Nakon SREĆKA JOVANOVIĆA, najlegendarniji strip-urednik na ovim prostorima SVETOZAR TOMIĆ (1940. – 2005.) u intervjuu za „Polet“ je 1982. otkrio kako je doveo“TARZANA“ u Novi Sad, ali i da je MAUROVIĆ jedan od deset najvećih crtača stripa svih vremena

Ne znam da li se varam, ali imam dojam da je u revalorizacijama i novim rekapitulacijama vojvođanskog, srpskog i jugoslavenskog stripa sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, ne samo ime, nego i djelo Svetozara Tomića nekako „marginalizirano“, stavljeno u stranu…

Ok, možda me dojam i vara!? Možda sam jednim dijelom i subjektivan zbog međusobnog prijateljstva (uzgredna napomena: upravo je Toza bio prva osoba iz svijeta stripa iz Srbije  koju sam – nakon ratnih zbivanja i nemogućnosti komunikacije tijekom devedesetih između naše dvije zemlje – posjetio u ljeto 2000. godine, prilikom svojeg prvog odlaska „preko granice“ nakon punih devet i po godina; prije toga sam kao filmski kritičar ’91. prisustvovao beogradskom FEST-u), ali činjenice govore kako je Svetozar Tomić bio „glavnokomandujući“ (pokretač i urednik) u novosadskoj izdavačkoj kući „Forum“, odnosno „Marketprintu“ kada su strip i strip-izdanja bila doista nešto važno, nešto što se je svaki tjedan, štoviše po nekoliko dana u tjednu nestrpljivo čekalo na kioscima (izlazak novih brojeva)  i onda višekratno čitanje, proučavanje, identifikacija s junacima…

„Stripoteka“, „Asteriksov zabavnik“, „Spunk“, „Spunk novosti“, „Tarzan“, „Marvel“, „Avantura“, serijalizacija „Princa Valianta“ u knjižni niz, strip-albumi, knjige o povijesti („Istorija jugoslovenskog stripa 1“) i teoriji stripa, izložbe, sponzoriranje raznih strip-događanja, organizacija produkcije stripa „Tarzan“ za svjetsko tržište u Novom Sadu… sve je to ostavština Svetozara Tomića i njegove „ekipe“ iz Radničke ulice br. 32 (izdavali su i ljubiće, kojima su znali „pokrivati“ minuse od stripova – kako su „u povjerenju“ pričali), gdje im je bila redakcija i koju sam nebrojeno puta „posjetio“.

Milijuni i milijuni prodanih primjeraka strip-izdanja, u pravilu visoke i uredničke i tehničke kvalitete. Pazilo se u njima i na detalje, pa se nadam da će se naći netko tko će napraviti monografiju upravo na temu strip-izdanja „Marketprinta“. Ljudi koji su tada u njemu radili, poput Slavka Draginčića, Sibina Slavkovića, Banete Kerca i drugih, su živi, nadam se i u dobroj formi, pa su njihova svjedočanstva predragocjena. S moje strane, na dispoziciji sam za svaku sugestiju, za svako saznanje koje imam…

Svetozar Tomić (r. 1940.) u slobodno vrijeme se bavio slikarstvom i dizajnom, a umjetničku „karijeru“ započeo je crtajući karikature i ilustracije još kao srednjoškolac.

S njime sam se upoznao 1981. godine za vrijeme služenja vojnog roka u Subotici. Otad smo bili u kontaktu i surađivali, a o prijateljskom odnosu nećemo.

Čak me je Toza negdje 1984/85. bio pozvao, još prije nego što sam završio studij, da se priključim ekipi „Marketprinta“ (u formi stalnog zaposlenja), ali to nisam mogao prihvatiti, jer bi to zahtijevalo preseljenje u Novi Sad. Zagreb i život u Zagrebu s ničim ni po koju cijenu ne bih mijenjao, ni tada, niti danas…

Intervju kojeg prenosim, a kojeg  je Svetozar Tomić dao za „Polet“ ujesen 1982. godine bio je njegov prvi „veći“ medijski istup ne samo u hrvatskoj, nego i u cjelokupnoj jugoslavenskoj kulturnoj i strip javnosti.

U „Poletu“ je objavljen u dva nastavka, dvaput po cijelu jednu stranicu – što se rijetko događalo. Eventualno, ako se radilo o političarima (tj. društveno-političkim radnicima, kako ih je bilo uobičajeno zvati), ali za kulturnjake, za stripaše – to je skoro bilo nezamislivo.  

Da je intervju izašao u kompletu, u jednom broju „Poleta“ morao bi se kratiti, ovako je objavljen u integralnom obliku, što trebam zahvaliti tadašnjem uredniku kulturne rubrike Željku Šatoviću – Guli i  samom uredniku „Poleta“ g. Mladenu Babunu, koji su očito „prepoznali“ ne samo važnost, nego i otvorenost, odnosno „iskrenost“  koja je izbijala iz svakog Tozinog odgovora.  

