Negdje na prijelazu prvog u drugo desetljeće našeg stoljeća Zoran Đukanović, beogradski, a kasnije strip-kritičar s amsterdamskom adresom (od 1991. godine), je pripremao tematski broj uglednog srpskog časopisa „Gradac“ (izlazi u Čačku, urednik Branko Kukić) posvećen Andriji Mauroviću. Koliko sam uspio shvatiti, koncepcija je planirana na način da bi se „Gradac“ sastojao od određenog broja dotad napisanih i objavljenih tekstova o Mauroviću, a da se naruči određeni broj tekstova koje bi pojedini autori napisali „specijalno“ za ovu priliku.
Kolega Đukanović je kao jednog od autora kojem je namjeravao predložiti da napiše tekst za „Gradac“ planirao Nedeljka Dragića, koji je tada živio i radio u Munchenu; osobno sam pripomogao da njih dvoje stupe (telefonom) u kontakt.
Sjećam se, Dragiću je bilo drago što ga je Đukanović pozvao za suradnju na tom projektu – iako je bio poprilično „zauzet“ zbog ranije dogovorenih angažmana na reklamnim filmovima (u Njemačkoj su rokovi „svetinja“, više puta mi je pričao) našao je vremena i napisao svoja sjećanja na Maurovića. (Mala napomena: Dragić se ne koristi kompjuterom; nije imao ni mail-adresu!). Svoj tekst, pet listova papira, kojeg je naslovio „Slike iz sjećanja – uspomene na Andriju Maurovića“ poslao je Đukanoviću u Amsterdam putem telefaxa.
Usput rečeno, Nedeljko Dragić je bio jedan od prvih čitača Maurovićevih knjiga koje je izdavala moja tvrtka „Vedis“, počev od „Podzemne carice“ iz 2007. pa nadalje. Posebno je bio iznenađen spomenarom „Mauroviću, s ljubavlju“, njegovim obimom, pa i brojem osoba koje su se bavile djelom (pa i likom) Andrije Maurovića. Podosta tekstova je prvi put pročitao upravo u tom spomenaru, makar je do 1991. i do svog odlaska u Munchen pratio najveći dio štampe koji je izlazio…
U ljeto 2013. godine u knjižarama i u striparnicama se pojavio trobroj časopisa za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“ (185/186/187) kojih je svih svojih 252 stranice posvetio – Andriji Mauroviću!
„Gradac“ je (u impresumu) atribuiran s godinom izlaženja 2012. Priređivač trobroja, bogato ilustriran s najrazličitijim Maurovićevim radovima (prevladavali su dakako strip-materijali) bio je Zdravko Zupan, povjesničar i autor stripova iz Beograda.
U časopisu su tako preneseni tekstovi (ima tu i studija, ali i intervjua) Stanka Lasića, Rudija Aljinovića, Ranka Munitića, Slavka Draginčića, Fadila Hadžića, Vase Pavkovića, Vere Horvat – Pintarić, Veselka Tenžere, Ivana Šimata Banova, Mladena Pavkovića, Darka Glavana, Aleksandra Vojinovića, Bogdana Tirnanića, Mate Bošnjakovića, Bojana M. Đukića, Sanje Aritonović, Branka Gavrića, Krešimira Zimonića, Veljka Krulčića, Milivoja Pašičeka, Ješe Denegrija, Drage Glamuzine, Z. Zupana, Frane Dulibića, Franje Fuisa, Lidije Butković, Ervina Rustemagića (biobibliografski tekst iz „Svjetske enciklopedije stripa“), te pjesma „Trojica u mraku“ koju je napisao Arsen Dedić.
Tu su i fragmenti, odnosno dijelovi tekstova koji su o Mauroviću u minulim godinama i desetljećima u raznim prilikama napisali Mladen Hanzlovsky, Sibin Slavković, Borivoj Dovniković, Ljubomir Kljakić, Askanio Popović, Tomas Hriešik, Karim Zaimović, Želimir Koščević, N. Dragić, Dragan Barjaktarević, Nenad Brixy, Žarko Beker, Mladen Novaković i Rajko Radovanović.
Tekstove koji su pak svoju „premijeru“ imali u „Gradcu“ su nastali iz pera Zdravka Zupana, Saše Rakezića (Aleksandra Zografa), Slobodana Šijana, Dragoslava Jovanovića Dragona, Zorice Jevremović, Marka Stojanovića, Pavla Zelića, Živojina Tamburića i „sjećanja“ Aleksandra Grbića.
