MLADEN PAVER bio je 12-godišnji dječak kada je napisao scenarij po kojem je WALTER NEUGEBAUER nacrtao „Ukradene nacrte“ za „Veseli vandrokaš“, po čemu je „najmlađi“ debitant u sferi stripa na ovim prostorima?!

54

Veseli vandrokaš“ jedan je od onih „jedinstvenih“ listova u povijesti ne samo hrvatskog i jugoslavenskog strip-izdavaštva, nego vjerojatno i na puno širim geografskim prostorima.

Spomenuti dječji list (čiji je podnaslov glasio „zabavni list u stripu“) „jedinstven“ je po tome što je u najvećoj mjeri s kreativne strane bio usmjeren na dvoje ljudi, o kojima je zapravo ovisio cijeli projekt – na braću Neugebauer.

Kada je ujesen 1938. godine „Veseli vandrokaš“ bio pokrenut, Norbert Neugebauer je tek koji mjesec prije toga bio napunio 21 godinu života, a mlađi Walter je šest mjeseci ranije „gasio“ sedamnaest svijeća na svojoj rođendanskoj torti.

Neovisno od svojih godina, odnosno svoje mladosti braća Neugebauer nisu bila nepoznata u tadašnjem novinarskom i kulturnom životu Zagreba, štoviše bila su skoro u kontinuitetu u njima prisutna od 1935.

Recimo, prije „Veselog vandrokaša“ dali su (pogotovo Walter) značajan i nezaobilazan doprinos „Mickey Stripu“ (kojeg je kao vlastiti nakladnički projekt izdavao Franjo Fuis).

Jednom riječju, Walter i Norbert bili su vunderkindi.

Norbert je, osim pisanja, započeo i sa studijem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Mladi Walter Neugebauer (iz foto-arhive Veljka Krulčića)

Walter Neugebauer je autor crteža svih stripova, njih više od dvadesetak (osim za strip „Čovjek s brazgotinom“ – počeo je izlaziti nekoliko brojeva prije ukinuća lista), koji su objavljivani u „Veselom vandrokašu“. Kako onih karikaturalnih, tako i realističnih (znalo ih je biti i po četiri po broju), uključujući i „Winnetoua“, a crtao je i ilustracije za naslovne strane.

Norbert pak nije autor scenarija za sve, nego za većinu stripova koji su izlazili u  „Veselom vandrokašu“.

Neke od scenarije („Cik i Cak“, „Božićna simfonija“, „Ja sam smrt“, „Muzej voštanih figura“, „Začarana farma“) napisao je Walterov prijatelj Branko Kovač, a njih dvojica su prvu stvaralačku suradnju imali još dvije godine ranije u „Hrvatskom dnevniku“.

Međutim, uz Nobiku i Kovača, postojao je još jedan, treći Walterov scenarist u „Veselom vandrokašu“!

Kako se navodi u crtačevim stripografijama (u „Istoriji jugoslovenskog stripa“ Slavka Draginčića i Zdravka Zupana iz 1986. u izdanju novosadskog „Foruma“ i u katalogu izložbe „Walter Neugebauer, retrospektiva“ postavljene u Galeriji Klovićevi dvori 2013. – čiju stručnu koncepciju potpisuje Frano Dulibić, a njeni koautori su Branka Hlevnjak, Koraljka Jurčec Kos, Robert Neugebauer, Daniel Rafaelić i Iva Sudec Andrais) stanoviti M. Paver je autor scenarija za akcioni krimić „Ukradeni nacrti“, koji je izlazio na prijelazu 1939. na 1940. godinu.

Zanimalo me je da pokušam rješiti enigmu tko je „M. Paver“, kojemu je – pod uvjetom da se nije radilo o pseudonimu – to bio prvi i jedini scenarij za strip napisan u životu.

Inače, puni naziv stripa je bio „Ukradeni nacrti – Smioni podvizi najneustrašivijeg amateur detektiva Claya“.

Istraživanjem sam došao do otkrića – riječ je o Mladenu Paveru, novinaru i publicistu iz Zagreba, koji je u vrijeme kada je napisao scenarij i kada je strip izlazio u „Veselom vandrokašu“ bio – dječak! S obzirom da je rođen 1927. tada je Mladen imao svega dvanaest godina.

Cijeli svoj radni vijek g. Paver (koji se, inače, kao mladić bio priključio antifašističkom pokretu) je radio kao novinar, najprije u vojnim listovima, da bi posljednje desetljeće svog novinarskog angažmana proveo u dnevnom listu „Vjesnik“. Pisao je i knjige s tematikom iz Drugoga svjetskoga rata, poput „Nepotopljiva flota“ ili „Bataljon Feniks“. U mirovini se Mladen Paver počeo baviti istraživanjem rodoslovlja, što je radio do smrti 2017. O tome je napisao knjigu, bio je scenarist dokumentarne serije na tu temu za HRT-e, a dao je i niz intervjua, nakon čega je postao „poznat“ u širem krugu ljudi.

