Nakon što je skoro punih pola stoljeća, tamo negdje od početka pedesetih godina prošlog stoljeća, do ulaska u novo tisućljeće, crtao stripove (i ilustracije, naravno) i oduševljavao generacije i generacije stripoljubaca, jučer (26. siječnja) u poslijepodnevnim satima otišao je „orati nebeske njive“ jedan od najvažnijih imena sveukupne povijesti hrvatskog i jugoslavenskog stripa JULIO RADILOVIĆ – JULES.
Na sve sreću, ostaje ostavština: ostaju „Kroz minula stoljeća“, „Izviđačke pustolovine“, „Kapetan Leši“, „Baća izviđač“, „Afričke pustolovine“, „Herlock Sholmes“, „Partizani“, nekoliko vesterna, stripovi raznih žanrova i tema; ostaje činjenica da je neko vrijeme bio angažiran od inozemnih naručitelja – „Kauke“ iz Njemačke i „Oberona“ iz Nizozemske; da su njegovi stripovi objavljeni u petnaestak, a moguće i više zemalja.
Za njega su scenarije pisali Zvonimir Furtinger, Đorđe Lebović, Marcel Čukli, Norbert Neugebauer, Žika Mitrović, Mira Beutz, Boris Nazansky, te Rudi Aljinović, Nikša Fulgozzi, Zoran Ignjatović, Les Lilley, Krešimir Zimonić, Ivo Miličević…
O Radiloviću i njegovu strip-stvaralaštvu snimljen je i dokumentarni film (premijeru je imao 2018. godine na festivalu „Crtani romani šou“); dok su tekstove posvećene njemu (među ostalima) pisali i Zvonko Maković, Branka Hlevnjak, Jure Ilić, Zdravko Zupan, R. Aljinović, Zoran Đukanović, Mata Bošnjaković, Ervin Rustemagić, Mladen Novaković, Lidija Butković, Zlatko Gall, B. Nazansky, Dražen Matošec, Bojan Krištofić, Ivan Trenkl – Krajken, Marija Kušan, Zdravko Zima, K. Zimonić, Darko Glavan, Vjekoslav Đaniš, Frano Gotovac, Božidar Trkulja, Tomislav Čegir, Ciril Gale… i desetine drugih kolega (oba spola).
Među njima sam i ja, a moja bibliografija napisanih tekstova o Julesu sadrži više od dvadesetak jedinica.
Objavljene su mu brojne knjige stripova, organizirano niz izložbi, sudjelovao je na grupnim izložbama u inozemstvu („Strip u Jugoslaviji 1866. – 1986.“ u Parizu, Angoulemeu, Rapallu, Napoliu, Ajacciu); a sam Jules Radilović laureat je i brojnih nagrada. Jedna od njih je i nagrada „Andrija Maurović“ za životno djelo na području hrvatskog stripa koja mu je dodjeljena 2010. godine (žirijem je presjedao Borivoj Dovniković), a koja se – iz neobjašnjivih razloga – preskače u popriličnom broju biografskih tekstova o njemu.
Grand Prix (nagradu za životno djelo) dobio je i na prvom Salonu jugoslavenskog stripa u Vinkovcima 1984. godine. Imao sam tu čast da budem član žirija obiju nagrada i da dignem ruku da upravo on bude laureat i da mu se stripovna zajednica barem na ovaj „simboličan“ način oduži za ono što je godinama i desetljećima brižljivo stvarao za svojim crtaćim stolom.
Pridružio se jučer Jules tako svojoj voljenoj supruzi Zdenki Radilović (r. Hohnjec), koja je preminula prije trinaestak godina (u studenom 2008. u 77 godini života), s kojom je nešto manje od šest desetljeća provodio kako se kaže „24 sata dnevno“ i koja mu se bila – napustivši svoje stalno radno mjesto – 101 posto posvetila. Osim što je vodila domaćinstvo, gdja Zdenka je bila i najbliža Julesova suradnica, njegova menadžerica, upisivač tekstova u stripove, a ponekad bi – zbog potrebe poštivanja rokova – crtala okvire strip-tabli, pa i ponešto više od toga.
