MIRKO ILIĆ o svojim danima provedenim u redakciji „Poleta“, osnivanju i raspadu „NOVOG KVADRATA“, svađama i ljubavima u svijetu stripa i o još štošta drugome

Mirka Ilića, zbog čijeg sam se stripa objavljenog na naslovnoj stranici devetog broja, kao četrnaestgodišnji đak osnovne škole, pretplatio na „Polet“ (zadnjih dana 1976.), prvi put sam uživo vidio – ono „usput“ – u redakciji političkog tjednika „Danas“ krajem 1982. ili početkom 1983. godine, na prvoj godini fakulteta. Ilić je, naime, tada bio vezan za „Danas“ za oblikovanje naslovnih strana.

Osobno smo se upoznali godinu, ili plus koji mjesec kasnije. Razlog je bila priprema monografije „Hrvatski poslijeratni strip“ za izdavačku kuću „Istarska naklada“ iz Pule, u kojoj je, naravno, morala biti zastupljena i grupa „Novi kvadrat“.

Sjećam se, Ilić nije ništa „komplicirao“ vezano za izbor dvije table stripa s kojima će biti predstavljen u monografiji. Ostavio je da sam napravim izbor, te mi je naknadno donio „papir-kopije“ iz kojih su se kasnije u tiskari mogli napraviti klišei.

Donio mi je i portret-fotografiju za koju je želio da bude objavljena (naime, svakog od crtača, kako „novokvadratovce“, tako i ostale, predstavio  sam i fotkama).

Jedan od Ilićevih stripova u „Hrvatskom poslijeratnom stripu“ je bio „Vodoravno i okomito“ (strip s teglom koja pada sa zgrade na ulicu kojom upravo hoda čovječuljak – inače, to je bio njegov posljednji strip kojeg je objavio u „Poletu“), a drugi „Easy Rider“ (kasnije je tako imenovan)  – vizualna majstorija, odnosno priča (bez riječi) o motoristi-ubojici na autocesti…

Prije nego što će u proljeće 1986. otići u New York, posljednji put sam se sreo s Mirkom Ilićem u Muzejskom prostoru na izložbi „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ na kojoj je, podrazumijeva se, isto bio predstavljen, a motiv iz njegovog stripa „Debil blues“, našao se na seriji od šest razglednica koje je Muzej (direktor Ante Sorić), na moj prijedlog, izdao na temu domaćeg stripa (stripaši kojima su, uz njega, tiskane razglednice su bili: Maurović, Neugebauer, Dragić, Radilović i Beker).

U međuvremenu. Mirko Ilić mi je odnekud uspio „nabaviti“ katalog svoje prve samostalne izložbe stripa koja je u prosincu 1977. bila postavljena u Galeriji Studentskog centra Zagreb i koja je – nakon Maurovićeve izložbe godinu ranije (ne u istom prostoru, nego u Galeriji Nova) – imala iznimnu važnost u „kunst-historičarskom“ i „građanskom“ odrastanju stripa u Zagrebu, Hrvatskoj, ali i na cijeloj teritoriji tadašnje Jugoslavije.

Na izložbi „Strip u Jugoslaviji 1866. – 1986.“ (svibanj/lipanj 1986.), prvom velikom organiziranom predstavljanju domaćeg stripa u inozemstvu, upravo u francuskoj metropoli Parizu, u kustoskom izboru Darka Glavana i mene, Ilić je predstavljen ostvarenjima „Shakti“ i „Survival“ (za potonji strip,  scenarij mu je napisao Les Lilley iz Londona).

U mojoj monografiji „Put u obećanu zemlju“ (12 godina stripa u Poletu) iz 1990. (izdavač RS SOH / Republička konferencija omladinske organizacije) Mirko Ilić je bio jedan od najzastupljenijih autora – sa stripovima „Krvava lova“, „Ručak u dvoje-troje“, „Rat je otac svemu“, „Hereditarna netrpeljivost“, „Iz povijesti ljudske gluposti“, „Dobitnik“, „Born to be Wild“, „Shakti“, „EPP“, „Strogo zabranjeno: 1, 2 naređujem ja“, „Easy Rider“, „Bajka“, „Nedjeljno popodne“, „Vodoravno i okomito“; pa i nizom ostvarenja (Kordeja, Mešića, Devlića) za koje je napisao scenarij; a tu je bio i njegov tekst „Psi laju – karavana prolazi“, zapravo polemični odgovor na prijašnji napis Darka Glavana iz „Poleta“ u kojem je taj kritičar djelomično doveo u „sumnju“  sam značaj i vrijednosti „Novog kvadrata“?! 