Zanimalo me je kako je kao dvanaestogodišnjak napisao scenarij za akcijski krimić „Ukradeni nacrti“ kojeg je nacrtao Walter Neugebauer.

Prije nego što mi je Mladen Paver odgovorio na to pitanje (kontaktirali smo 2015. godine), a nakon saznanja da sam iz Istre, u kojem mi još uvijek žive roditelji i sestra sa svojom obitelji, spomenuo mi je kako je i sam veliki fan  Istre, kako su njegove prve asocijacije za “najljepšu zemlju na tom moru jadranskom” – vezane za Velog Jožu  i Galiotovu pjesmu, te za pjesnika i književnika Matu Balotu.

„Tu je“  – ono što me možda i najviše zanima – „naposlijetku i mjesečnik “Mali Istranin” (s nekom vrstom stripa “Mali Jožić, majmun Flok i njihove vragolije“), kojeg je u njegovoj pučkoj školi “Ljudevita Gaja” na Svetom Duhu prodavao popularni učitelj Šime Fučić i kojeg se i u dubokoj starosti dobro sjeća!“.

Mladen Paver vraća se reminiscencija na prve dodire koje je imao sa stripom.

„Što se tiče stripa doista se ne sjećam da li sam ga prvi put susreo na stranicama naših zagrebačkih „Novosti“ ili u beogradskoj „Politici“, na koju je bio preplaćen naš rođak, zagrebački obrtnik (razlog – tamo su objavljivani oglasi za licitacije o radovima, za koje je bio zainteresiran). U svakom slučaju to je bilo još prije mog polaska u osnovnu školu. Mislim da je to bilo 1933. godine, kad sam latinicu znao sricati, ali ćirilicu su mi morali „prevoditi“ stariji.

Prvi strip kojeg sam pratio bio je onog starijeg tipa – sličice u kvadratima, s tekstom ispod njih. Odmah zatim pojavio se u „Politici“ i pravi, Disneyev, strip „Plutonova velika trka“. Dnevno bi izlazio samo jedan red sličica, tako da sam od uzbuđenja u očekivanju nastavka doslovno dobio temperaturu – hoće li Pluton spasiti starog vlasnika otrovanog favorita trke, dobermana Cige?

Iako su moji kupovali „Jutarnji list“, ne pamtim da sam se tamo susretao sa stripom.  

Iz „Oka“ se sjećam SF stripa o zmaju koji guta žrtve na zagrebačkom Prekrižju.“

(Napomena: radi se o stripu „Gost iz svemira“ kojeg je crtao Leontije Bjelski, scenarij je djelo Božidara Rašića, urednika „Oka“; zadnji nastavak stripa nacrtao je Andrija Maurović!)

Mladen Paver nastavlja sa svojim sjećanjima:

„Naravno u svijet zagrebačkog stripa uveli su me  Andrija Maurović i Fra-Ma-Fu, prije svega zahvaljujući „Mickey Stripu“ i tamošnjim stripovima u nastavcima, a sam list mi je do danas ostao u sjećanju! Pratio sam naravno i „Veseli vandrokaš“, s kojim sam ponešto i surađivao. Bio sam navršio dvanaest godina i krenuo u III razred gimnazije (to je danas VII osnovne).“

 Da napiše scenarij za strip potaknuli su ga kontinuirani odlasci u kino.

„Sretna okolnost je bila što je jedan naš rođak, invalid, bio dobio mjesto biljetera u kinu „Apolo“ na Črnomercu, a što je meni omogućilo da besplatno pohađam kino-predstave. Od ljeta 1939. nisam propustio niti jedan film, osobito ako je film bio avanturistički, kaubojski i krimić… I nakon tuceta odgledanih filmova osjetio sam neodoljivu inspiraciju da i ja stvorim nešto slično… Na listu, istrgnutom iz školske teke, napisao sam krimi-novelu i lijepo je poslao uredništvu „Veselog vandrokaša, čije su stranice bile ispunjene prilozima, ako se dobro sjećam,  Victora Hugoa, Marka Twaina, Karla Maya, Edgara Wallacea, Franka Molnara

Pamtim da su list u Frankopanskoj, kraj današnjeg Gavelle, stvarala dva brata Neugebauera – Norbert kao urednik, a Walter kao ilustrator, crtač stripova.

Startao sam, dakle, u oštroj konkurenciji.  Tim lakše je shvatiti moje uzbuđenje kad sam sebe otkrio ne u rubrici Vandrokaševe „ utješne pošte“ za nadobudne početnike, nego na CIJELOJ stranici! Moja je novela objavljena! Zaplivao sam na oblacima slave i časti. Pogotovo kad sam uočio u „Pošti“ i poruku: „Ako imate još nešto sličnog, pošaljite nam“. Urednik je bio samnom „na vi“. Nešto sličnog još nisam doživio.

