Najprije sam od kolege Miroslava Edvina Habeka saznao, o čemu je i kasnije napisao tekst kojeg je prenijela HINA, da je “Plavi vjesnik” otišao u stečaj!!!
Čim sam čuo tu informaciju jasno mi je bilo da se ne radi o nekadašnjem tjedniku na čijim se je stranicama od sredine 50-ih do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća ispisivala povijest stripa na ovim, ali i na prostorima kojeg geografski znamo kao stari kontinent.
Najkraće: remek-djela Maurovića, Neugebauera, Borde, Bekera, Delača, Julesa, Reisingera…
I jasno mi je bilo da se radi o stečaju tvrtke koja je preuzela ime „Plavog vjesnika“.
Da li je to neka vrsta svetogrđa ili ne, pustimo sad na stranu.
Odmah sam pretpostavio da se iza svega „krije“ Ivo Miličević, ambiciozni, ali i kontraverzni strip-poduzetnik, koji je u Zagrebu djelovao od kraja 80-ih do prvih godina novog tisućljeća.
Nakon toga se – kako mi je svojevremeno ispričao Julio Radilović, s kojim je Miličević u to vrijeme intenzivno surađivao – povukao, odnosno vratio u rodno Međugorje.
Spomenuti „legendarni“ crtač, Radilović, koji je punu afirmaciju stekao upravo u nekadašnjem „Plavcu“ (u vrijeme kada su mu gloduri bili ponajprije Mladen Bjažić i Nenad Brixy) je bio važna karika novog „Plavog vjesnika“ kojeg je Miličević početkom dvijetisućitih godina pokrenuo.
Reprize „Herlocka Sholmesa“ se smatrala jednim od aduta revije!?, a Julesova supruga gdja Zdenka Radilović je bila zadužena za marketing.
Nažalost, revival „Plavca“ je bio neuspješan. Vrlo brzo je nestao s kiosaka.
Svaki novi strip-projekt, bilo da se radi o reviji, knjizi, izložbi, festivalu, po defaultu „podržavam“ i želim im dug, častan i berićetni „život“.
Međutim, čim se “Plavi vjesnik” tog proljeća 2001. pojavio (prvi broj ima nadnevak 17. svibnja), bio sam načisto da ta strip-revija nema nikakve šanse na tržištu. Bez obzira što sličnih izdanja nije bilo kod nas.
U to vrijeme kao vlastiti poduzetnički, nakladnički i filmofilmski projekt izdavao sam specijalizirani filmski mjesečnik “Hollywood”, sto posto u “nezavisnoj” produkciji.
I zbog toga, kao i zbog ranijeg uredničkog iskustva kojeg sam stjecao u “Valu”, „Poletu“, u izdanjima kuće „Vjesnik“, pa u „Azuru“… jako sam dobro bio svjestan pretpostavki koje je list poput novog “Plavog vjesnika” trebao imati da bi mogao opstati.
Prije svega morao je imati kvalitetu, ozbiljnost, sadržajnu dosljednost i kontinuitet svog izlaženja. Odnosno – strast!
O financijama necemo!
Međutim, puno premalo je u tom „Plavom vjesniku“ bilo originalnih i novih stripova, ritam izlaženja je bio nepoznanica, a o promjeni formata i uredničkim „traženjima“ da i ne pričam.
Nije bila ni profilirana koncepcija. Dojam je bio da se radi o reciklazi svega i svacega.
Imam osjećaj da je kolega Miličević puno nade polagao u neku vrstu sentimenta i nostalgije, što se pokazalo promašajem…
Niti „Dan Dare“, niti „Modesty Blaise“, pa niti ime „velikog“ Julesa Radilovića koji je u impresumu bio potpisan kao član „suradničkog vijeća“ (pretpostavljam da se iza toga „krila“ redakcija, tu su još bili gdja Radilović, Boris Nazansky, Goran Parlov…) nije moglo spasiti „Plavi vjesnik“ by Ivo Miličević.
Vratimo se na temu objave.
Bio sam u pravu. Uvidom u sudski registar saznao sam da iza tvrtke “Plavi vjesnik” (nad kojom je pred koji dan, konkretno 13. svibnja, otvoren od strane Trgovačkog suda u Splitu skraćeni stečajni postupak, čime ista odlazi u ropotarnicu povijesti hrvatskog gospodarstva) stoji upravo Miličević, ali kao državljanin Bosne i Hercegovine, sa širokobriješkom adresom.
Kao jednostavno društvo Miličević je “Plavi vjesnik” registrirao prije dvije godine u Imotskom (18. srpnja), na adresi Fra Rajmunda Rudeža br. 1, s čitavom lepezom djelatnosti…
Najvažnija je trebala biti „izdavanje časopisa i periodičkih publikacija“.
Međutim, kako se iz javno objavljenih informacija može saznati tvrtka „Plavi vjesnik“ nije bila nešto previše aktivna u poduzetničkom smislu.
Kao zanimljivost, koju smo otkrili pretraživanjem sudskog registra, možemo spomenuti da je „Plavi vjesnik“ j.d.o.o. imao dugotrajnu imovinu, koja je vrijedila nešto više od 18 tisuća kuna. Ta imovina se – ni više, ni manje – odnosila na pravo licencu.
Na koju se to točno licencu odnosilo nije objavljeno, ali možemo pretpostaviti…
P.S.
Kolegi Ivi Miličeviću skidam kapu što je za ime svoje tvrtke uzeo upravo “Plavi vjesnik”.
Iz poštovanja i respekta kojeg imam prema „Plavom vjesniku“ i svim njegovim vrijednostima iz razdoblja 1954. – 1973. godine, osobno to ne bih nikada učinio.
Naime, svjestan sam da tu i takvu kvalitetu koju je „Plavi vjesnik“ imao (apsolutno – europska razina) ne bih mogao doseći.
Autor: Veljko Krulčić
