Iako su u bivšoj državi Zagreb i Beograd, kojima su se od 60-ih godina nadalje priključili Gornji Milanovac i Novi Sad (kasnije su upravo tamošnje izdavačke kuće u sve većoj mjeri počele preuzimati „glavnu riječ“), definitivno bili glavni strip-centri, kako po svojoj izdavačkoj aktivnosti: brojnosti izdanja, više nakladnika, tako i po broju autora koji su u njima djelovali, ali i po brojnosti čitateljske publike – prvi ozbiljniji (i institucionalniji) pokušaj vrednovanja doprinosa pojedinih stvaralačkih i inih opusa u razvoju stripa na ovim prostorima nije došao iz tih gradova.
Došao je iz Ljubljane, dakle iz drugog jezičnog područja (Slovenije), grada koji se u eks-jugoslavenskoj strip javnosti percipirao kao „zatvorena sredina“ koja skoro u pravilu objavljuje samo stripove „svojih“ autora („ostali“ su imali tek rijetko – pristup), makar slučajevi poput premijernih stripova zagrebačkih autora Željka Lordanića i Vladimira Hercega, te repriza stripova Julesa Radilovića, dovode u „ozbiljnu sumnju“ takve kvalifikacije.
Ljubljana se – najkraće rečeno – smatrala određenim oblikom „strip-provincije“ s malim brojem strip-izdanja, koja npr. nije bila „sposobna“ napraviti svoj dječji zabavni strip-list, nego su tamošnja djeca svoju žeđ za tom vrstom štiva tražila u slovenačkom izdanju beogradskog „Politikonog zabavnika“.
Bila Ljubljana strip-provincija ili ne (istina je, naravno, negdje na sredini), no tamošnje društvo „Klub devete umetnosti“ (status „društva“ danas se može izjednačiti sa statusom „udruge“ ili „umjetničke organizacije“) kojeg je vodio Ciril Gale (1946, Ljubljana – diplomirao je novinarstvo na tamošnjem fakultetu političkih nauka, strip-scenarist, izdavač, strip-agent i pisac tekstova o stripu, s čime je započeo još u svojim studentskim danima), zamjenik mu je bio Ivo Antič (1948, Ljubljana – književnik i publicist), utemeljilo je 1978. godine nagradu „Andrija“ za – kako piše u prvoj točki pravilnika – dostignuća u razvoju jugoslavenskog stripa
Nagrada „Andrija“ se više-manje redovito dodjeljivala zaključno s 1988. godinom, dakle do predvečerja novih društvenih i političkih okolnosti koje će na ovom geografskom prostoru uslijediti već za dvije godine, a kulminirati ratom 1991.
Iste, spomenute 1988. godine u Vinkovcima je održan posljednji – četvrti – salon stripa koji je imao jugoslavenski karakter, a i zagrebački omladinski list „Polet“ je posljednji, peti put po redu dodjelio Nagradu za najbolji jugoslavenski strip godine (koja je za strip predstavljala isto što je za književnost bila nagrada beogradskog „NIN“-a).
Ova dva strip-događanja spominjemo prije svega iz razloga stoga što su i ona vrednovala i nagrađivala stripove i autore.
Inače, odluka „Kluba devete umetnosti“ da upravo imenom Andrije Maurovića nazovu svoju nagradu podrazumijevala se nekako sama po sebi, jer se – prema objašnjenju inicijatora i organizatora – radi o „prvom majstoru jugoslavenskog stripa; autoru bezbrojnih antologijskih djela, ocu jedinstvenih junaka kao što su Stari Mačak, Crni Jahač, Polagana Smrt…“.
Za potrebe nagrade nazvane njemu u čast – s čime se Maurović očito složio, što smo se mogli i osobno uvjeriti uvidom u korespodenciju između Galea i njega, kao i činjenicom da su mu 1978. i 1979. organizirane izložbe u Ljubljani i Mariboru – stari majstor je nacrtao vlastiti autoportret, koji je zapravo i dominirao diplomom/plaketom koju su dobivali nagrađeni stripaši.
Zanimljivo je s ove vremenske distance „proanalizirati“ kako su prošli stripaši iz pojedinih tadašnjih republika u dodjelama „Andrije“, nagrade koja je nažalost u kulturnom životu bivše države (osim u matičnoj republici Sloveniji) više-manje prolazila „nezapaženo“!
U strip-javnosti nagrada „Andrija“ je ipak izazivala pozornost. Bila je praćena, posebice na stranicama „Yu stripa“, kasnije i „Našeg stripa“. Čak i s polemičkim aspektima, ali i s intervjuima s laureatima.