ZAŠTO JE MIRKO ILIĆ DOBIO NAGRADU „ANDRIJA MAUROVIĆ“?

Prije dvije godine bio sam (zajedno s  Nedeljkom Dragićem – kao predsjednikom, Borivojem Dovnikovićem, Tihomirom Mraovićem  i  Želimirom Kosovićem) član žirija udruge „Art 9“ koji je upravo Mirku Iliću dodjelilo  nagradu „Andrija Maurović“ za životno djelo  –  za izniman i trajan doprinos u razvoju i u povijesti hrvatskog stripa.  

U obrazloženju nagrade, kojeg sam napisao, stajalo je:

 „Iza Mirka Ilića jedinstvena je strip karijere. Stripom se u višestrukim „funkcijama“ – crtač, scenarist, urednik, promotor –  bavio svega četiri-pet godina, u drugoj polovici 70-ih, ali neovisno od te kratkotrajnosti ostavio je neizbrisiv trag u devetoj umjetnosti. Ne samo u domaćem, nego i na puno širem geografskom prostoru.  

Jer, Ilićev kvantitativno relativno skromni opus svojom dalekosežnom utjecajnošću i estetskom vrijednošću i danas, četiri i više desetljeća od nastanka, izaziva respekt i iznimno poštovanje od svih dionika stripa.

Kao crtač stripova, neovisno što je većina njih bila kraćih formi, Mirko Ilić je bio likovno moćan i pamtljiv.

Kao scenarista kompleksan i izazovan.

Ponekad je  i mijenjao stil, ali njegova ostvarenja ostaju prepoznatljiva kao „Ilićeva“.

Često je eksperimentirao u grafičkom, idejnom i dramaturškom pogledu, ali to ništa nije mijenjalo na percepciju umjetnikovih stripova.

Ostvarenja kao što su npr. „Debil blues“, „Shakti“, „Vodoravno i okomito“, „Na istoj strani“, „Strogo  zabranjeno: 1, 2 naređujem ja“, „Rođen da bi živio“, „Iz povijesti ljudske gluposti“, „Bajka“ demonstriraju činjenicu da hrvatski strip u to vrijeme nije bio samo na tragu aktualnih tendencija u europskom stripu toga razdoblja, nego je i sam činio njihov vrh.

U domovini Mirko Ilić je kao autor stripova uglavnom bio vezan za omladinsku štampu, ali su isti ti Ilićevi stripovi na Starom kontinentu i u Sjedinjenim Državama bili objavljivani u nekim od tadašnjih najvažnijih strip-revija, kao što su „Metal Hurlant“, „Alter Alter“, „Heavy Metal“, „Il Mago“, „Epic“…

Neke stripove Mirko Ilić je crtao po scenarijima ili idejama svojih prijatelja i kolega, ali i sam je autor pojedinih strip-scenarija za više crtača. Najviše za Igora Kordeja, ali i neke druge kolege iz „Novog kvadrata“.

Zajednički album tandema Ilić – Kordej „Del Mismo lado“ objavila je španjolska izdavačka kuća „Toutain“ 1987. godine – u okviru svog bibliotečnog niza „Grandes Autores Europeos“.

Za „testamentarni“ strip Mirka Ilića „Survival“ scenarij je napisao britanski pisac Lesa Lilleya, a ovaj strip će svoju međunarodnu premijeru (nakon domaće – u novosadskom „Spunku“) imati na stranicama američkog „Heavy Metala“.

Osim kao autor, po važnosti nezaobilazan je i angažman Mirka Ilića kao urednika stripa u novopokrenutom omladinskom tjedniku „Polet“ (jesen 1976. godine) – tu će okupiti Kunca, Devlića,  Marušića, Mešića, Kordeja, Zimonića  i druge –  tu će godinu dana kasnije nastati grupa „Novi kvadrat“ koja je samom svojom pojavom, koja je pratila visoka kvaliteta radova, izazvala svojevrsnu „diverziju“ u umjetničkim i drugim krugovima u Hrvatskoj i Jugoslaviji u drugoj polovici 70-ih godina.