Prvi dio intervjua je naslovljen „Tarzan u Novom Sadu“, a drugi „Mi smo strip velesila!“.

S Tozom Tomićem posljednji put sam se družio u listopadu 2004. godine na beogradskom sajmu knjiga. Poklonio mi je upravo izdanu knjigu „Krazy Kat“ Georgea Herrimana, čiji je bio priređivač, kako je sam naveo u impresumu izdanja, „POVODOM 1000. BROJA „STRIPOTEKE“. Još jedan „dokaz“ kako smo Toza i ja bili ako ne na „istim“, onda barem na „sličnim“ valnim dužinama – „Krazy Kat“ osobno smatram jednim od deset najvažnijih i najinventivnijih ostvarenja u sveukupnoj povijesti devete umjetnosti.

Godinu dana ranije (2003.) Tomić je objavio još jednu važnu knjigu „Do visina olimpa“, posvećenu dijelu autora s početka XX. stoljeća koji su „uzdigli strip na nivo koji mu je omogućio da se izdvoji kao nezavisna i originalna umetnička forma“.  

Svetozar Toza Tomić preminuo je 16. veljače 2005. godine, dva dana prije nego što će moja kćerka Tea Krulčić „navršiti“ (i proslaviti) prvo desetljeće svog života… Nažalost, to je bio i razlog zbog kojeg nisam bio u mogućnosti da otputujem i da osobno prisustvujem njegovom sprovodu…

• 

• 

Najznačajniji vaš ovogodišnji poslovni potez svakako je otkupljivanje svjetskih prava za licencnu proizvodnju stripa „Tarzan“. Koji su vas razlozi vodili kada ste se odlučili na ovaj korak?

– Razloga u svakom slučaju ima više, no oni se više manje svode da je to neodoljiv izazov za svaku izdavačku kuću u svijetu, pa i za našu. Konkretno, „Tarzan“ je prvi avanturistički strip u po­vijesti medija. Radili su ga dva najveća svjetska crtača – Hogarth i Foster; a i more ostalih su vrlo solidni autori.

 Ispričajte nam ukrtko historijat to­ga?

– Kada smo pred četiri-pet godi­na došli na ovu ideju, odlučili smo da paralelno sa preuzimanjem crtanja sa­mog lika našoj publici predstavimo kompletnog „Tarzana“. I to od svih autora Međutim, ta svjetska prava smo dugo tražili, jer „United features“ ima prava za dnevni servis, dok su se za nedjeljne trake te agencije često mjenjali – s tim da je kompanija „Edgar Rice Burroughs“ iza svih tih prava. Dobiti prava na samo je­dan servis ne znači ništa, pa smo mi tra­žili prava na sve crtače i likove.

Pred tri godine na frankfurtskom sajmu završa­vali smo postavku našeg štanda i dolazi jedan sredovječan čovjek i pita: „Da li je ovdje Svetozar Tomić?“ Na to ja ka­žem: „Ne, i danas ga neće ni biti.“ Kada sam sutradan doznao da me je tražio Michaele Pierce, dugogodišnji umjetnički direktor, a sada predsjednik kompanije „E. R. Burroughs“ možete i sami pomisliti kako sam se tada osjećao. Inače, on je sin posljednjeg tumača Tarzanova lika iz perioda nijemog filma, a oženio se je bio Burroughsovom kćerkom. Kada je Bur­roughs 1950. umro, on je naslijedio kom­panija Ipak, zadnjeg dana sajma mi smo se upoznali i on se složio da  otkupim kompletan serijal.

… „ZNAŠ, TOZA – BIO SAM SIGURAN DA OD POSLA NEĆE BITI NIŠTA!“…

Ali, „Forum“ je i prije toga u svo­jim izdanjima objavljivao Tarzanove avanture. Mislim na strip verziju?

-Manningovog „Tarzana“ mi smo 1974. godine objavljivali u „Stripoteci“ i otada ništa. Čak dvije generacije čitala­ca nisu imale predodžbu o tom junaku. Pošto smo sada dobili sva svjetska pra­va dolazi do jednog studioznijeg pre­zentiranja „Tarzana“. Prošle godine u „Spunku“ smo krenuli sa Hogarthovom verzijom, a u „Stripoteci“ ponovo sa Manningovom; da bismo u ovoj godini objavljivali u „Stripoteci“ Hogarthove ta­ble koje je on crtao od 1941. do 1945. godine. Publika je to dobro primila, a i strani partneri su zadovoljni sa takvim prezentiranjem.

 Što je s ostalim autorima „Tarzana“?