Primjera radi, upravo zahvaljujući nagradi „Andrija“ kao povodom Nenad Brixy dao je svoj najopširniji intervju na temu stripa, intervju kojeg je napravio upravo Ciril Gale, a koji je objavljen u „Našem stripu“. Taj intervju, kao i Brixyjev testamentarni tekst „Tko to tamo crta u Plavom vjesniku“, objavljen u monografiji „Hrvatski poslijeratni strip“ autora Veljka Krulčića, nezaobilazni su za svakoga tko se uopće pokuša baviti „rekonstrukcijama“ stripa i stripaša u Zagrebu, Hrvatskoj, pa i Jugoslaviji šezdesetih godina prošlog stoljeća – kada je cijela produkcija imala svoj europski značaj.
Isto tako je nagrada „Andrija“ koja je otišla u ruke Zvonimira Furtingera i Ivice Bednjanca bila povod za intervjue koje je s njima za „Yu strip“ isto napravio Ciril Gale.
Nema dileme da je „Klub devete umetnosti“ vodio „brigu“ da u dodjelama bude politički korektan. Odnosno da se nagrade „Andrija“ svake godine što ravnopravnije podijele među stripašima iz Slovenije, Hrvatske i Srbije (jednom se, među njih, uvrstio i makedonski stripaš – Ljubomir Filipovski).
Činjenica međutim jeste da su u ruke hrvatskih crtača, scenarista, urednika i teoretičara otišlo unekoliko najviše „Andrija“ – od ukupno 33 laureata njih je bilo trinaest. Iz Srbije njih desetorica, a devet je bilo Slovenaca (svake godine po jedan).
Kako je to konkretno izgledalo po godinama?
Na prvoj dodjeli, onoj iz 1978. godine, „Andriju“ su primili ili osobno ili putem poštanske pošiljke slijedeći autori Miki Muster, Tomislav Ketig, Ranko Munitić, Igor Kordej, te sam Andrija Maurović!?
Žiri koji je odlučivao o prvim laureatima je radio u sastavu Ciril Gale, Marko Mihelčić, Jaka Judnič, Jernej Rovšek i Ivo Antič.
U propozicijama same nagrade je stajalo da se komisija (žiri) mora sastojati od petero članova. Laureati su morali dati svoj važan doprinos „razvoju kvalitete domaćeg stripa“, a bila je ostavljena i mogućnost da se nagrada ne dodjeli – ukoliko u toj godini nije bilo dovoljno kvalitetnih djela na području stripa.
S obzirom da se nagrada „Andrija“ nije dodjeljivala 1981. i 1982. godine, „zlobnici“ i „strip-cinici“ su to znali prokomentirati da je vjerojatni razlog upravo u „nedovoljnom broju dovoljno kvalitetnih djela“.
Nisu bili u pravu, jer sam s g. Galeom u ljeto 1981. napravio kraći intervju za riječki omladinski list „Val“ u kojem je u prvoj rečenici na pitanje kakve su sadašnje preokupcije društva „Klub devete umetnosti“ odgovorio:
„Nastojimo svakako organizirati „4. Jugoslavenski kongres stripa“ i po četvrti put dodjeliti nagradu Andrija!“
Inače, 1978., kao i u nekoliko narednih godina nagrada „Andrija“ se dodjeljivala u sklopu manifestacije pompozno nazvane „Kongres jugoslavenskog stripa“, ali „savezni karakter“ Kongresa je bio nažalost sama na papiru, odnosno bio je formalne naravi!
Mala osobna referenca – kada sam s nepunih 16 godina dobio informaciju od samog Galea (pismenim putem) o „Kongresu“ i nagradi „Andrija“, jer sam u međuvremenu postao član društva „Klub devete umetnosti“ (usput rečeno, još koju godinu prije postao sam i članom udruženja „CFSA“ iz Sarajeva kojeg je vodio Ahmed Hrapović; a bio sam i stalni pretplatnik na izdanja „Strip art featuresa“ Ervina Rustemagića – te sam od svih njih dobivao obavijesti u novim izdanjima), to je za mene predstavljalo „otkriće“, „senzacionalnu vijest“… o kojoj sam mogao samo sanjati.
Otprilike u onoj mjeri kada sam prvi put ušao u tršćansku knjižaru koja je jednim svojim dijelom bila posvećena stripu, s nepreglednim mnoštvom uredno posloženih i izloženih strip-izdanja, kako onih koja su se prodavala primarno na kioscima, tako i desetine knjiga o stripu, luksuznih strip-albuma i monografija.
Ili kada mi je prvi put došao u ruke „Pegaz“!
Drugi put nagrada „Andrija“ dodjeljena je već slijedeće (1979) godine, a njeni dobitnici su bili: Milorad Dobrić, Zvonimir Furtinger, Saša Dobrila, Žika Bogdanović i Mirko Ilić.
