javnosti. Nigdje ga se nije citiralo, niti spominjalo. S obzirom na autentičnost Čuklijeva svjedočanstva, te brojnih „novosti“ koje je tom prilikom otkrio, smatram da ga je potrebno izvući iz prašnjavog kompleta „Nedjeljne Dalmacije“. Intervju je objavljen u ponešto skraćenom izdanju, ali i takav mislim da ima svoje vrijednosti, te ga kao takvog i prenosim.

S obzirom da sam krajem 80-ih radio kao novinar i urednik u Vjesnikovoj press agenciji (VPA), koja je izdavala i vestern romane „Laso“, koje je i u mirovini uređivao sam Čukli, s njim sam povremeno znao sjesti i popričati o „dobrim starim vremenima“, jer je on kao „renesansni“ medijski djelatnik u mnogo čemu sudjelovao, a i dao važan doprinos u razdoblju od skoro pola stoljeća.

Nezavršeni student anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svom profesionalnom životu radio je kao novinar, urednik, filmski i strip scenarist, propagandist, publicist i prevoditelj. Rođen 16. siječnja 1921. (znači bio je generacija Waltera Neugebauera), od mladosti njegovo trajno opredjeljenje je novinarstvo. Karijeru je započeo u osvit 2. svjetskoga rata u „Veselom Vandrokašu“, nastavio za vrijeme NDH-a u „Zabavniku1‘ i listu „Za Vas“, u poslijeratnim godinama u humorističkom tjedniku „Kerempuh”, pa pedesetih godina i kasnije u brojnim izdanjima kuće „Vjesnik”…,

S današnje percepcije Marcel Čukli nesumljivo je jedan od važnijih protagonista razvoja stripa, strip-produkcije i strip-izdavaštva u Hrvatskoj.

U novinarskim krugovima najpoznatiji je kao prevoditelj popularnog stripa „Rip Kirby“ Alexa Raymonda koji je godinama i desetljećima izlazio u kontinuitetu u „Vjesniku u srijedu“.

Ali, za nas,  povjesničare stripa, još važniji su scenariji koje je Čukli pisao za pojedina ostvarenja Ferda Bisa („Atlantida“), Andrije Maurovića, Waltera Neugebauera,  Alberta Kinerta („Osvajači Zapada“), Steve Biničkog, Borda Dovnikovića, Vladimira Delača, Zdenka Svirčića, Žarka Bekera („Mak Makić“)  i Julija Radilovića, jer su isti bili podjednako umješni i uspjeli, bez obzira da li se radilo o karikaturalnim ili realističkim, neovisno od  žanrova i tematskih sklopova.

Kao scenarist posebno je bio aktivan u prvoj polovici 50-ih godina, kad je među ostalima napisao scenarije za slijedeće stripove: „Brodolomci na otoku Mega“ i „Trojica u mraku” (Maurović), ,,Roy Thorne“ (Neugebauer), „Zasjeda na Mediteranu” (Svirčić), „Mrtvački brod” (Delač). Posebno je  važna njegova  suradnja s Borivojem Dovnikovićem, kojem je u neku ruku bio „kućni” scenarist – autori su „Izgubljenog svijeta”, „Malog prijatelja”, „Zlato rijeke Kangaroo“, „Emila i detektiva”, „Tragom izgubljenog krda” i „Afričke ogrlice”-

Ima tu adaptacija književnih predložaka, ali puno više originalnih sižea, za koje je potrebna bujna mašta, načitanost i poznavanje dramaturgije.

Kao tekstopisac humorističkog tjednika „Kerempuh” (osmišljavao je ideje za karikature, ali npr. i za strip „Građanin Tomo Funtaš“), Marcel Čukli se pridružio ekipi umjetnika i animatora koji su u „Duga filma”  posijali sjeme zagrebačkog i hrvatskog animiranog filma (čiji je vrhunac bila nagrada Oscar za „Surogata“ Dušana Vukotića).  Za crtiće je pisao ,,gegove“, dok je bio samostalni  autor scenarija za projekt „Trbonja, Dugonja i Vidonja” kojeg je trebao režirati Aleksandar Marks, ali je „preko noći“ projekt obustavljen.