„Novi kvadrat“, u kojem je  Ilić bio neformalni „spiritus movens“, je svoje radove izlagao u galerijama (Rijeka, Koprivnica, Beograd…), potaknuo je osnivanje sličnih grupa mladih strip-stvaralaca u nizu gradova tadašnje države, te je bitno pridonio recepciji stripa kao nečem što je važan i što je vrijedan oblik umjetničkog izražavanja i stvaralaštva.

Mirko Ilić je među prvim stripašima sa samostalnom izložbom (1977. u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu), a isto je jedan od prvih koji je izlagao u inozemstvu – na tada najvećem europskom festivalu stripa u Lucci 1978. godine.

U drugoj polovici 70-ih godina objavio je i nekoliko tekstova o stripu u zagrebačkoj štampi.

Ogranak Matice hrvatske Bizovac (urednik Vjekoslav Đaniš) je 2016. objavila album stripova Mirka Ilića „Iz povijesti ljudske gluposti“, u kojem je sabran njegov cjelokupan rad na stripu.

INTERVJU IZ „POLETA“ (siječanj 1987.)

U prosincu 1988. godine  došao je iz New Yorka u Zagreb, kako bi posjetio majku, ali i da bi dobio nagradu „Fondacije Nikite Žukova“ kao najbolji jugoslavenski ilustrator i grafički dizajner te godine. Tom prilikom napravio sam s Ilićem, u stanu njegove majke, veliki intervju za „Polet“ koji je izišao u prvom broju u 1988. godini. Koliko me sjećanje služi, to je jedini „ozbiljniji“ intervju kojeg je tada dao nekom od listova.

Iz objavljenog intervjua (koji je zbog prostora nažalost morao biti objavljen u ponešto skraćenoj verziji) prenosim onaj dio koji se odnosi na – strip.

Bez obzira na osobne relacije koje sam imao s Mirkom Ilićem, kao i s nizom drugih kulturnjaka s kojima sam razgovarao za „Polet“  (npr. Krstom Papićem, Antunom Vrdoljakom), intervjui su objavljeni tako da su novinar i sugovornici međusobno persirali. Očito smo mi iz tadašnje redakcije „Poleta“ u javnosti htjeli „ispasti“ valjda „ozbiljniji“  i „pametniji“ nego što smo zapravo bili.

No, zasigurno „nismo pogriješili“ kada smo u „leadu“ naglasili kako Mirko Ilić nakon što je to radio u domaćim i talijanskim listovima, briljira i u Sjedinjenim Državama…

Vi ste  u „Poletu“ još od njegovih prvih dana?

– Ja sam u „Poletu“ zapravo bio još prije nego što je „Polet uopće postojao.

Naime, još prije pokretanja „Poleta“ dosta sam sa muvao po CDD-u, jer sam crtao ilustracije za časopis „Pitanja“. I kada se počelo govoriti da će „Polet“, novi omladinski list krenuti, su­djelovao sam u tim diskusijama. Sjećam se da smo u „Corsu“ u nekoliko navrata ras­pravljali o načinu korištenja ilustracija i stripova. Sve se to vidjelo već u nultom broju koji ih je bio pun.           

Kakva je atmosfera tada vladala u redakciji? Pretpostavljam da ste manje od drugih  redakcija bili opterećeni „politikanstvom“?

– „Polet“ je u to doba imao samo jednu prostoriju, koja je ujedno bila i pro­storija za redakciju „Pitanja“. Svi grafički urednici, sve sekretarice i svi urednici bili su u toj prostoriji, gore u Opatičkoj ulici.

Sje­ćam se da sam danima tamo spavao, postojale su neke udobne bijele fotelje od plastike ili skaja, pa su me morali buditi i micati da bi se mogao održati sastanak. Svi redakcijski sastanci su doslovno održa­vani pred čistačicama, nije bilo toga da se zatvorimo u jednu sobu i odlučujemo.

Prema tome, ništa bitno se nije moglo do­goditi a da to svi iz redakcije i cijele firme nisu znali. Tada nije bilo malih bogova. Mogao si svakog pljunuti, mogao si se sa svakim posvađati. Lijepo smo se družili. Prva stanica na putu prema gradu bila je „Lapidarij“, a druga „Corso“, a treća „Kav­kaz“.

