Izvrstan hommage „VESELOM VANDROKAŠU“ braće NEUGEBAUER od strane ŽELIMIRA KOSOVIĆA, o intervju s RUDIJEM ALJINOVIĆEM i (velikim) uredničkim propustom „STRIP REVIJE VEČERNJEG LISTA“

108
Zdesna na lijevo: Rudi Aljinović,Želimir Kosović,, Marija Kušen i Darko Kreč na jednom od druženja zagrebačkih stripaša u "Starom fijakeru", fotografija (snimljena 2010. godine) je iz foto-zbirke Veljka Krulčića.

Stripofil Želimir Kosović (76) je sedmi broj svog bibliofilskog strip projekta „Stari Zabavnik“ (koji izlazi u 12 primjeraka) u cijelosti posvetio jednom od najpopularnijih listova za djecu i mladež koji su izlazili u Zagrebu u drugoj polovici tridesetih godina.

Riječ je o „Veselom Vandrokašu“ – kako piše na naslovnici Kosovićevog izdanja – zabavnom listu u stripovima, projektu Waltera i Norberta Neugebauera.

„Veseli Vandrokaš“ je uz tjednike „Mickey Strip“ i „Oko“ ponajbolji hrvatski strip-list toga razdoblja i među važnijima na cijelom području tadašnje Kraljevine Jugoslavije, koji je po mnogo čemu bio originalno i jedinstveno izdanje koje je ostalo u nezaboravnoj uspomeni mnogim svojim suvremenicima i utjecalo na njihovo sazrijevanje, pa i na odgoj.

Ukupno je od 5. listopada 1938. do 1. travnja 1940. godine izašlo 75 brojeva „Veselog vandrokaša“ (svake kalendarske godine numeracija je započinjala od broja 1), te još devet brojeva „Novog vandrokaša“.

Od 30 objavljenih stripova (od kojih  je najveći broj njih iz „Novog Vandrokaša“ ostalo nedovršeno), čak njih 28  (dakle, više od njih devedeset posto – što je produktivnost kakvu nisam naišao kod niti jednog drugog autora) nacrtao, odnosno crtao je sam Walter Neugebauer.

Za većinu stripova scenarij je pak napisao njegov četiri godine stariji brat Norbert, od milja zvan Nobika.

Usputno rečeno, Walter i Nobika su tada stanovali zajedno s roditeljima, prema sjećanjima Romana Chiabudinia (čija je baka bila prijateljica s njihovom majkom) dijelili su i – sobu!

Zanimljivo je spomenuti kako su „Veseli Vandrokaš“ kupovale i čitale i djevojčice (a ne samo dečki), a što mi je osobno posvjedočila i Lila Andres Vukotić (r. 1924), supruga našeg oskarovca Dušana Vukotića. Isto se bio prisjećao i Mladen Bjažić, kao štiklec da podsjetim kako je Bjažić više puta javno govorio o tome da je učio engleski jezik dok je bolestan ležao u šibenskoj bolnici upravo iz „tečaja“ koji je izlazio u „Veselom Vandrokašu“.

Želimir Kosović – Dida (s kojim sam se inače upoznao na druženjima stripaša i stripoljubaca u zagrebačkoj pivnici-restoranu „Stari Fijaker“ u Mesničkoj ulici, svaki prvi četvrtak u mjesecu, još prije nekih 13-14 godina, Dida je zapravo bio i jedan od inicijatora tih druženja) je napisao i kraću povijest lista, pa citirajmo dijelove njegova teksta, vezano za historijat „Veselog vandrokaša“ i zaključke do kojih je došao:

„… U jednom trenutku Walter (dok je surađivao s „Mickey Stripom“ i njegovim urednikom i suvlasnikom Franjom Fuisom – op. V. K.) shvaća da je sazrelo vrijeme da on pokrene svoj list zajedno s bratom tekstopiscem i nekolicinom suradnika, a on sam bi mogao crtati sve stripove karikaturalnog i realističkog stila (za djecu i odrasle). On i brat napuštaju Fuisov list.

Walter koji je uvijek bio pokretač i glavni motor, imao je tada 17 godina, uspijeva pokrenuti i organizirati zabavni list u stripovima, koji je dobio ime po jednom njegovom stripu…

U prvom broju za nakladnika se potpisuje maloljetni Walter, a već u drugom broju nakladnik je konzorcij „Veseli Vandrokaš“. Urednik je Branko Kovač, a glavni urednik M. Zastavniković. Kasnije, vlasnik i nakladnik postaje Hrvatski tiskarski zavod…

U listu su radili Branko Kovač, pisac priča i scenarija, Zvonimir Zobundžija stihotvorac duhovitih pjesmica za djecu, karikaturist Zvonko Lenard, pisci novela i tekstova za strip Norbert Neugebauer i Marcel Čukli, te drugi suradnici.