Teksta Nedeljka Dragića u „Gradcu“ nije bilo!?
Jedino su objavljene njegove impresije na Maurovića, napisane u prosincu 1976. za „Večernji list“ (koje sam prenio u spomenar „Mauroviću, s ljubavlju“, nakladnik Vedis, 2009.), čiji je povod bila njegova strip-izložba u Galeriji Nova:
„S Maurovićevim stripovima susreo sam se u poslijeratnim godinama i obuzeli su me od prvog trena. Njegov strip? To je visoka vrijednost, to je ono najkvalitetnije što imamo, crtež pun filma i kadriranja, dio naše romantike. Možda sam sentimentalno vezan za njegove ranije stripove, ali čini mi se da su upravo ti prijeratni bili bolji dio opusa. Radilo se o sretnoj suradnji s Fuisom. Likovi koje smo toliko voljeli i koje pamtimo još danas, Old Miki, Crni Jahač, Dan i drugi, to su naši vestern-jahači. Ja sam iz Slavonije i meni se činilo kao da su i oni rodom odande. Maurovićeve kuće sličile su našim brvnarama, te oluje našim olujama…“
Za pretpostaviti je – vezano za Dragićeve „Slike iz sjećanja“ da je bio nastao neki „kratki spoj“ na relaciji Đukanović – Kukić – Zupan.
Na zamolbu, Zoran Đukanović (obojica smo sudjelovali u rujnu 2013. na beogradskom Salonu stripa) mi je po svom povratku u Amsterdam skenirao i poslao Dragićev tekst, a u međuvremenu i sam Dragić je tekst uspio pronaći…
I sada ga objavljujem i dijelim sa zainteresiranima. Ne samo zato što bi bio „grijeh“ da ne bude dostupan javnosti, nego i stoga što se zasigurno radi o jednom od ponajboljih i najempatičnijih tekstova koje je netko napisao o Andriji Mauroviću, tekst koji je – kako se ono kaže – „111 posto“ iskren… Osim toga, može biti dragocjen putokaz za sve koji se zanimaju za Maurovića i za hrvatski (naravno i jugoslavenski) strip uopće.
Vezano za tekst nekoliko napomena:
Emisija „Gost-urednik“ na TV Zagreb emitirana je u rujnu 1975., godinu prije nego što je organizirana izložba Maurovićevih stripova u Galeriji Nova i što se je krenulo u realizaciju dokumentarca „Povratak Starog Mačka“ scenariste Mladena Hanzlovskog i redatelja Joje Remenara (u produkciji „Jadran filma“).
Na pitanje novinara „Studija“ Zvonka Kovačića zašto je jedan od njegovih gostiju bio Maurović, Dragić je među ostalim odgovorio:
„… Možda će mladim gledateljima biti nepoznat, ali mislim da nema niti jednog iz starije generacije koji nije čitao njegove stripove. Mauroviću je danas sedamdesetipet godina, a počeo je crtati stripove još 1935. ZA MENE JE ON SVJETSKA MARKA! I svagdje bi drugdje to bio, a kod nas je gotovo zaboravljen…“
I da bi zaključio: „Mislim da mi je on bio najduhovitiji gost emisije i ako ikoga istaknete u svojoj najavi, neka to bude Andrija Maurović!“
Izložba „Andrija Maurović: Stari Mačak u NOB-i“ je bila postavljena u Muzeju revolucije naroda Hrvatske od 14. svibnja do 14. srpnja 1986. godine, što je samo po sebi – po mojim vrijednosnim kriterijima – predstavljalo svojevrsnu „kulturno-muzeološku senzaciju“.
Bio sam jedan od „minijaturnih“ suradnika, zapravo „prijatelja izložbe“ (osim nekih podataka i materijala koje sam pripremio; „spojio“ sam autoricu izložbe, mladu i ambicioznu. gdju Snježanu Pavičić – kojoj je to bila prva izložba u Muzeju, u kojem se zaposlila nakon što je diplomirala povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu – i Žarka Bekera, koji je autor likovnog postava; što naravno ne smatram „suradnjom“), ali nažalost nisam mogao biti prisutan na njezinom otvaranju.
Naime, taj dan kolega Darko Glavan i ja smo u Parizu završavali smo s postavom izložbe “La bande desinee en Yougoslavie 1866. – 1986.” („Jugoslavenski strip 1866. – 1986.“) koja se sutradan 15. svibnja otvarala u Jugoslavenskom kulturnom centru.