S gdjom Zdenkom i Julesom Radilovićem proveo sam sate i sate, pa i dane i dane, divaneći u Petrinjskoj 85, posebice u razdoblju osamdesetih godina, pričajući o stripu (ponešto i o životu), o onome što je bilo jučer, što se sada događa, a i onome što bi moglo uslijediti…
Ponešto smo međusobno i surađivali, makar smo se ponekad razilazili u mišljenjima i odlukama.
Sjećam se, jako teško im je „palo“ što je u monografiji „Hrvatski poslijeratni strip“ Jules bio zastupljen s deset stranica (jednom epizodom „Herlocka Sholmesa“, onom – „Čarobna svjetiljka“ – koja je svoju premijeru imala u Sjedinjenim Državama – u časopisu „Cartoonist Profiles“), a neki drugi autori – Žarko Beker, Walter Neugebauer i Andrija Maurović sa stripovima („Zaviša“, „Prvi ljudi na mjesecu“ i „Povratak Starog Mačka“) dužine tridesetak, pa i više stranica!
Supružnicima Radilović, pogotovo gdji Zdenki, nikako nije bila sjela ni erotska parodija na „Herlocka Shomesa“ pod naslovom „Erlok Olms“ koja je 1986. objavljena u zagrebačkom „Poletu“, a koju sam kao urednik stripa „naručio“ od beogradskih kolega, scenariste Lazara Odanovića i crtača Zdravka Zupana. Naime, u Zagrebu nisam uspio naći autore koji bi crtali erotske „verzije“ domaćih stripova!
Za sve svoje odluke, pa i ove dvije „problematične“ imao sam svoja, smatrao sam „logična“, obrazloženja, ali… neovisno od bilo čega uvijek bi bio dobrodošao na časicu razgovora kod njih u Petrinjsku.
Što se pak tiče suradnje, spomenuti ću samo da sam Julesu Radiloviću u svojstvu kustosa organizirao više izložbi stripa, poput onih u Rijeci i u Pazinu u ljeto i na jesen 1984. godine (to su bile neke od njegovih „prvih“ izložbi koje su „probijale led“); te da sam predložio Radilovića da bude jedan od predavača (drugi je bio Radovan Devlić) na Ljetnoj školi stripa u Grožnjanu 1988. godine, koliko znam prvoj te vrste u nas.
Na ime naše dotadašnje suradnje, pa i prijateljstva pristao je u proljeće 1987. „na slijepo“ da crta svoj novi strip „Tragač“ za novu strip-reviju „Oscar“ u izdanju bjelovarskog „Čvora“…
Kada sam dobio „dozvolu“ da priredim i uredim jedan broj pulskog časopisa za kulturu i društvena pitanja „Istra“ (glavni i odgovorni urednik Aldo Kliman) u cjelosti posvećen stripu naravno da sam se uputio i Julesu s prijedlogom da napiše jedan svoj tekst, po mogućnosti autobiografskog karaktera. Iako je tada bio u velikom poslu, za zagrebačku „Prosvjetu“ je pripremao objavljivanje kompletnog stripa „Kroz minula stoljeća“ u knjizi, nisam ga trebao dugo nagovarati.
Moje je razmišljanje bilo da bi taj tekst trebao biti, barem u neku ruku, autobiografskog karaktera…
I da skratim priču, na kraju je jedan od dvadesetak priloga u 6/7. broju „Istre“ za 1986. godinu, bio i njegov tekst „Svi moji likovi“.
Objavljen je u rubrici „Tragovi“, zajedno s prilozima na „slobodnije“ teme o stripu čiji su autori dr Josip Bratulić (sveučilišni profesor), Mladen Bjažić (urednik strip-izdanja), Slobodan Obradović (novosadskistrip-scenarist) i Veljko Krulčić.
Jules je tekst napisao rukom na papir, a ja sam njegov nadasve „lijepi“ rukopis „prepisao“ s punim zadovoljstvom.