Makar u obavijesti koju je Društvo svojim članovima poslalo 3. ožujka 1979. nije bilo imena Milorada Dobrića, nego su kao laureati navedeni Zdravko Sulić i Ivica Bednjanec (koji će pak nagradu dobiti slijedeće, 1980. godine). Zbog Sulića je izbila i mala „afera“, kada su autori okupljeni u „beogradskom krugu 2“ i redakcija „Yu stripa“ protestirali zbog odluke „Kluba devete umetnosti“, ali pustimo to sada na stranu.
Te prve dvije godine „Andrija“ se dodjeljivala u „kategorijama“ realističkog stripa, karikaturalnog stripa, angažiranog stripa (tu su očito spadali Kordej i Ilić), urednika strip-publikacija i za teorijski doprinos stripu.
Godine 1980. laureati su bili spomenuti Bednjanec (koliko me pamćenje služi, tim povodom je „striček Ivica“ dao intervju „Modroj lasti“) i Sulić, te Janez Skočir.
Četvrta dodjela „Andrije“ uslijedila je 1983. i to: Nenadu Brixyju , Boži Kosu i Ljubomiru Filipovskom.
Slijedeće, 1984. godine „Andrija“ je dodjeljena po peti put: Walteru Neugebaueru, Norbertu Neugebaueru, Svetozaru Tomiću i Kostji Gatniku.
Godine 1985. nagrada je pak pripala Đorđi Lobačevu, Milošu Mikelnu i Veri Horvat – Pintarić.
Sedma dodjela bila je 1986. – Julio Radilović (osobno ju je došao preuzeti u Ljubljanu, grad njegovog dječaštva, znam da mu je bilo drago, pogotovo u kontekstu činjenice da se smatrao dotad „zaobiđenim“, a u divanima koje su supružnici Radilović imali s autorom ovih redaka smatrali su da je Jules „kolateralna žrtva“ sukoba kojeg su međusobno imali Ervin Rustemagić i Gale ), Đorđe Lebović (scenarist Julesovih „Partizana“), Srećko Jovanović i Milko Bambič.
Za Bambiča je istaknuto da je iz Trsta, ali da se radi o jednom od pionira slovenačkog i jugoslavenskog stripa, koji je još 20-ih godina (XX. stoljeća) u listu „Naš glas“ crtao između ostalog i stripove antifašističkog karaktera.
Za Radilovića za kompletan crtački opus koji danas prerdstavlja jedan od klasičnih dosega domaćeg stripa.
Srećko Jovanović pak kao dugogodišnji urednik revija i listova kuće „DEčje novine“ u kojima su se redovno objavljivali domaći stripovi.
Osma dodjela nagrade „Andrija“ bila je 1987. i njeni dobitnici su: Borivoj Dovniković – Bordo, Marjan Amalietti i Ješa Milanović.
Deveta i posljednja dodjela nagrade bila je 1988. Tako su zadnji laureati nagrade „Andrija“ ostali zabilježeni Oto Reisinger, Miran Sattler i Slavko Draginčić.
U svakom slučaju, ova nagrada je bila kotačić u popularizaciji domaćeg stripa 80-ih godina i uopće u afirmaciji stripa kao umjetnosti.
Naveli smo imena članova žirija za prvu nagradu „Andrija“. Uspjeli smo saznati sastav žirija za još neke godine, pa ćemo ih sada objaviti, neka ostanu zapisani, s napomenom da je Ciril Gale sjedio u svih devet žirija i da je u svima njima bio predsjednik:
1980. – Ivo Antič, Jaka Judnič, Jernej Rovšek i Matjaž Škulj.
1983. – Ivo Antič, Jaka Judnič, Ana Ivana Oselli, Matjaž Škulj i Vladimir Herceg.
1984. – Ivo Antič, Saša Dobrila, Andrej Mesojedec i Matjaž Škulj.
1986. – Ivo Antič, Saša Dobrila, Ahmed Muminović i Svetozar Tomić.
1987. – Ivo Antič, Slavko Draginčić, Ljubomir Filipovski i Julio Radilović.
Zabilježimo, kao povijesni dokument, i nekoliko pojedinačnih obrazloženja:
MIKI MUSTER – kao do sada najizrazitiji slovenački stvaralac grafičke literature, kao autor koji je u diznijevskoj tradiciji karikaturističkog životinjskog stripa ostvario svojstvena kvalitetna dostignuća, naročito u ranijem razdoblju, iz kojega niz stripova kako crtačkom besprijekornošću tako i scenarističkom obradom spada u temelje slovenačkog i jugoslavenskog stripa i ujedno se ravnopravno svrstava među klasike evropske devete umjetnosti.