„Da li imate?“

Kako da nemam! Bez krzmanja sam dohvatio rukavicu koju su mi dobacili…Opet sam rukopis poslao poštom. Ali, na moju veliku žalost, nije bio objavljen. Ovog puta sam se našao u „Pošti“:

„Čim obradimo vaš manuskript za strip, bit ćemo toliko slobodni da vas pismenim dopisom pozovemo u redakciju.“

S primjerkom „Veselog vandrokaša“ u ruci u kojem je objavljena ta redakcijska napomena pokucao sam na urednikova vrata. Do redakcije me je dopratio susjed , kad smo iz škole na Wilsonovom trgu pošli Frankopanskom prema kući. Pristojno sam pokucao, pritisnuo kvaku. Za pretrpanim stolom sjedio je plavokos momak, sa „šiltom“ od zelenog celuloida – kakav nose  svi urednici u filmovima. Srce mi je definitivno otišlo u pete.

  „Što hoćeš, ti mali?“ nervozno je prosiktao, kako sam kasnije saznao, Nobika.

  „Pa Vi ste me pozvali…“

  „Tko je  t e b e  zvao?“

  „Molim, ovdje piše!“, pokazao sam stranicu s „Poštom“.

   Norbert Neugebauer me je obišao sa svih strana:

  „I ti si to ozbiljno sam napisao?“

Neugodna atmosfera promijenila se za 180 stupnjeva. Postao sam gost redakcije.

Walter mi je pokazao već zgotovljene table stripa o mom detektivu Clayu, Nobika me proveo kroz tiskaru i cinkografiju, pokazao mi proces stvaranja lista.

Na rastanku, dok sam razmišljao kako je dobro što ne moram ništa platiti za slavu, koju mi urednik i list poklanjaju, Neugebauer je iz ladice izvadio veliki srebrenjak (50 dinara, na čijem je obodu bila utisnuta zadnja izjava za javnost kralja Aleksandra: „Čuvajte mi Jugoslaviju!“) i predao mi to kao honorar.

Izašao sam teturajući od sreće: pedeset dinara! Novine su stajale dinar, tramvaj dinar i po, kino – dva dinara, kolač u slastičarni od dva do tri. Bio sam bogataš. Kapital je trebalo investirati pametno, Mama  se složila da tim novcem ispunim nedostižnu želju. Na uglu Bregovite (danas Tomićeve) i Ilice bila je trgovina Koenig, jedina specijalizirana trgovina dječjih igračaka. Tu sam kupio dia-projektor, kojem je svjetlo davala mala petrolejka a na zid je bacao slike sa stakalaca: nekakve likove iz svijeta Walt Disneya.

Tog sam se projektora brzo zasitio. Pogotovo kad sam ga pokušao usavršiti – umjesto slabe petrolejke umetnuti žarulju od kuhinjske viseće lampe. Drmnula me dobrano struja, pa je već iduće nedjelje u dječjem prilogu Jutarnjeg lista, u rubrici „Razmjena“ izašao moj oglas. Za diaprojektor dobio sam hektograf, spravu za umnažanje uredskih cirkulara i sl. S vlastitom „štamparijom“ kao udjelom ušao sam u društvo koje se spremalo izdavati razredni list. Nije mi bilo suđeno da postanem urednik, list nije nikada ugledao svijetlo dana. Ali nije se ugasila moja želja da i dalje kvarim papir kao novinar…“

Biti star dvanaest godina i objavljeni strip po vlastitom scenariju u listu koji se prodavao na kioscima značilo je i biti (i ostati) najmlađi  „autor“ u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog stripa.

Walter Neugebauer je, podsjetimo se, debitirao s četrnaest godina (u listu „Oko“), Vladimir Delač i Žarko Beker s petnaest godina u „Ustaškoj uzdanici“, odnosno u „Pioniru“, Ivica Bednjanec sa šesnaest godina u „Humoresci“…

Naravno, jedno je crtati strip, a drugo napisati scenarij (bilo bi, recimo, zanimljivo saznati koliko je 1936. imao godina Branko Kovač – tada je napisao scenarij za prvu verziju „Cik i Caka“), ali i ovakva memorabilija, kakva se tiče jedinog izleta u medij stripa Mladena Pavera, „čini“ povijest domaćeg stripa.

Kao što je i autoru ovih redaka više nego indikativna memoarska rečenica akademika i našeg vrhunskog intelektualca dr Viktora Žmegača (na koju sam nedavno naišao), vezana za Andriju Maurovića i Franju Fuisa, a koja je gotovo identična sjećanju Mladena Pavera:

„Njihovi stripovi u zagrebačkom listu „Novosti“ znatno su oblikovali moju djetinju svijest!“