No, 1954. završen je naš prvi crtani film u koloru i prvi crtić koji je prikazan na nekom od međunarodnih festivala – u Berlinu, „Crvenkapica” (produkcija „Zora film”, premijerno prikazan 1955. godine) upravo po Čuklijevom scenariju, a u režiji Josipa Sudara.

Spomenimo kako je Marcel Čukli  1953. od Mladena Bjažića preuzeo uređivanje strip zabavnika „Petko”; 1954. je bio urednik tjednika „Miki strip”, što je ostao cijelo vrijeme izlaženja (38 brojeva); te da je ranih 60-ih bio član redakcije „Naše smotre“ na čijim je stranicama s kolegama pokušao organizirati ono što se danas kolokvijalno naziva „produkcijom stripa“.

Posljednja dva strip scenarija koje je napisao bili su na temu ratnih zbivanja – strip-verzija hit-filma „Diverzanti“ Hajrudina Krvavca i epizoda „Doušnik“ iz serije „Partizani“ (koja je premijerno izlazila u nizozemskom tjedniku „Eppo“). Crtač oba stripa bio je Julio Radilović, kojeg je 70-ih godina Čukli angažirao da prevodi  pojedine vestern romane s njemačkog jezika za ediciju „Laso“.

„Diverzanti“ su ujedno i strip koji je najviše od svih Čuklijevih scenarija najviše puta bio repriziran.

Desetak godina  nakon što je otišao u mirovinu, 7. studenog 1996. u svom rodnom gradu Marcel Čukli, dragi i šarmantni gospodin kojeg je na ulicama Zagreba bilo gotovo nemoguće vidjeti bez leptir mašne i odijela, je  otišao u „bolja prisjećanja“. S njim smo se oprostili na najstarijem gradskom groblju Mirogoj.

Kako  je uopće došlo do ideje i do pokretanja „Zabavnika“?

–  To je nekako došlo samo po sebi… Walter Neugebauer i njegov brat Norbert su prije rata izdavali „Vandrokaš“, u što sam i ja bio uk­ljučen. Tamo sam objavljivao svo­je prve priče. Kad je uspostavljena NDH svi smo bili bez posla… Wal­ter je crtao neke ilustracije, ali sve je to bilo sitno. Ni Nobika nije imao namještenje. Ja sam u to vri­jeme studirao… I jednostavno smo odlučili da pokrenemo list. Čak smo našli i prostorije u Frankopanskoj za redakciju.

Da li to znači da je „Zabav­nik“ trebao biti privatno izdanje, a da su vlasti njegovo izlaženje uv­jetovale time da ga preuzme Usta­ški nakladni zavod, koji je u impresumu naveden kao vlasnik?

–  Da. Mi nismo imali svog ka­pitala za izdavanje lista, ali smo imali tu pogodnost  da smo u štampariji bili „kod kuće“. Nai­me, Walter je prije rata „Vandrokaša“ tiskao u toj štampariji, pa se s direktorom dogovorio da se tis­kamo na veresiju. Što se tiče klišea, njih smo sve vrijeme izrađiva­li besplatno u Cinkografiji u Gundulićevoj ulici čiji je vlasnik bio gospodin Vlašić…

I onda smo pro­bno štampali jedan broj „Zabavni­ka“. No, vlastima se list nije do­pao. Stalno su nešto mrdali. Je­danput im ovo nije valjalo, drugi put ono… I na kraju su nam rekli da „Zabavnik“ ne može ići zato što mi ne možemo biti vlasnici… Tada nam je sinulo: neka oni preuzmu izdavanje „Zabavnika“, a mi ćemo ga raditi… Trebate znati da smo mi bili tada vrlo mladi, da smo im se činili balavcima.

Da li ste i neke druge ustup­ke, npr. sadržajnog tipa, morali učiniti da biste mogli pokrenuti „Zabavnik“?

–  Jesmo. Vlasti su inzistirale da u listu bude barem malo poli­tičkog sadržaja. Otuda i strip o dječaku Jurici i njegovom psu

Bundašu, koji je kak moral imati kapu s oznakom U. No, tu smo im bili malo podvalili. Jurica je je­danput nosio kapu, drugi put je bio bez nje. Jer je – ležao!