-Mi smo odlučili da u cjelosti objavimo Hogartha, Fostera i Manninga koji su po meni najkvalitetniji crtači i na­stavljači same Burroughsove vizije Tar­zana. Sada dolazi na red da objavimo Hogarthove table koje je crtao od 1947. do 1950. godine; dok smo one koje je crtao od 1938. do 1940. preskočili, budu­ći da su mnogo slabije od ovih ostalih. No, kada se čitaoci na „Tarzana“ u pot­punosti naviknu i njih ćemo objaviti. U drugoj polovini iduće godine objavit će­mo Fosterove table od 1931. do 1936., te Manningove od 1975. do 1978., a koje uopće nisu u Jugoslaviji publikovane. Naravno, riječ je o isključivo nedjeljnim trakama, dok će dnevne trake objavljivat naše izdanje „Spunk novosti“ i to od vi­še crtača.

Vratimo se na „najvažniju“ stvar – da će naši cr­tači kreirati „Tarzana“?

-Prošle godine sam u Los Angelesu predložio Michaelu da naši autori preuzmu „Tarzana“. On se sa time načelno složio i uputio me na Johna Craveca – direktora kompanije „Atlantic City“ koja sada ima patronat na nedjelj­nim verzijama „Tarzana“. Kada sam mu to u Londonu predložio krajem prošle godine, on se nije oduševio već mi je predložio da crtam neke Marvelove liko­ve sa kojim on opet ima dobre veze – i da se ne uvrijedim. Ja sam tu njegovu ponudu odbio i bio sam uporan u svojem nastojanju, tako da se napokon slo­žio. Tada smo se dogovorili da napravimo probne crteže.

I kada sam mu ljetos od­nio u London neke radove sa konkursa kojeg smo raspisali, on se  njima toliko oduševio da mi je na kraju priznao: „Znaš Toza – u de­cembru sam samo zbog tebe rekao ‘da’, a bio sam siguran da neće biti ništa.“

Radi se zapravo o jednom novom liku Tarzana koji predstavlja sintezu ranije spomenutih velikih umjetnika stripa a ko­jeg će crtati Kerac. To su trebali i Španci da naprave, ali su ga totalno upropasti­li.

Na koji rok je dogovoren rad na pomenutom serijalu?

– Pošto Ortisu i njegovoj grupi cr­tača ove godine istječe ugovor, mi ga počinjemo raditi početkom iduće godine i radit ćemo ga zaključno sa 1985. godi­nom. Sa tim što je Cravec ponudio na­šim crtačima da stvore i novog strip ju­naka, koji bi bio presjek stripovskog „Džemsa Bonda“ i „Svemirskog letača“. On bi bio borac za mir, a radnja bi se dešavala u sadašnjosti i budućnosti: dok bi mu se avanture kretale od džungle do svemira. Npr. kao „Fil Korigan“ u svojim zadnjim epizodama koje je Villiamson nacrtao prije nego se strip ugasio, a koje nisu poznate našoj publici. To bi bila svjetska premijera tog stripa.

I KERAC, I PLAVŠIĆ, ALI I KONKURS

Kada ste dogovarali tu „surad­nju“ da li ste već imali na umu određe­nog našeg autora ili autore za taj posao ili ste odmah odlučili da to pitanje riješite na „najdemokratskiji“ način – javnim kon­kursom?

– Pa jedno i drugo. Za jednu pro­dukciju od 200 do 300 nedeljnih tabli go­dišnje nemoguće je da to jedan crtač kvalitetno radi, jer se kod njega može javiti zamor, prezasićenost i slično. Istodob­no, konkurs je trebao otkriti nove crtače, jer činjenica je da mi imamo dobre cr­tače, no njima nedostaje obrazovanje jezika i izražajnih sredstava stripa. Kon­kurs je gotov. Prvu nagradu nitko nije dobio, iz razloga što nitko nije dao do­voljno „duha“, ali je bilo 15-tak zanimlji­vih zamisli.

Kerac je od početka bio u prvom planu i on će to raditi u tandemu sa Plavšićem, koji je izvanredan tušer.  Sada upravo obavijamo razgovore sa nekim drugim crtačima koji su izrazili “želju“ da sa Kercem i Plavšićem rade „Tarzana“, jer ta ekipa bi trebala imati najmanje pet crtača koji bi bili slični i po tehnici i po načinu izražavanja – u če­mu su opet Španci koji ga sada rade totalno fulali… A i sam konkurs je i dalje otvoren…

Tko će pisati scenarije?

– Scenaristi će se ugovorom an­gažirati, i to u vidu spoljnih suradnika. Uz to i konkursom smo dobili nekoliko za­nimljivih ideja koje ćemo svakako nasto­jati iskoristiti. „Atlantic City“ je to pitanje rješio tako što je angažovao grupu od šest eminentnih engleskih književnika, ali im nije postavio nikakve vrijednosne ili bar zanatski prosječne norme, pa su oni ispali takvi kakvi i jesu. Kada budemo pred sobom imali adekvatni i odgovara­jući scenarij onda ću ja kao nosilac po­sla sjesti s crtačem i vizuelno razraditi priču, tj. kadar po kadar. Druga faza je crtanje u olovci, pa ponovni pregled i ispravljanje, pa tuširanje. Zatim dolazi do umnožavanja, stvaranja papir kopija, da bi naposijedku ta zvanična engleska verzija otišla u distribuciju. Nadamo se po svim meridijanima i paralelama.