Walter je također crtao naslovnice lista i sve ilustracije za objavljene tekstove. On je poznavao grafičku tehnologiju, te kao tehnički urednik oblikovao list, kojem je naslovnica i poneki strip izlazio u tri boje…

List „Veseli Vandrokaš“ je nažalost prekratko izlazio, a njegov nasljednik „Novi Vandrokaš“ samo devet brojeva. Glavni razlog je bio nadolazeći rat i porast troškova nabave papira, a dijelom i sama koncepcija lista, koju je Walter pokušao promijeniti. No, na kraju „Vandrokaš“ je Walteru bio  velika škola za njegov najsupješniji strip pothvat NDH-aški „Zabavnik“.“…

Želimir Kosović je u „Starom Zabavniku“ objavio kompletnu stripografiju „Veselog vandrokaša“ i „Novog Vandrokaša“; zatim spisak Walterovih stripova koji su prethodili „Veselom vandrokašu“; spisak kasnijih repriza stripova iz „Vandrokaša“; te po jednu tablu od svakog stripa objavljenog u ta dva lista. Važno je spomenuti da Kosović za svaki strip zasebno navodi broj i datum početka njegova izlaženja i završetka.

Tu su i dva kompletna stripa: „Winnetou – kralj Apaša“ (prvi dio, prema romanu Karla Maya) i „Ja sam Smrt“, te njegov nastavak „Mrtvačka ruka“ iz 1938/39. godine. Oba stripa predstavljala su važan adut u tržišnoj niši „Veselog Vandrokaša“, pogotovo u odnosu na njegovo „konkurentsko“ izdanje „Mickey Strip“, koji je  objavljivao slične žanrovske stripove (koje je najviše crtao Ferdo Bis, a prema scenarijima Franje Fuisa).

U „Starom Zabavniku“ prenijet je i „legendarni“ uvodnik „Veselog vandrokaša“ iz prvog broja, u kojem se nedvosmisleno ističe (podsjećam i ističem – riječ je o 1938. godini) da su „stripovi UMJETNOST, da su upravo iz tog razloga osvojili svijet, da ih čitaju i stari i mladi“.

Uvodničar „Veselog Vandrokaša“ je podijelio stripove na dvije glavne grupe – prvu „kakve je počeo raditi jedan od najvećih umjetnika i genija našeg vremena Walt Disney“ i drugu „šunt-stripove, koji gotovo nemaju nikakve vrijednosti, ni umjetničke ni moralne!“, te nastavno ističe kako će njihov list „poći putem kojeg je jasno odredio W. Disney, a naše će romane izrađivati naš Walt Disney, poznati mladi crtač Walter Neugebauer, koji se tako sjajno afirmirao i kod nas i u stranom svijetu.“  

Jednom riječju, u datim okolnostima „cjelovito“ i dragocjeno izdanje, u povijesnom i u kulturološkom pogledu, ali i možebitni poticaj i izvor za neka nova istraživanja.  

Jedan od priloga tom našem zaključku svakako je i intervju kojeg je Želimir Kosović specijalno za „Stari Zabavnik“ tijekom proljeća 2015. godine napravio s Rudijem Aljinovićem (r. 1936), velikim imenom našeg novinarstva, strip-stručnjakom, kolekcionarom i svojedobno – piscem scenarija za stripove, koje su crtali neka od najvećih ovdašnjih autora iz područja devete umjetnosti: Andrija Maurović, Borivoj Dovniković, Žarko Beker, Zdenko Svirčič, Vladimir Delač, a kasnije i Jules Radilović i Željko Lordanić. 

Intervju je objavljen pod naslovom „Deset pitanja Rudiju Aljinoviću“.

Kosovićev sugovornik u neku ruku je bio i „kum“ (odnosno „suradnik iz sjene“) ovog broja „Starog Zabavnika“, jer mu je posudio svoj komplet „Veselog Vandrokaša“, bez kojeg bi bilo teško napraviti ovaj projekt. Naime, niti Nacionalna i sveučilišna biblioteka Zasgreb, niti Knjižnice grada Zagreba nemaju u svom fundusu sve brojeve tog lista.

Pojedini brojevi „Veselog Vandrokaša“ ponekad se nađu i na aukcijama (istina – rijetko), ali po cijenama od kojih „boli glava“.

Istaknuti ću kako je Rudi Aljinović bio jednim dijelom i suvremenik, ali i prijatelj braće Neugebauer, o čemu mi je osobno pričao. U većoj mjeri se družio s Norbertom, koji je Zagreb napustio i preselio se u Njemačku nekih osam-devet godina nakon svog mlađeg brata.

Naravno, Rudi je i odličan poznavatelj svega što su nam braća Neugebauer ostavili u nasljeđe u svijetu stripa, animacije, književnosti, glazbe… 

U međuvremenu, nakon ovog intervjua za „Stari Zabavnik“ iz 2015. godine, Rudi Aljinović je počeo oboljevati i više-manje se povukao iz javnosti.

Spominjemo to stoga što je u srpanjskom 95. po redu broju „Strip revije Večernjeg lista“ prenesen u cijelosti intervju iz „Starog Zabavnika“, koji se pretpostavljam nadovezuje na obilježavanje stote godišnjice rođenja Waltera Neugebauera – što sama revija čini kontinuiranim objavljivanjem njegovih stripova.