Utoliko mislim da je to bila sasvim drugačija situacija i od one koja je uskoro nastala u „Poletu“.

Možete li se sjetiti neke tipič­ne situacije?

– Bilo ih je bezbroj. Npr. klinka uleti u „Polet“ i rasplače se kako joj starci ne daju obući traperice. I onda je netko pošalje van, ali se ja i, mislim, Zoran Franičević izderemo na njega: „Kretenu“! Kaj to radiš? To je strašna stvar!“ Pa se sjuri­mo za ženskom po stepenicama, vratimo je natrag…

Mislim da je tada negdje na­stala i ona čuvena polemika s „Komuni­stom“!? Ne znam sjećate li se? Ono, trape­rice na primanju u omladinu.

Kao urednik, odmah ste us­pjeli izboriti popriličan prostor za stripove i ilu­stracije. Vaše kolege, ali i neki tadašnji urednici pričaju da to ipak nije išlo tako jednostavno kao što danas izgleda?

– Postojala su dva odnosa prema stripu. Prvi je zastupao Pero Kvesić. Kvesić je bio bitno pod utjecajem američkog underground stripa (mislim da je on u Americi proveo godinu dana) koji je tada prašio i žario, tipa „Freak Brothers“… i uopće imao je senzibilitet prema stripu. Ali, to nije bio baš strip koji smo mi radili. Međutim, bilo je važno da dođe do mo­gućnosti objavljivanja stripa u „Poletu“…

A zatim, kako je redakcija bila dosta skučena, malo je ljudi surađivalo – kad ­god neki tekst ne bi stigao, postojala je šansa za objavljivanje stranice stripa. To je ujedno bilo i najjednostavnije rješenje. Znaš, u komadu napraviš kliše i – to je to. Kad bi bilo više materijala, trebalo se svađati i tražiti od redakcije da donekle vrednuje vrijedi li više stranica stripa ili tekst.

Naravno, da ne bih došao u situaciju da ostanem bez stripova, kao što bi oni iz redakcije ostajali bez tek­stova, naručivao sam ih više nego je tre­balo. Ali, ne u smislu „ti ćeš mi napraviti metar stripa“, već sam od više ljudi tražio da crtaju, pa ako su bolji uvijek mogu pri­čekati na objavljivanje, a ako ne valjaju – nikome ništa.

Konačno, zasluga je bila u količini kvalitetnih stripova, pa sam se imao i za što svađati.

Tako se rodio „Novi kva­drat*?

Da. Iako je s vremenske distance malo teže razgraničiti što je legenda, a što istina, u principu je ono što smo počeli raditi prije postojanja „Poleta“ samo dobi­lo svoj pravi oblik u „Poletu“.

Mene je u to doba bilo strah da će nam se dogoditi ono što se dogodilo tisućama prije nas – da će sve ostati na razini pokušaja i da će nestati.

U kojoj je mjeri poetika vaših stripova i stripova „Novog kva­drata“ bila uvjetovana tadašnjom me­dijskom prezentacijom subkulturnih aspekata življenja i stvaralaštva mla­dih, posebice u Zagrebu, od punka nadalje?

– Naravno da se na „Novi kvadrat“ ne može gledati izvan konteksta subkulture. Također, svi smo mi putovali po inozem­stvu…

 Ja sam recimo, u to doba po dva mjeseca provodio stopirajući po Evropi, kupujući literaturu, materijal itd. Dakle, to više nije bila „juhine juhe juha“.       

 Tada ste se uvelike družili s glazbenicima, novinarima, fotografi­ma…?

– Jesam. Ne znam znate li  da je prvi javni nastup „Azre“ bio upravo na mojoj izložbi u Studentskom centru. Od te postave uskoro su nastali „Film“ i „Azra“. Zatim, na toj mojoj izložbi su valjda prvi put u Hr­vatskoj svirali „Pankrti“, pa Tomaž Pengov itd.

Ili, „Polet“ je organizirao koncert u jed­nom školskom dvorištu i zahvaljujući ne­kim mojim vezama došla je riječka grupa „Paraf“…

Oni su svakodnevno visili u redakciji, kao i glazbeni kritičari, mlade grupe, filmski kritičari… Bili smo na ne­čemu što bi se moglo nazvati izvorom in­formacija. Ne toliko u „Poletu“ kao u no­vinama, koliko u redakciji. Puno smo više govorili nego što smo pisali u novinama.