„Tarzan“ se u posljednje vrije­me spustio na poprilično niske grane: prilično slab crtež, kojeg prate do kraja pojed­nostavljeni scenariji?

– Ja Ortiza izuzetno cijenim, ali znam da su on i ta njegova grupa morali nacrtati u ovih pet godina 5000 strana „Tar­zana“. I da su od toga njih 1900 izabrane za objavljivanje i to prilično rigoroznim kriterijem. Dakle, ti loši crteži prije svega su posljedica hiperprodukcije, a ne ne­kakvog neznanja ili nečeg sličnog. Gre­ška im je i u tome što su se oni udaljili od Hogartha, umjesto da mu se približe. Mi ćemo ići na manju produkciju, a pri­maran će nam biti kvalitet

Kada i kako će taj  jugoslavenski „Tarzan“ biti dostupan domaćim pokloni­cima stripa?

-Te epizode će premijemo objavljivati mjesečnik „Tarzan“, a kasni­je i „Stripoteka“, te „Spunk“. Prva epizo­da bi se trebala pojaviti u ožujku iduće godine. Mi ćemo, inače, raditi samo kompletne priče, koje su opet limitirane na 14 do 16 strana. Nekako smo ipak uspjeli izboriti da se pojedini likovi, pa i događaji prenašaju iz epizode u epizo­du. Čak i negativci, ako su zanimljivi.

Financijska strana posla je pretpostavljam povoljna za „Forum“?

TOMIĆ: Svakako. Osim toga što će se i nešto deviza sliti u naše banke, mi će­mo po prvi put biti izvoznici jugoslaven­skog stripa, pa ćemo ga tako i imaginar­no afirmirati.

• 

• 

TRIDESET GODINA BEZ POLITIČKIH NAPADA NA STRIP!

Taj nagli „bum“ Tarzana u na­šem podneblju mislim da je bio pogodan trenutak da se čitaocima pruži i uvid u strip knjigu „Tarzan – čovjek majmun“ iz 1972. godine, putem koje je Hogarth na jedan sasvim nov način obradio lik tog plemenitog divljaka, pa me zanima zašto do toga nije došlo – iako je izlazak te knjige još krajem 1976. godine na­javljen putem „Pegaza“?

– Zbog autorskih prava!

Hogarth je suvlasnik autorskih prava i to smo tek prošle godine sredili to s njime. Nadalje i sama kompanija „Edgar Rice Burroughs“ ima najjači advokatski tim u svi­jetu, koji broji oko 100 advokata i koji pazi na sve što se objavljuje. Možda je jedan od tih advokata i u našoj zemlji. To višegodišnje čekanje će se čitaocima naposlijetku i isplatiti, jer će u prvoj po­lovini 1983. godine izaći knjiga „Tarzan i majmuni“. U njoj će se pored epizode Hogarthove verzije koju vi spominjete, naći i Fosterova verzija iz 1929. godine. Radi se inače o prvoj uvodnoj epizodi „Tarzana“. Zatim će slijediti knjiga „Tar­zan – gospodar džungle“. To je druga epizoda Tarzanove sage koju je Hogarth ponovo kreirao 1973. godine i čini sastavni dio s „Tarzan i majmuni“.

Ovaj fenomen Tarzana u našoj,  kako bi to neki rekli, trivijalnoj kulturi mi­slim da je sastavni dio jednog opće dru­štvenog, kulturnog, pa čak i političkog procesa u vezi sa shvaćanjem stripa i kao umjetnosti, a ne samo puke zabave – što se javlja u posljednje vrijeme?

– Taj proces kojeg bih ja radije naslovio kao klimu, svakim je danom sve normalniji i normalniji… Ranije su ljudi strip smatrali šundom, a da nisu nikada pročitali nijednu epizodu nekog stripa. A od izdavača ovisi prije svega kakav će odnos ljudi steći prema stripu, budući da je čitalačka publika toliko rigorozna.

Mi smo imali dva pada tiraže „Stripoteke“. a danas pokrivamo maltene sve američke i evropske agencije. Eto, „Stripoteka“ ima danas tiraž od 85.000 primjeraka i svega 15 posto remitende, a „Cemik“ najtiražniji španjolski tjedni strip magazin ima tiražu od 38.000. Kada se uzme u obzir i broj stanovnika, stepen likovne kulture, strip tradicije i slično vidljivo je prednost umnogome na našoj strani.