Odličan potez, pogotovo kada se uzme u obzir i tretman kojeg je Kosovićev intervju u “Strip reviji Večernjeg lista” dobio – punih pet stranica, s nizom ilustracija. 

U kontekstu navedenog, čini se nevjerojatnim urednički previd (urednik revije je g. Mladen Novaković, članovi uredništva su Julio Radilović, Ciril Gale i Igor Barišić, dok je ispred izdavača „Večernjeg lista“ potpisan glavni urednik Dražen Klarić) da uz pretisak intervjua nije istaknuta neophodna informacija – odakle je prenijet.

I kada je intervju zapravo napravljen.

Naime, iz intervjua pršti Aljinovićeva elokvencija, sjajno poznavanje i vrednovanje povijesti stripa na našim prostorima, iznimna memorija, pa i niz njegovih publicističkih planova i ideja (knjige) koje namjerava realizirati. Uključujući i knjige „Povijest stripa u Hrvatskoj“ i „Sjećanje jednog stripoljupca“. (U međuvremenu je iz zdravstvenih razloga, Rudi nažalost odustao od toga!)

Da skratimo priču, ovakvim prezentiranjem intervjua „u zabludu” su dovedeni čitatelji “Strip revije Večernjeg lista”, jer će malo tko od njih razmišljati, a kamoli pretpostaviti da se zapravo radi o “prenesenom” i punih “šest godina starom” razgovoru.

Mislim da je teško naći čitatelja koji neće pomisliti kako se radi o „friško“ napravljenom intervjuu i upravo za „Strip reviju Večernjeg lista!?

Ima i onih stripaša koji su upoznati, u većoj ili u manjoj mjeri, s zdravstvenom situacijom g. Aljinovića, pa su čitajući intervju ostali „zbunjeni“, te su se i kod autora ove kolumne interesirali gdje je Rudi, što radi, da li je izašao iz bolnice, da li intervju zapravo znači da je ozdravio?

Da ne bude zabune ili dodatnih propitkivanja: Želimir Kosović je dozvolio da se njegov intervju s Rudijem Aljinovićem prenese u „Strip reviju Večernjeg lista“, sam prijedlog g. Novakovića bio mu je drag, ali nije znao da će se dogoditi to što se i – dogodilo i što je na sam intervju bacilo „crnu mrlju“. 

Osim toga, nespominjanjem „Starog Zabavnika“ je „Strip revija Večernjeg lista“ učinila – veliku nepravdu!

Bez obzira na svoj bibliofilski status, „Stari Zabavnik“ (kao i njegova preteča „Plavi zabavnik“) Želimira Kosovića je nezaobilazan, pa i jedinstven projekat hrvatskog strip-izdavaštva u XXI stoljeću.

Izlazi u položenom formatu, kako bi se maksimalno poštivala izvornost oblika stripova koji se objavljuju.

Dosad je izdano devet brojeva.

Prvi broj je izašao 7. ožujka 2013. godine – bio je posvećen stripu „Ming Foo“ scenariste Brandona Walsha i crtača Nicholasa Afonskog (koji je premijerno u Hrvatskoj izlazio u „Oku“ od lipnja 1937. do svibnja 1938. godine). U drugom broju „Starog Zabavnika“ izašla je jedna epizoda stripa „Kralj kanadskih jahača“ koju je napisao Zane Grey, a nacrtao Allen Dean.

Zasad posljednji broj „Starog Zabavnika“, s datumom – prosinac 2017., donosi „Tarzana među majmunima“ iz 1929. (60 pasica) kojeg je nacrtao Harold R. Foster i s kojim je zapravo otvorena nova „era“ u povijesti stripovne umjetnosti.

U jednom od tekstovnih priloga koji su objavljeni kao prateći sadržaj samom stripu saznajemo kako je npr. „Epoha“ 1963. u seriji „Strip-Strip“ objavila osam svezaka stripa o kralju džungle kojeg je crtao John Celardo, te da je autor naslovnice prvog sveska bio Žarko Beker, a preostalih sedam – Julio Radilović!

Osim broja posvećenog „Veselom Vandrokašu“, Želimir Kosović je još jednim svojim uredničkim potezom u „Starom Zabavniku“ zadužio hrvatski strip – u tri broja (u tri dijela) objavio je „Gospodara zlatnih bregova“ (verzija iz dnevnog lista „Novosti“) scenariste Franje Fuisa i crtača Andrije Maurovića, koji nikad nakon 1937. pa nadalje nije izišao u svom izvornom obliku. Riječ je, podsjetimo se, o jednom od najvažnijih i najpopularnijih hrvatskih stripova svih vremena, s mitskim likovima kao što su Stari Mačak, tajanstveni Crni Jahač, dječakom Tobyjem i drugima. Strip evropske i svjetske važnosti i vrijednosti, kaubojac u kojem je glavni junak ni više, ni manje nego – starac, koji umjesto da se bavi npr. svojim unucima istjeruje pravdu i kažnjava zločince!