Oko vas osobno su se „lomila kop­lja“. Bili ste najviše hvaljeni ali i najviše osporavani autor među „novokvadratovcima“?

– Uvijek sam se volio svađati. Ako misliš da si u pravu i ako se nešto nekomu ne može objasniti normalnim riječima, onda moraš povisiti ton, a ako se ne da ni tako, moraš se početi derati.

Kada sam već dobio uredničko mjesto, sva vatra na ilustratore i strip-crteže, svo negodovanje zbog kvalitete, išli su preko mene. Ako bih morao nekoga braniti, morao sam stati između njega i čovjeka koji ga napada. Ta­ko su se neki u početku samo naučili obračunavati sa mnom, za što su osobito bili pogodni moji stripovi.

To je bio jedan problem, a drugi je, možda griješim, bio u tome što u ono doba nismo imali ade­kvatnu kritiku stripa. Ono što smo mi ra­dili nije prije postojalo u nas, što znači da nije postojala čak niti kvazi-literatura o to­me. Napasti naš strip, značilo je ili proči­tati neke strane knjige ili strane novine, ili smisliti vlastitu filozofiju, što je bilo užasno teško.

Da bi se napisala dobra kri­tika, stvorio dobar napad ili dobra obrana stripa u „Poletu“ značilo je sjesti i raditi…

Osim što ste bili vrijedan, produktivan autor; voljeli ste se i medijski ekspo­nirati. Bilo vas je na televiziji, u novina­ma…

– Tko to ne voli?

Osim toga, bili smo mladi, lijepi, čudni po izgledu. Bili smo interesantni televiziji kao dvorske lu­de. Imam negdje sačuvane kritike u koji­ma se kaže da predstavljamo osvježenje na TV, itd. Služili smo, zapravo televiziji i ostalim medijima, kasnije i galerijama, kao što je „Polet“ služio stripu.

Znate ono: ako imaš rupu, a ne znaš što bi stavio – stavi ovih sedam-osam kretena, stalno se oko njih diže prašina.

Da li vam je  godio status kariz­matske ličnosti?

– To uvijek godi. Mnogo ljudi pije coca-colu, iako to piće ništa ne vrijedi, jer ona ima pametnu i lukavu reklamu. Da­kle, dok ti ovdje sebe ne tretiraš kao ge­nija, nemaš pravo ni od koga tražiti da te tretira kao genija. I to je bio jedan od raz­loga za oštre nastupe i svađe.

Zašto ste otišli iz „Poleta“?

– Hoćete reći – zašto sam izbačen iz „Poleta“?

Prvo – ništa nije vječno. Prema tome, ja nisam mogao do svoje četrdesete godine biti urednik stripa u „Poletu“.

Zatim važno je znati kada nešto treba napustiti. A zašto to nije bio baš trenutak kad su to drugi odlučili  – e, to je već drugo pitanje.

Danas mislim da je to ipak trebalo biti nešto kasnije – jer bi u tom slučaju stvorili logičan kontinuitet stripa u „Poletu“. Me­đutim, ekipa koja je u „Poletu“ zamijenila Kvesića, na čelu s Kuljišem i Pavićem, htjela je sve radikalno promijeniti… Mi­slim da im je smetala pažnja koju su me­diji usmjerili na „Novi kvadrat“, a oni su je željeli privući na sebe. Vjerojatno su za­to – na drastičan način – odlučili da za strip u „Poletu“ više nema toliko mjesta. S dru­ge strane, u „Poletu“ je tada krenuo trend fotografije, što je i razumljivo, jer je „Polet“ počeo ličiti na Warholov „Interwiew“.

Prebacili su se na taj princip. Lijepe fo­tografije preko cijele stranice, što zapravo i ne mora ništa značiti, bilo je važno samo da ženska dobro izgleda.

Zašto se raspao „Novi kva­drat“? O tome kruže razne priče?

– „Novi kvadrat“ se raspao zbog mnogih razloga.

Nije bilo „Poleta“ koji bi nas donekle držao zajedno, a nije bilo ni drugih adekvatnih novina koje bi preuzele „Novi kvadrat“. Smiješno je da je „Beo­gradski krug“, koji se pojavio poslije „No­vog kvadrata“, na osnovi iskustva i onoga što je „Novi kvadrat“ značio, dobio svoje novine, a mi to nikada nismo mogli.