–   Ne spadaju li u ustupke i Maurovićevi stripovi „Seoba Hrvata“ i „Grob u prašumi“, kao i neki drugi naslovi koji su kasnije objavljeni u „Zabavniku“, npr. po­put vesterna „Osvajači Zapada“ u kojem su glavni junaci hrvatski iseljenici, čiji ste scenarista upra­vo Vi?                                       

–  Ne. To nisu bili stripovi kojisu rađeni po bilo čijoj direktivi, nego smo na ideju za njih došli mi sami u redakciji… Pazite, u „Zabav­niku“ je bila gurana ta hrvatska li­nija, ali u njemu nećete naći stri­pa, a niti teksta u kojem bi se au­tor iživljavao na račun Srba, sa­veznika ili partizana. Zbog takvog stava neki iz vlasti su nas jedva podnosili… Inače, te teme iz hrvat­ske povijesti su bile jako popular­ne kod publike i to je jedan od glavnih razloga zbog čega je njih bilo toliko u „Zabavniku“… Uz Walterove stripove koji su se u koloru objavljivali na naslovnoj strani, oni su nosili list…

Što se tiče „Osva­jača Zapada“ ideja je isključivo moja, a na nju sam došao kad sam u nekim starim novinama proči­tao reportažu o hrvatskim pusto­lovima u Americi u XIX stoljeću.

Koji je bio tiraž „Zabavnika“?

–   Mislim da se na početku kretao između 60 i 70 tisuća pri­mjeraka, što je samo po sebi bila velika cifra, a kasnije se bila i po­većala. „Zabavnik“ je jako dobro išao, mada je Hrvatska bila sve manja i manja (smijeh). Čak se prodavao i u Beogradu. I koliko se sjećam publika ga je i tamo rado čitala.

–  Da li se povećanje naklade lista odražavalo na vaše honora­re?

–  Mi smo bili stalni namješte­nici lista. Nas pet-šest. Na plaću se ne mogu tužiti, jer je stvarno bila dobra. Novaca smo uvijek imali više nego što smo ga mogli potro­šiti. Npr. ako sam imao vezu bez problema sam si mogao kupiti štof za odijelo… No, radili smo crnački. Nismo imali radnog vre­mena. Kad smo za Uskrs i Božić radili dvobroje „Zabavnika“ znalo se dešavati da Walter i ja po neko­liko dana ne izađemo iz redakcije. Po noći bismo na par sati zadrijemali na fotelji i onda opet nastavi­li s radom.

–  Istakli ste da se vlasti nisu direktno miješale u uređivanje lis­ta. No, da li je postojala neka vrsta cenzure?

–  I te kako… I cenzura i auto-cenzura. Sjećam se da sam prevodio s engleskog jedan roman u na­stavcima koji se odvijao u Africi. U originalu glavni junaci su bili Englezi, ali jasno je bilo da to nije bilo baš zgodno. U mom prijevodu oni su zato postali Španjolci. Sva imena sam izmijenio.

Cenzura je postojala do te razi­ne da smo otisak svake stranice prije nego što definitivno ode u stroj morali slati u Promičbu na Cvjetni trg. Kad bi stranicu pre­gledali, onda bi na nju udarili svoj pečat i potpis, te ju vratili. Svaku tu stranicu oni bi evidentirali i u svoju bilježnicu. Međutim, je­danput se skoro dogodilo da ipak svi skupa stradamo…

–  Što je bilo posrijedi?

–  Strip „Juričine pustolovine“. Mada je to bio tipičan dječji strip. Bezazlen, bez politike, bez ičega, neovisno od toga što je Jurica no­sio kapu s oznakom U. Stranicu gdje je bio taj strip završili smo zadnju. Sjećam se, bilo je ne­kih šest sati popodne, a Promičba je radila do četiri. I tako je strani­ca otišla u tisak, a da ju „sveci“ prije toga nisu pregledali. Takvi slučajevi su se ponekad dešavali… Problematično u tom stripu je bilo to što je Jurica za rođendan na­gradio svog psa Bundaša velikom kosti. I u oblaku je bio napisan da­tum. A taj dan je svoj rođendan imao i Pavelić.

–  I šta se tada desilo?