Kada je „Istra“ napokon izašla i kada sam u njegov stan u Petrinjskoj ulici br. 85 donio nekoliko primjeraka časopisa s tekstom, Jules i Zdenka Radilović su bili – i „sretni“ i zadovoljni! Kako samim časopisom „Istrom“, prezentacijom Julesova teksta, ali i kadrom objavljenom na naslovnoj strani časopisa iz stripa iz serije (kasnije naslovljene) „Afričke pustolovine“, kojeg je dvadeset i koju godinu ranije tako maestralno nacrtao za „Plavi vjesnik“.
Sjajni i nadahnuto napisani tekst „Svi moji likovi“ Julesa Radilovića manje je poznati (zapravo nepoznati) dio iz njegove bogate ostavštine (makar je „Istra“ izašla u dvije tisuće primjeraka i svatko tko se iole bavi stripom pretpostavljam da posjeduje primjerak), pa ga sada donosim u integralnom obliku.
SVI MOJI LIKOVI
Kažu da mačka ima devet života – koliko života ima strip-crtač?!
Nedvojbeno onoliko koliko je stvorio likova u svojim stripovima… pod pretpostavkom da to nisu samo beživotne papirnate tvorevine koje služe tek da se radnja u stripovskoj priči nekako gura naprijed.
Stripovski lik mora imati svoj karakter, svoju osobnost, svoju izražajnost. On mora živjeti svoj vlastiti život kao određena individua, a ne samo egzistirati kao neka općenita figura, kao neki bezlični robot.
Moje življenje u svijetu stripa začelo se sticajem povoljnih okolnosti još u najranijim danima mog pamćenja. Moj otac, povratnik iz Amerike, donio je sa sobom u stari kraj dvije svoje velike pasije: pohađanje kino-predstava i čitanje stripova. Jednom mjesečno stizao je u naš dom pozamašni zamotak novina koje nam je slao moj stric iz Amerike, s obilnim tjednim prilogom velikih stranica stripova u bojama.
Tako sam, osim svog vlastitog, počeo upoznavati i druge živote:
život jednog od najvećih junaka naših mladenačkih godina, Tarzana, koji se snagom svojih mišica i bistrinom duha borio za opstanak, odnoseći se humano i plemenito prema prirodi i životinjama;
svemirski život Bucka Rogersa i njegove djeve Wilme nije me mnogo zanimao iako mi je, priznajem, neko vrijeme bio intrigantan onaj reaktivni aparat na njihovim leđima pomoću kojega su letjeli zrakom (vjerovao sam čak da takvu spravu može svatko kupiti u trgovini i poletjeti kamo želi – samo u Americi, dakako!);
bio je tu i sitan, svakodnevni život Malog kralja, kojemu u šetnji vjetar odnosi krunu;
visoki, mršavi i dobrodušni Jeff i niski, čangrizavi Mutt neprekidno su kao dobri susjedi i prijatelji ratovali i smišljali podvale;
a bila su tu i dva BB-a: Barney Baxter, pokusni pilot, optimističan i vedar, simpatičan mlad čovjek s jako izraženom individualnošću, i Brick Bradford, bezlična papirnata tvorevina, isprazna figura bez emocija, neki općeniti ,,tip“;
zatim veličanstveni Flash Gordon, okružen lepezom izabranih ljepotica, tajanstveni Fantom, otmjeni Mandrake, neustrašivi Jim iz džungle i njegove elegantna dama Lilly, simpatični bucmasti policajac Patt iz „Radio patrole”, mali Ivica i banda Rantaplanaca… mnogo različitih života, mnogo različitih likova.
Kad je, ponovo sticajem povoljnih okolnosti, nastupio trenutak da i ja počnem kreirati svoje likove, imao sam iza sebe već popriličan staž neumornog čitača stripova i kritičnog promatrača uobličavanja i karakterizacije nekog lika.
Ono „svoje likove“ kažem s izvjesnom ogradom, budući da su scenarije za mene pisale druge osobe a ne ja sam. Međutim, pošto se scenaristi nikad nisu upuštali u opisivanje fizičkog izgleda lika nego samo u njegovo djelovanje u priči, likovno uobličavanje protagonista bilo je prepušteno meni, pa su tako, na kraju krajeva, ipak sve to moji likovi.