Isti je slučaj i sa predratnim beogradskim stripom. Da nije postojao razvoj slikarstva od Kralje­vića nadalje, te ilustracije, karikature i slično mislim da ni strip ne bi dobio onakav zamah kakav je i dobio. Interesovanje za strip u Jugo­slaviji izraženo je u Jugoslaviji i kroz ve­liki broj crtača stripova Mislim da mi ni­smo nikada imafi toliko crtača Kod mno­gih crtača postoji izražena ogromna vo­lja i želja, te crtački kvalitet no nedostaje im poznavanje jezika strpa i načina nje­govog izražavanja.

Eisner kaže: „Ako postoje loši stripovi, zato su jedino krivi profesori likovnih akademija!“ Porazna je činjenica da mi imamo više likovnih akademija nego što nam je to objektivno i potrebno. Tim više što se o stripu na tim akademijama uopšte ni ne govori. Na mnogim evropskim i američkim akademi­jama postoji odsjek stripa, premda nije sigurno da će se dotični student kasnije baviti stripom.

Nešto je Vera Horvat-Pintarić pokušavala, a kada je ona napu­stila akademiju tamo je zamro i strip. Pa i Ranko Munitić je bio njezin đak. Kod nas sva­kim danom ima sve više izložbi stripa, predavanja o njemu – a sve je to po­sljedica naglog interesa za njega. No to je tek početak ekspanzije i jednog nje­govog studioznijeg proučavanja. To je sve opet posljedica, kako ste vi to dobro primijetili, i političke klime; a može biti i obrnuto.

Naime, u nas u posljednjih 30- tak godina nije bilo političkih protivnika stripa. Problem je bio jedino u tome što su u redakcijama te zabavne štampe ra­dili loši urednici i novinari, koji su bili ne­sposobni za prezentiranje stripovskog načina izražavanja na način koji to on i zaslužuje.

STRIP JE UMJETNOST, ALI I – ZABAVA

 Spomenuli ste zabavnu štampu. Pod tim podrazumijevate…?

TOMIĆ: Pa strip je umjetnost, ali i zaba­va Zapravo svako štivo mora biti i zaba­va, izuzev stručne literature. Nije ni svaki strip umjetnost, dakako, no postoji opa­snost da povećana potražnja za stripom dovede i do toga da se sve objavljuje. Čak i šund najgore vrste, što je opet jedan od apsurda.

Npr. u „Strip zabav­niku“ sam svojedobno bio pročitao da je „Dr. Žistis“ vrhunski strip, vrhunskog au­tora i da je zato i noseći strip revije. A nosećeg stripa nema. To ne može ispu­niti ni Foster, ni Prat ni itko drugi…

Gdje u svemu tome vidite mje­sto jugoslavenskog stripa kao samostal­ne pojave?

– Ja mislim da ne postoji jugosla­venski strip u punom smislu te riječi, jer mislim da bi trebala postojati određena mu likovnost i specifično obilježje. U po­vijesti francuskog stripa u svakom deset­ljeću dolazilo je do određenih transfor­macija, ali je to nekakvo obilježje i dalje ostajalo. Slično je u Španjolskoj i u dru­gim zemljama: Vrio je opasno reći kada se pojavi jedan llić, Kordej ili Kerac da je to „jugoslavenski strip“.

Niste spomenuli Radilovića, Bednjanca…?

– Jules je već izgrađen autor. Bednjanec isto tako. Oni su generacija koja suštinski pripada Mauroviću. Oni su u ravni sa svjetskim autorima. Ne po volumenu proizvodnje, već po kvaliteti.

Maurović dolazi medu 10 najvećih crta­ča u svijetu, bez ikakve sumnje.

A s Neugebaurerom, Radilovićem, Lobačevom, Bednjancem, llićem, Kordejom, Kercem, Dragićem ponosila bi se svaka zemlja. Mi nismo ni svjesni da imamo na svjet­skoj razini strip-crtače.

HIPERPRODUKCIJA JE ZA CRTAČE STRIPA VELIKI PROBLEM

Mislim da je jedan od glavnih problema jugoslavenskog stripa razjedi­njenost i nepovezanost autora i samih izdavača?

– Da. Prvo ta razjedinjenost, te što u izdavačkim kućama ima malo ljudi koji imaju kontakt s autorima, a to opet proističe iz strip neobrazovanosti. Zatim, danas samo „Forum“ i „Dnevnik“ imaju pri sebi u radnom odnosu strip-crtače, a „Dječje novine“ i druge kuće to rješava­ju na bazi honorara.

Ali primjer „Dnevni­ka“ je drastično upozorenje za sve koji se laćaju takve djelatnosti. Mislim na či­njenicu da su tamo Kerac i Plavšić pri­siljeni da crtaju „Velikog Bleka“ koji je vrlo prizeman strip, a ta hiperprodukcija je za crtače vrlo opasna. Oni bi više tre­bali raditi likove iz različitih žanrova.

Hogarth je jednom prilikom izja­vio: „Ne treba se boriti da se strip prizna za umjetnost, jer to on i jeste, već za ravnopravnost s ostalim muzama.“ Sla­žete se?