Po povratku iz Pariza u Zagreb, u prvom radnom danu novog tjedna najprije sam otišao u matičnu redakciju „Poleta“, a zatim sam se uputio u Džamiju da razgledam izložbu u koju je posjetitelje na otvaranju „uveo“ Nedeljko Dragić… Iako se najmanji dio izložbe odnosio na strip, ista je zavrijedila visoke ocjene…
Sam autor je svoj tekst naslovio „Slike iz sjećanja“ (takav je i naslov njegovog posljednjeg autorskog animiranog filma, nastalog 1989.), s dodatkom USPOMENE NA ANDRIJU MAUROVIĆA.
Maurovićev rad poznavao sam bolje nego njega kao ličnost. Njegove stripove, kao i druge radove upoznao sam krajem drugog svjetskog rata. Bio sam još pucko-školarac u Slavonskom Brodu. Sreli smo se i upoznali kasno, pet-šest godina pred njegovu smrt 1981. u Zagrebu. On nije još od pedesetih godina prošlog stoljeća dolazio u redakcije s kojima je surađivao, a u koje sam ja kao suradnik dolazio. Redakcije su slale kurire po njegove zgotovljene radove za objavljivanje.
On je u to vrijeme već živio asketski, napustivši nakon teške iscrpljenosti burni boemski stil života, alkohol i cigarete, uz svakodnevne vježbe i maratonska trčanja na vrh Sljemena i natrag i tako uspio sačuvati zdravlje, bistrinu duha i radnu energiju do duboke starosti. Da nije promijenio način života vjerojatno bi umro još pedesetih godina.
S Andrijom Maurovićem me upoznao Rudi Aljinović, koji je za njegove stripove pisao scenarije, moj istogodišnjak, poštovalac i dobar prijatelj. Odveo me Mauroviću u njegov stan i atelje na Pantovčaku i kada je Andrija otvorio vrata, prije nego što smo uspjeli otvoriti usta na pozdrav, on je reagirao spontano: “O, pa to je onaj Dragić!”
Ovo ne spominjem da se pohvalim svojom popularnošću tada, već zbog toga da Vam skrenem pažnju kolika je bila vizuelna percepcija “Starog mačka”. Tu i tamo uz moje karikature (u većim serijama) znala je biti objavljena i moja mala sličica kao autora, koja je jedino što je mogao vidjeti od moj face.
Tako brzo i sigurno reagirati može samo netko tko ima fotografsko pamćenje, što je njega oduvijek krasilo. On je crtao bez modela i foto-arhiva – “iz glave” kako se to lijepo kaže. Začuđuje da ga to pamćenje ni u starosti nije napustilo.
Maurovićev rad bolje sam upoznao odmah po svršetku drugog svjetskog rata kada sam uspio nabaviti komplet “Zabavnika”, zabavnog lista koji je izlazio u Zagrebu od 1943. – 1945. godine, koji su uredivali braća Neugebauer, Norbert i Walter, a u kojem je Andrija Maurović crtao po nekoliko stripova istovremeno.
To je za mene bilo, kao za Europu otkriće Amerike. Naime, poslije rata i stvaranjem Federativne Narodne Republike Jugoslavije strip je bio na crnoj listi kao zapadni šund i moja generacija je za to bila uskraćena ako nije negdje u porodici netko bio ljubitelj i sačuvao poneko predratno izdanje, koja su bila vrlo popularna i izlazila naročito u Beogradu i Zagrebu.
Iako sam ja bio opsjednut karikaturom i volio “karikaturalni” strip kakav je crtao Walter Neugebauer, nisam mogao ostati ravnodušan prema stripovima Andrija Maurovića, koji su za mene bili realizacija snova. Bilo je u tim stripovima mnogo toga što ja nisam razumio ali me je sve to i oduševljavalo… Poslije sam uspio nabaviti i kompletna predratna izdanja “Crnog jahača” i “Misterija zelenih močvara” i stalno i ponovo to čitao dovodeći se u neko neopisivo stanje uzbuđenja.