Djelo­mično, te novine, taj list „Novi kvadrat“ nije do­bio zato što ni mi nismo mislili da treba­mo postojati neovisno.

Znate, kao rezervat Navajo Indijanaca mislili smo da je do­voljno da budemo ravnopravno zastuplje­ni na stranicama tadašnjih novina i časo­pisa koji su objavljivali strip, i da paralelno konkuriramo stranim autorima, a ne imati jugoslavenski strip.

Onda su se u igru umiješale karijera, novac, različiti pogledi na svijet… Kao prošla je 1941. godina i princip „ajmo najprije istjerati neprijatelja, pa će­mo se onda dogovarati“.

A neprijatelj je već gubio bitku i trebalo se dogovoriti tko će ujahati u oslobođeni grad stripa na bijelom konju. Tko će biti leader?

Tu su se počele događati male prljave igre. Kada je došlo do toga da bi cijela bitka dobila sasvim drugi kontekst i da bi se u njoj zamazalo i ono što je bilo svjetlo, odlukom polovice članova „Novog kvadra­ta“ — on se raspao.

Druga polovica nije mogla nositi „Novi kvadrat“ dalje.

Neovisno o tome, vi ste i da­lje bili prisutni na stranicama „Pole­ta“, ali kao „polemičar“. Polemika s Darkom Glavanom, ujesen 1979. godine, poklopila se s dodjelom nagrade „Sedam sekretara SKOJ-a“ gru­pi „Novi kvadrat“.

U kuloarima se i danas još uvijek priča da je ta polemika bila dogovorena?

– To sam pročitao upravo u „Pole­tu“, i to je užasno smiješno.

Sjećam se da su nekada u modi bile takve polemike, pa se zarađivao novac. Ali polemike se tada nisu plaćale. Ne znam kako je danas.

Pre­ma tome, nije bilo dogovoreno, već je jed­nostavno trebalo reagirati na Glavanov napad. Da nisam reagirao ja ili netko iz „Kvadrata“, vjerojatno bi se dogodilo da nitko ne bi reagirao.

 A kod nas, onaj koji u polemici ima zadnju riječ – taj je pobjednik. Nije važno što je rečeno. Ako ne­što prećutiš, u stilu „pametniji popušta“ – izgubio si.

U Glavanovom tekstu je bilo dovoljno elemenata da se sjedne i odgovo­ri. Mislim da nisam pogriješio.

Darko Glavan je za vrije­me postojanja „Novog kvadrata“ i na­kon toga bio vaš glavni medijski „an­tagonist“?

– Glavan je u to doba, uz Dražena Vrdoljaka, bio glavni autoritet u rocku. Već je tu bio u poziciji suca. Uz to, imao je taj background povjesničara umjetnosti, pa je nje­gov logičan nastavak bio – strip!

Naš od­nos je prema Glavanu isprva bio odnos  prema čovjeku ravnom nama. Nemojte za­boraviti da je i on sjedio u redakciji „Po­leta“. Možda je tada nama, po njegovoj lo­gici, malo nedostajao drugačiji odnos, možda smo trebali biti pokorniji.

Nemojte zaboraviti da smo mi bili mladi, lijepi i talentirani, što je mnogima išlo na živce. Uz to, mislim da smo imali još jednu gre­šku (greška koja je vrlina): bili smo svjesni što radimo. Nismo nastupali kao grupa idiota.

Prije odlaska u SAD pokrenuli ste inicijativu da Muzejski prostor osnuje fondaciju Andrije Maurovića?

– Pa, koliko je to inicijativa ili nešto drugo – dalo bi se razgovarati. Stvar je u tome što sam im ostavio nekoliko Maurovićevih originala, koje sam dobio od starog majstora lično. Bilo bi mi drago da te ori­ginale imam na zidu u New Yorku, ali bi bili izvan konteksta. Zato sam mislio da je puno zgodnije da oni vise na nekom zidu u Zagrebu. I to ne na zidu nekoga privatnog stana, već institucije, gdje bi ih neki ljudi mogli vidjeti, te da se tokom vremena skupe njegove stvari, naravno koliko se može, te da se postavi stalna izložba.

Objavljene fotografije su iz arhiva Veljka Krulčića