– Strip je uz film i televiziju najjači masovni fenomen današnjice, a u isto vrijeme i najviše osporavan kao umjet­nost. I to od 1896. godine kada se rodio skan­dalima i borbom, otimanjem crtača, ma­gazina i slično dvojice američkih novinskih magnata, Hearsta i Pulitzera.

Određeni državnici osjetili su koja je propaganda moć stripa i dekretom su ga zabranili. Gering je izjavio 1935. godine: „Strip ja najgnusniji izum Židova i zato ga treba zabraniti!“, da bi godinu dana kasnije Staljin strip zabranio jer je smatrao da je on sredstvo zapadne propagande. Za razlika od njih Mao Ce Tung je shvatio njegov značaj i moć pa čim je došao na vlast, Kinezi su počeli stvarati stripove ra­đene u formi ranijeg kineskog slikarstva. Mi smo u „Stripoteci“ 1976. prvi u svijetu objavili te kineske stripove i tada smo od njih dobili eksluzivno pravo na njihovo objavljivanje. Istina. ti stripovi nisu imati oblačiče, pa smo ih morali malo moder­nizirati.

Da se vratimo na vaša strip-izdanja. Prije nekoliko godina počeli ste objavljivati „Princa Valianla“ putem luk­suznih knjiga. Treći tom je izašao prije više od godinu dana, a četvrti još nije ni najavljen. Što je uzrok tom zastoju, tim više što je vaš plan u početku bio da godišnje izdate po tri toma?

– Nestašica papira! Ipak ovih da­na izlazi četvrti tom, a peti odmah za njim. Da bismo uskoro publici predstavili i Fosterov „Srednjovjekovni zamak“, koji je svojevrsna nedopuna „Princu Valiantu“.

Kada smo već kod „Valianta“ da vam spomenem da direktor „King Featuresa“ John Lieght smatra da je to najbolje opremljeno izdanje tog remek-djela stri­pa u svijetu uopće.

„Forum“ je prvi u nas počeo i s izdavanjem luksuznih strip-albuma. Mi­slim na „Asteriksov zabavnik“?

– „Asteriks“ i „Talični Tom“ su u ono vrijeme, kada smo počeli s njihovim izdavanjem 1975. Godine, bili najpopular­niji svjetski strip junaci. To znači da su za jedan takav izdavački poduhvat, bili i najpogodniji stripovi za objavljivanje. To je naše prvo izdanje koje se štampa i na mađarskom jeziku i u tu državu se izvozi.

• 

• 

CANIFF, PRATT, CORBEN, GILLION…

Primami značaj „Foruma“ je ipak kontinuirano izlaženje „Stripoteke“ pu­tem koje ste više generacija čitalaca upoznali sa širokim spektrom najpozna­tijih svjetskih strip serijala?

– Drago mi je da tako mislite. Ina­če, vrio je zanimljiv njen historijat. Po­krenuta je 1968. godine, kao vanredno izdanje „Panorame“ koja je objavljivala stripove u nastavcima. U toj „Stripoteci – Panorami“ su neki stripovi Integral­no objavljivani. „Panorama“ je 1971. zbog nerentabilnosti ukinuta, pa je „Stripoteka“ preuzela njezinu ulogu.

Sve ta­mo do 1976. godine ona je imala jedno­stavan sadržaj – sinteza komercijalnog francusko-belgijskog stripa. Onda smo počeli da proširujemo izvore autorskih prava, pa je nova koncepcija „Stripoleke“ da ona bude presjek ponajboljih svjetskih strip ostvarenja.

Pokrenuli smo i „Spunk“ koji objavljuje najnovija ostva­renja i priprema čitaoce na neke stripo­ve koje tek treba da ugledaju svjetlo da­na u „Stripoteci”. Mislim na njihovo kon­stantno objavljivanje.

Meni je glavna vrijednost „Stripoteke“ u posljednjih nekoliko sezona sadržana u početku prezentiranja meni vrlo dragog „Corta Maltesea“, zatim s upoznavanjem opusa Miltona Caniffa, najnovijim strujanjima u modernom stri­pu – Corben, Gillion i dr. Kažite, kako ste se opredijelili za te stripove, kada su oni sve donedavno bili totalno nepoznati našoj publici?

– I ja sam oduševljen s tim stripo­vima. „Steve Сапуоп“ će se od sada kontinuirano objavljivati i postat će jedan „udarnih“ stripova. Zbog dužine nje­govih storija koje često znaju imati od 60 do 80 tabloa, izlaziti će u nastav­cima. Otkupili smo i svjetska prava na „Теггу i pirati“, koji će isto lako uskoro početi izlaziti u našim izdanjima. Osobno. Caniffa smatram jednim od najvećih cr­tača.