Uz stripove W. Neugebauera, Maurovića i nekih drugih zavolio sam tu vrstu “umjetnosti” kao i karikaturu, jednostavno rečeno crtanje kao način izražavanja. Kako se nekako istovremeno počeo raditi i prvi jugoslavenski crtani film “Veliki miting” o čemu sam puno čitao u novinama, ja sam se brzo i lako odlučio čime se želim baviti. Taj vizuelni svijet Maurovića i Neugebauera toliko me impresionirao da danas mogu reći da je bio presudan za moje životno opredjeljenje. Kada je 1950/51. godine omladinski list “Omladina” iz Beograda počeo objavljivati strip “Blago Sierra Madre” sa fotosima iz čuvenog hollywoodskog filma i tekstom ispod tih slika, to je mnogima bio signal da se napušta teorija da je strip štetan, pa je uskoro u Zagrebu počeo izlaziti zabavni list “Horizontov zabavnik” koji je također izdavala omladinska organizacija, ovaj put Hrvatske. Taj list je jako podsjećao na onaj ratni “Zabavnik”, čak je i štampan u istoj štampariji samo drugog imena, ali u starom četverobojnom tisku sa istim slavnim i velikim autorima Andrijom Maurovićem i Walterom Neugebauerom uz dodatak stasalih autora novije generacije.
Sjećam se Maurovićevih stripova ‘Jahač Usamljene zvijezde”, a naročito “Meksikanca” iz “Horizonta”. Zbog Maurovića sam pratio te listove. Kupovao sam ih kada sam išao u školu i nisam mogao dočekati da dođem kući, već sam ih držao ispod klupe i čitao (bolje rečeno – gledao) cijelo vrijeme nastave i uživao u ljepoti crteža.
Dobro se sjećam kada je naglo prestao crtati Maurović i netko drugi nastavio njegov rad da sam bio duboko nesretan. Osjećao sam da se nešto desilo, ali nisam znao što. To više nije bio isti strip… Poslije, nakon više godina, kada sam došao u Zagreb saznao sam da se Maurović bio razbolio i prekinuo svaki rad na stripu, prestao piti i pušiti i radikalno promjenio način života zbog narušena zdravlja. Takovog sam ga poslije i upoznao.
Drugi put sam posjetio Maurovića na poziv Vere Horvat-Pintarić, da joj pravim društvo. Ona je upravo pisala o Andrijinom radu i upravo njoj možemo zahvaliti da je strip ” izvukla iz podzemlja” umjetnosti i digla ga na nivo ravnopravan s ostalim likovnim disciplinama. Gospođa Vera Horvat Pintarić je i mene dobro poznavala i puno mi pomogla pri mome radu. Kada smo došli Andriji, odmah onako usput je dobacila “To je onaj za kojeg si rekao da ne zna crtati…” (odnosi se na strip “Tupko”)…
Meni je bilo neugodno zbog Andrije, pa sam brzo reagirao i iskreno rekao da je u pravu, što je istina ako se uopće pokušam s njim usporediti… U ugodnoj atmosferi pričali smo o svemu, a najviše o njegovu radu kojim se gospođa Vera Horvat Pintarić tada istraživački bavila i još bolje se sprijateljili. S njim se moglo razgovarati i to izvan uobičajenih i uhodanih građanskih šema i pravila. Ja sam sličnog temperamenta: brbljiv i sklon rušenju postojećih šema pa smo lako i istovremeno imali slične zaključke.
Na kraju pozvao me da ga posjetim kad god poželim. Jedanput sam navratio do Andrije kući i zatekao ga u društvu s urednikom jednog poznatog i uglednog strip lista. Živo su pričali, a pred njima je bio poveći kartonski sanduk pun Andrijinih originala raznih stripova. Sjećam se da sam tada prvi put vidio njegove pornografske stripove crtane za vlastito zadovoljstvo, olovkom briljantno, kao i sve što je radio. Tokom razgovora shvatio sam da je taj sanduk originala poklonio tom uredniku. Mene je to šokiralo. On je živio skromno, asketski, a poklanja tako olako nešto što je vrijedno i jedino što posjeduje. Ja sam odmah otvoreno reagirao i rekao Andriji da se to ne može i ne smije pokloniti naglasivši da to nije ni moralno uzeti kao poklon. Andrija je bio u dubini duše dobar čovjek i kao većina umjetnika sklon nekomu tko mu se “divi” da pokloni “sve što ima”, a nema on ništa osim svojih radova.
On je i meni, kad sam ga posjećivao uvijek nudio da uzmem što mi se sviđa, ali nikadaja nisam uzeo ni jednu skicu. Danas mi je žao. A možda i nije, jer imam knjige njegovih stripova i uvijek kada želim da se opustim i u nečemu lijepom uživam, uzmem bilo koju njegovu knjigu stripova i satima proučavam. I divim se svakoj slici. Ne čitam tekst već uživam u Andrijinoj genijalnosti i sjećam ga se zamišljajući ga u trenucima dok je to crtao, pretpostavljam što je tada mogao misliti i kako se osjećao. Mislim da se to može osjetiti preko njegovih radova. Volio sam ga, kao što volim i njegovo djelo.