IVICA BEDNJANEC – kao jedan od najprodornijih profesionalaca u suvremenom jugoslavenskom stripu. Ovaj iznimno dinamični stvaralac ima za sobom opsežan opus koji dokazuje njegove izvanredne sposobnosti i kao crtača i kao scenarista. Najprije se pročuo nizom realističkih stripova na teme iz prošlosti jugoslavenskih naroda („Matija Gubec“, „Martin Krpan“, „Zrinski“, „Uskočka krv“, NOB, itd) i iz života suvremene omladine u velikom gradu, a u posljednje vrijeme pobudio je pažnju antologijskim satirički-karikaturističkim stripovima „Barun Trenk“ i „Nježni“.
ZDRAVKO SULIĆ – kao jedan od najboljih jugoslavenskih crtača stripova koji je u specifičnoj maurovićevskoj tradiciji ostvario niz stripova sa tematikom iz domaće historije, čime se upisao među centralne majstore domaće stripske klasike. Bez njegovih čuvenih stripova, kao što su „Aleksa Dundić“, „Sedam sekretara SKOJ-a“, „Srebrni oklopnik“, „Hajduk Veljko“ ili „Strelac gorostas“ ne može biti nijedna antologija domaćeg stripa.
NENAD BRIXY – za uređivanje „Plavog vjesnika“, jer je u vrijeme njegova uredništva spomenuti omladinski tjednik stvorio danas već klasičnu „zagrebačku školu stripa“ koja je značila jedan od vrhunaca u historiji domaćeg stripa.
BOŽO KOS – za njegov dugogodišnji rad na području slovenačkog stripa. Duga serija epizoda karikaturističkog omladinskog stripa „Kavboj Pipec in Rdeča Pesa“ predstavlja jedno od najviših dostignuća u domaćem stripu i među mladim čitaocima već je godinama izvanredno omiljen. Strip se odlikuje jednostavnom i efektnom grafičkom obradom i sadržajnom duhovitošću.
NORBERT NEUGEBAUER – za njegov opsežni scenaristički opus, s kojim predstavlja jednog od pionira i jedan od vrhova jugoslavenske stripske scenaristike, pri čemu su na području dječjeg stripa posebno vrijedni njegovi scenariji u stihovima.
BORIVOJ DOVNIKOVIĆ – kao jedan od utemeljivača i najpoznatijih predstavnika zagrebačke škole animacije, a koji je 50-ih i 60-ih godina bio među vodećim crtačima jugoslavenskog stripa. Razvio je originalan stil koji se i u karikaturalnoj i u realističkoj varijanti odlikuje izvanredno čistim, preciznim, čvrsto komponiranim i estetski uvijek besprijekornim crtežom, jednako pogodnim za svaku tematiku.
JEŠA MILANOVIĆ – za crtački opus, u kojem su i neka nesumljiva klasična djela našeg stripa, a posebno se ističu stripovi s tematikom NOB-a i revolucije, i to vizualno dinamičnim crtežom i zanimljivim fabulama. „Doživljaji Nenada Goranića“ njegov su najpoznatiji strip, koji je doživio i nekoliko repriza.
Kao „zaljubljenik“ u strip, a posebice u domaće dvorišta koliko god sam bio u prilici „pomogao“ sam u free-publicity nagrade „Andrija“. O njoj sam tijekom njezinog postojanja godina pisao ponešto vijesti i tekstova, u spomenutom „Valu“, zatim u „Poletu“, beogradskom „ITD“-u, pulskom „Glasu Istre“, te u „Vjesniku“ i u „Večernjem listu“…
Što se tiče ranije citiranog intervjua s Cirilom Galeom ( kojeg sam napravio neposredno prije odlaska na odsluženje vojnog roka), prema njegovim riječima – to je dotad bio jedini razgovor kojeg je dao za neke novine izvan slovenskog jezičnog područja.
Bilo kako bilo, ustanovljenje i desetgodišnje dodjeljivanje nagrade „Andrija“ od strane „Kluba devete umetnosti“ iz Ljubljane predstavlja nezaobilaznu epizodu u povijesti i povijesnom vrednovanju jugoslavenskog stripa.
P. S.
Nesporno je da su žiriji koji su odlučivali o nagradi „Andrija“ imali puni legitimitet, donosili su odluke kakve su donosili, bili su autonomni u svom radu, predmijevam da su se vodili profesionalnošću i etičnošću, ali ipak jedna stvar mi je upala u oči – devetorica slovenskih stripaša (među njima npr. je i Janez Skočir, urednik „Zvotorepca“) su nagrađeni „Andrijom“, ali među njih devet nema France Zupana. A France Zupan (1929. – 2019.) je de facto pionir teorije i povijesti stripa u Sloveniji. Autor je prve takve studije „Masovna kultura – strip“ ne samo u Sloveniji, nego i na širim geografskim prostorima, koja je najprije objavljena 1968. u ljubljanskom časopisu „Problemi“. Nekoliko godina kasnije je prevedena na srpski i objavljena u dva nastavka u beogradskom časopisu „Kultura“.