Što se tiče Corbena on je bez ika­kve sumnje vrlo interesantan autor i obezbijedili smo prava na sve njegove stripove. A to je sve povezano s našom namjerom da publici dajemo žanrovski i likovno različite stripove. U „Stripoteci“ smo namjerno uveli te kolor stranice kako bismo objavljivali one radove koji bi izgubili svoj smisao da se objavljuju kao cmo-bijeli.

Ako vas zanimaju naši planovi, spomenuti  ću da iduće go­dine krećemo s predstavljanjem manje poznatog, ali vrlo kvalitetnog stripa „Kevin the Bold“ autora Kreigha Collinsa koji je svojevrsna preteča „Demona sa Kariba“, pošto obrađuje temu gusarenja na moru. U pitanju je i sukcesivno objavljiva­nje Eisnerovog „Spirita“.

„SPUNK“, „SPUNK NOVOSTI“, „KONAN“, „MARVEL“ …

Kada smo već kod toga da vas priupitam kako nabavljate stripove?

– Prije svega u direktnim kontak­tima na sajmovima stripa. Kada smo se 76. počeli javljati na tim sajmovima mi smo morali tražiti strane partnere, a sada ti izdavači traže nas. Stekli smo po­vjerenje. Priznajem da nam ide, jer ima­mo dobre tiraže.

Dakle, vjerojatno vodite prilično oštru konkurenciju s drugim izdavačkim kućama koje isto tako štampaju strip-izdanja. Gdje vidite svoje mjesto i svoju ulogu u tom, nazovimo ga, labirintu?

– Možda će zvučati apsurdno, ali mislim da konkurencije koju vi spominje­te uopće nema. Godine 1976. „Stripoteka“ je u cijeloj svojoj povijesti imala najmanju ti­ražu, a tada smo bili jedini strip list u Jugoslavij. „Vjesnik“ je učinio veliku po­grešku što je ukinuo „BIS“ koje je bilo odlično izdanje. Najvažnije je kada neko iz­danje počne izlazili je to da čitaoci budu sigurni da će ono redovito izlaziti. Mi već sedam godina nismo ugasili nijedno izdanje, a dosta smo ih pokrenuli.

Konkretno, zašto ste pokrenuli „Spunk“ i „Spunk novosti“?

– „Stripoieka“ ne smije imati tekstualne priloge, jer bi tako izgubila svoju fizionomiju. „Spunk“ je izdanje koje ta­kve tekstove sadrži, a objavljuje i neke stripove koji se ne bi odmah u startu uklopili u koncepciju „Stripoteke“. Naprimjer, „Mali Nemo“, „Spirit“ i slično. „Spunk novo­sti“ su nastale iz potrebe za prezentira­njem dnevnih verzija nekih stripova – „Konan“, „Flaš Gordon“, te što većeg broja tekstualnih priloga iz raznih po­dručja ljudske djelatnosti.

Dvije su moje zamjerke „Spunk novostima“: objavljivanje stripova u na­stavcima sa kojima smo se već ranije mogli upoznati u kompletnim epizodama na jednom mjestu; te tekstovi koji nisu posvećeni stripu?

– Koliko mi pamćenje seže „Modesti Blejz“ je kompletna objavljena u nas i sada smo svi mi izdavači u moguć­nosti samo da ju repriziramo. Epizoda „Flaš Gordona“ koju mi objavljujemo či­taoci su djelomično mogli vidjeti u „Politikinom zabavniku“, a djelomično u Raymondovoj monografiji. No, mi ju prvi u cijelosti predstavljamo u nas. I kompletnig „Rip Kirbyja“ ponovno ćemo obja­viti.

Naime, svakih pet godina čitalačka publika se mijenja, a uz to gurmani i po­znavaoci stripa vole da gledaju stripove u kontinuitetu.

Konkretno, sama koncep­cija „Spunk novosti“ je zamišljena tako da list budu spoj stripa i obrazovnih in­formacija. Odnos je 70:30. S time smo izgubili neke čitaoce, ali smo privukli znatan dio mlađe publike. Djeca se pro­sto oduševljavaju tim feljtonima. Da još spomenem, kada smo već kod „Spunk novosti“, kako smo mi strip „Konan“ koji je nastao po istoimenom filmu prvi objavili u svijetu i to četiri mjeseca prije Amerikanaca.

Proljetos ste pokrenuli mjesečni­ke „Tarzan“ i „Marvel“. To su izdanja na duge staze ili ste ih pokrenuli da ispunite prazninu koja se u pogledu takvih izda­nja javila na našem tržištu?

– Mi izdavači moramo čitalačkoj publici ponuditi specifična izdanja. Marvelska škola crtanja vrlo je specifična. Isto to postoji i njihov ogroman opus pu­stolovina raznih junaka, kao i u slučaju Tarzana. Do određenih transformacija doći će u toku vremena. Do kakvih, to još nitko točno ne zna. Interesantno je da su ta izdanja dobro prihvaćena kod čitalačke publike. U početku su imati tiražu od 60 tisuća primjeraka po broju, a sada za 20 tisuća više.