Pamtim događaje, a ne godine u kojima su se ti dogadaji desili. Da nema službene povijesti ne bi znao ni kada ie počeo drugi svjetski rat, a kamoli pamtio datume lijepih uspomena, kao da je važan datum kada su se dogodile. Tako se ne sjećam ni kada sam dobio priliku da na TV Zagreb budem Gost- urednik (emisija iz kulture) u kojoj sam vodio glavnu riječ i imao slobodu izabrati pet gostiju s kojima ću razgovarati. Režiser te emisije bio je pokojni Angel Miladinov.
Snimalo se unaprijed, montiralo poslije i tek onda prikazivalo. Sjećam se gostiju (ne baš svih) koje sam pozvao: Andriju Maurovića, Veru Horvat Pintarić, Mirka Ilića, Virgilia Nevjestića, slikar koji je živio u Parizu, a poznavao sam ga iz studentskih dana…
Murović mi je ostao u najživljem sjećanju ; najživotniji, najtemperamentniji, nejneobičniji i najiskreniji. Pričao je predugo, nezaustavljivo, iskreno, pošteno, kritički, ali uvijek humano usmjereno. Prosječni gradanin bi rekao “lud čovjek“; što nije istina. Bio je čovjek izvan tog prosjeka i to je bio najlakši izgovor za njegov svjetonazor. Govorio je o vlastitom životu: djetinjstvu, školi, likovnoj akademiji, profesorima, slikarima, ratu, partizanima, radu u kulturno-umjetničkoj sekciji pri vrhovnom štabu Hrvatske, umjetnicima koje je tu sretao… Filozofirao o životu i politici. Toliko je neumorno i dugo pričao, a rijetko smo ga svi drugi prekidali čak ni režija, jer je pričao zanimljivo i bez ikakvog straha, kao da je vulkan emocija provalio iz njega. Bio je živi učesnik i svjedok svega što je pričao. Svi su ga pažljivo slušali.
U jednoj pauzi snimanja, kao na školskom odmoru svi smo pričali o onome što je Andrija pričao, a ja sam zamolio Angela Miladinova da nakon montaže emisije ništa ne bace od restlova s Maurovićem jer to spada u povijest ne samo stripa. Da li je taj magnetoskopski marerijal sačuvan ne znam, ako jest bio bi to dobar izvor za proučavanje Maurovićeve ličnosti.
Nekoliko godina poslije Maurovićeve smrti kustosica Snježana Pavičić priredila je izložbu u ondašnjem Muzeju revolucije (Meštrovićev paviljon u Zagrebu zvan “Džamija”) pod naslovom ,,Stari Mačak u NOB-u” na kojoj su izloženi radovi koje je Maurović radio u partizanima, kojima se priključio 1944. godine.
Imao sam čast da otvorim tu izložbu i koliko se sjećam u uvodnoj riječi prigodom otvaranja rekao sam na kraju za Andriju Maurovića (naravno, u prenesenom smislu) da on nije bio “Stari mačak” već “pravi mačak“. Po svom svjetonazoru, poštenju, ljubavi prema čovjeku, načinu mišljenja kao i opažanju svega što nas okružuje bio je istinski genije.
Volio je slikanje a bio istinski rasni crtač. Srećom za nas ljubitelje stripa, izbacili su ga sa likovne akademije, jer nije htio prestati crtati za novine, od čega je živio. Posebno je volio strip, koji je tada bio popularan i tek ušao u modu, čemu je on u našoj sredini beskrajno pripomogao. Radio je to bolje od mnogih koji su dolazili iz “velikog svijeta” poznati i razvikani. Da je on živio u njihovoj sredini bio bi im uzor. Da se bavio slikarstvom bio bi isto tako genijalan. To je shvatio u starosti kada je već bilo kasno i to mu je postao nepotreban kompleks.
Posljednje godine života bacio se svim žarom na slikanje. Bile su to uljane slike njegovih stripova. Srećom, nije umro razočaran, kao što je ponekad izgledao. Doživio je najveća priznanja za svoj umjetnički rad, ali tamo gdje je bio nenadmašan – u stripu.