U kreiranju nekog lika oslanjam se prvenstveno na intenzitet i način njegovog djelovanja u određenoj storiji, a iščitavanjem i studiranjem teksta nastojim na njemu nadograditi ostale elemente životnosti i karakternih osobina, s osobnim detaljima ponašanja, geste, grimase i slično. To sve zajedno odražava se na likovnom uobličenju njegovog fizičkog izgleda.
Iskusio sam i koliko je pogrešno da crtač nasilno izmišlja i konstruira neke čudne i neviđene „face” iz nekog drugog svijeta umjesto da svoje karaktere skicira prema živim ljudima koje svakodnevno susreće oko sebe u autobusu, tramvaju, na šetnji, u kavani. Čitatelji žele prepoznavati i vidjeti sebe, svoje prijatelje i susjede, ono što im je blisko i s čime se mogu poistovjetiti, a ne neke neobične stvorove koji nisu dio njihova života.
Svi moji likovi nastali su takvim načinom stvaranja, kao i proživljavanjem njihova zapisanog života, dugog ili kratkog, kako im je već pripovijest odredila. Svi likovi su mi jednako važni – nema velikih i malih uloga, ima samo dobrih uloga!
Za ilustraciju, upravo mi pada na pamet jedan lik kojega sam vrlo zavolio stvarajući ga, i kojega se još danas, nakon toliko godina, sjećam s nostalgijom: riječ je o kapetanu Sadiku iz epizode „Franci” serijala „Kroz minula stoljeća”. lako je po profesiji gusar i pljačkaš, Sadik ipak djeluje vrlo simpatično; fizički muževna i pristala pojava markantnog lica, on je usprkos svojim negativnim osobinama obrazovan i kultiviran džentlmen uglađenog ponašanja, zaljubljenik ljepote, opasan protivnik i viteški borac, kavalirski zaštitnik i, dakako, kao pravi Orijentalac, praktičan trgovac.
Ili bwana Hardy, na primjer – lovac i vodič iz „Afričkih pustolovina”.
Čitajući scenario i proživljavajući taj njegov zapisani život, lik Hardyja otkrio mi se upravo takvim kakvim sam ga i napravio: čovjek u godinama, ali robustan i očvrsnuo od života u prirodi, iskusan, mudar i razborit, dovoljno motiviran svojom osobnom tragedijom da se sa dna života ponovo uzdigne do ljudskosti, prije svega pošten, i osoba povjerenja. I naravno, kao stručnjak u svom zvanju pravi profesionalac, najbolji od svih u svom fahu.
Taj visoki stupanj profesionalizma u svom zanatu potenciran je do krajnjih granica mašte u karikaturalnom liku Herlocka Sholmesa, uštogljenog, suhoparnog i racionalnog super-detektiva iz maglovitog Londona koji u svojoj famoznoj torbi za prerušavanje uvijek nalazi adute da maskiran u bilo što, svagdje prisutan i nikad prepoznatljiv, konačno smrsi konce zločincima i lopovima… kralj maske, zaista najbolji od svih u svom fahu!
Možemo se, za razliku, podsjetiti i na sporedni lik narednika iz stripa „Din Kol“: mala uloga, ali dobra uloga. U toj kratkoj sekvenci taj se konjički narednik iskazao svojim izgledom, stavom i ponašanjem kao narednik svih narednika, u najboljoj tradiciji Remarqueovog Himmelstossa i nezaboravnih MacLaglenovih interpretacija narednika u Fordovim westernima.
Pripremajući ulogu za jedan film ili jednu predstavu, glumac proživi taj jedan život koji mu propisuje uloga; crtač stripa u samo jednom stripu proživi petnaestak-dvadeset, pa i više, života u jednom trenutku, u jednom dahu, stvarajući te svoje likove koji će prodefilirati njegovim kadrovima.
Posao je to nimalo lak – ali ako je valjano urađen, ako su likovi živi, izražajni i dobro karakterizirani, zadovoljstvo čitatelja je crtaču najveća nagrada za uloženi trud.
Koliko života ima strip-crtač?!
Ja svoje još nisam stigao izbrojati – ako to jednog dana netko uradi, zacijelo će ispasti pozamašna brojka… ne znam koja, ali svakako više od devet…!