IZLOŽBA ORIGINALA SVJETSKIH AUTORA STRIPA

Crna mrlja „Stripoteke“ je zapo­stavljanje domaćih autora. Da li je to traj­na orijentacija ili privremena?

– Da bi domaći strip bio objavljen u „Stripoteci“ treba ipak da bude na ne­kakvoj razini, jer ne možemo si dozvoliti da štampamo „sve i svašta“. Kada bismo sakupili sve kvalitetne radove mladih au­tora s njima bismo mogli da ispunimo samo dva broja. Eventualno tri. A objav­ljivanje domaćih autora po svaku cijenu je štetno. Crtač stripa mora da se posve­ti samo stripu, pa nije ni čudno da su llić, Kordej, Kerac i uspjeli jer su se jedino tome posvetili. To je moje subjektivno mišljenje. To je i razlog što kvaliteta po­jedinih brojeva „Yu stripa“ varira, jer stalno ne može da pruži određenu kva­litetu. To je kao u filmu. Nismo sposobni da se služimo s izražajnim sredstvima i jezikom medija. I najlošiji američki film u tome je besprijekoran, a to kod nas nije slučaj.

A šta je s afirmiranim autorima?

– Radilović za nas završava jedan strip o suvremenoj temi, po narudžbi na­ravno. Nedavno smo sklopili ugovor na dugoročne staze i tada smo se dogovo­rili da plasiranje izvan zemlje bude za­jedničko. U pregovorima smo i s Neugebauerom da određene njegove starije i novije radove objavimo u našim izdanji­ma. Sa Bekerom smo isto tako u razgo­voru. On je prilično zainteresiran da radi i nešto će biti. Taj spoj srednje i mlade generacije trebao bi donijeti izuzetan re­zultat

No, ni stare predratne stripove, bez obzira radilo se o našim ili inozemnim, više ne objavljujete?

-Ti stari materijali nešto su i objavljivani, dok je naše predratne maj­store gotovo nemoguće objaviti. Origi­nali su izgubljeni, pa tu ima more proble­ma.

Jednom smo Sibin Slavković i ja gla­sno razmišljali da „Stripoteku“ podijeli­mo na nostalgični dio, suvremeni, humoristički i slično, ali smo odustali kada smo odlučili da te stare stripove objavljujemo putem albuma. Neki takvi albumi bi se već iduće godine trebali pojaviti pred či­taocima.

Iz kruga novosadskih stripofila potekla je vijest da se ovdje sprema „ne­kakva“ međunarodna izložba stripa. „Fo­rum“ je organizator?

– U planu nam je da u veljači ili ožujku iduće godine postavimo izložbu pod nazivom „Originali svjetskih autora“. To je njezin radni naslov. Neki će možda i pomisliti da je taj naziv prilično prepotentan, no mišljenja smo da nije jer tu bi se na okupu našli radovi Eisnera, Ortisa, Sommera, Girauda; a od naših tu bi bili zastupljeni Maurović, Radilović, Ke­rac, Beker, llić, Kordej i drugi. Želja nam je da to bude pokretna izložba, koja bi kasnije obišla Zagreb, Ljubljanu, Beo­grad, Sarajevo, eventualno Skoplje. Na­pravili bismo i neku TV emisiju koja bi  u pogledu stripa trebala biti afirmativna, a ne kritična barem u smislu cinizma. Pri­preme su u toku.

Na žalost „Forum“ je njen jedini pokrovitelj i organizator. Šteta, jer su svi već pomenuti autori dali načelnu suglasnost da bi na toj izložbi  sudjelovali.

P.S.

Nažalost, suradnja Julesa Radilovića i „Foruma“ koju je Tomić najavio u intervjuu nije ostvarena. Nije ostvarena ni suradnja s Bekerom, koji će se stripom nastaviti baviti tek po umirovljenju – petnaestak godina kasnije.

Isto tako, izložba „Originali svjetskih autora“ nije realizirana.

No, realizirano je puno toga o čemu Tomić nije, kada smo radili intrevju, htio da bude javno objavljeno – recimo, knjiga „Povijest jugoslovenskog stripa“ koju su pripremali  Zdravko Zupan i Slavko Draginčić, tada urednik „Stripoteke“.

Pričao mi je kako je ponudio Mirku Iliću i Igoru Kordeju stalno zaposlenje u „Forumu“. Ilić nije prihvatio, a Kordej jeste.

Pričao mi je tada i o njegovim ambicijama o plasmanu stripova jugoslavenskih autora u inozemstvu, u strane strip-revije, što se počelo ostvarivati već u slijedećoj 1983. godini…

Nisam siguran da je Hermann Goring autor izjave kako je „Strip najgnusniji izum Židova i da ga zato treba zabraniti!“.