–  Nije se desilo ništa. Na sre­ću! Jer, prvi otisci iz tiskare su otišli na Promičbu i onda je to bilo primijećeno. Tiskanje je bilo zaus­tavljeno u tren. Svi otisnuti „Za­bavnici“ su uništeni. U protivnom bi i oni bili stradali. Walter je tada nabrzinu morao nacrtati novog Juricu. Ukratko, sve je bilo zataš­kano, a ja nisam mogao se­dam dana spavati.

–  Kakva je bila unutrašnja or­ganizacija redakcije „Zabavnika“?

–  Redakciju smo imali u Gaje­voj ulici. Na prvom katu koristili smonekih pet-šest soba. Imali smo sekretaricu, dva čovjeka ura­čunovodstvu, te direktora. No, pravu redakciju smo sačinjavali Walter, Nobika i ja… Walter je bio najglavniji. Kao veliki radnik i kao čovjek koga je sve zanimalo, a koji je osim toga bio zaljubljen u strip uspijevao je biti i glavnim urednikom i glavnim crtačem „Zabavnika“… Nobika je pisao sce­narije i pomagao je Walteru, a ja sam osim pisanja i tehničkog ure­đivanja radio i druge poslove po potrebi. Uređivanje je bilo kompli­cirano, jer smo svi znali što hoće­mo. Svaki od nas je davao neke nove ideje…

U „Zabavnik“ su dola­zili i drugi ljudi. Recimo, Žrnovački, vrlo pametan, načitan, nadaren i duhovit tip.

–  Kako su za suradnju angaži­rani Ferdo Bis i Albert Kinert?

–  Čujte, mnogo je ljudi prošlo kroz „Zabavnik“. Dolazili su i od­lazili. Među njima bilo je i slikara. Vidjeli su da izlaze stripovi i poku­šali su ih raditi. Za Kinerta mis­lim, no nisam sto posto siguran, da ga je doveo Walter. To je bilo u vrijeme kad se Maurović spremao u partizane… On je istina nači­nio nekoliko nastavaka unaprijed, ali smo te stripove morali nastavi­ti. Walter je preuzeo jedan njegov strip, „Zlatni otok“, ali ova druga dva nije mogao. Tu je imao dosta posla, jer je perfektno oponašao Maurovićevu tehniku. Tako da se nije znalo što je Walterov rad, a što Maurovićev… Druga dva Maurovićeva stripa, „Tomislava“ i „Ahuramazdu“, tako je preuzeo Kinert.

Što se tiče Bisa on je u „Zabav­niku“ objavio samo jedan strip – „Atlantidu“. A i njega je na­crtao prije nego što je list uopće počeo izlaziti. Sjećam se da mi je Walter dao njegove crteže i rekao: „Marcel, sad ti načini tekst.“ I ja sam prvi put u životu napisao sce­narij za strip koji je već bio na­crtan. Moram vam priznati da mi to i nije bilo toliko teško, budući da se Bis prilično, držao knjige Pierre Benoita po kojoj je radio strip.

–  Osim „Atlantide“ i „Osvaja­ča Zapada“ za koje ste još stripove za „Zabavnik“ napisali scenarij?

–  Za „Zlatni otok“, te za drugi dio „Groba u prašumi“. Naime, Fuis je napisao scenarij za prvi dio, čitatelji su ga dobro prihvatili i pitali u pismima zašto je to već gotovo. Fuisa tada više nije bilo pa sam se ja prihvatio posla. No, tru­dio sam se da ga se što više držim. I mislim da se skoro ne vidi razli­ka u stilu.

–  Zbog čega se, izuzev rijetkih izuzetaka, autori nisu potpisivali u „Zabavniku“?

–  Što bi se potpisivali? Pa bili smo još klinci! Danas je jako mo­derno da se potpisuješ ispod sve­ga i svačega. A onda su ljudi ob­javljivali i štampali puno toga vrednijeg od stripova, a nisu sepotpisivali.

Da li ste poslije završetka ra­ta imali problema od komunistič­kih vlasti zbog rada u „Zabavni­ku“?

–   Direktnih problema nisam imao. Istina, nove vlasti su dugo vremena bile protiv stripa, ali su me angažirali na drugim poslovi­ma. Isto to se odnosi na Waltera i Nobiku. Najprije smo radili na crtiću „Svi na izbore“, a zatim su nas uzeli da radimo u „Kerempuhu“.