Povijest se ponovila.
Kao što sam stjecajem okolnosti prvu javnu prezentaciju (promociju) monografije „Maurović“ imao u Beogradu, u prostoru Kulturnog centra Beograd, pa tek onda u Zagrebu; tako je i prva promocija spomenara „Mauroviću, s ljubavlju“ najprije održana u Beogradu, na 7. Međunarodnom salonu stripa (24. – 27. rujna 2009.), a tek zatim „kod kuće“ – konkretno, u Virovitici u prosincu 2010. godine (koju je organizirao dr Ivica Veles, tamošnji stripofil i kolekcionar).
Do beogradske promocije došlo je na poziv Mikija Pješčića, urednika Salona, koji je informaciju (a vjerojatno i podsticaj) o izlasku „Mauroviću, s ljubavlju“ dobio od Zdravka Zupana i Slobodana Ivkova.
Osim mene, kao autora monografije i spomenara, poveznica obiju beogradskih promocija je upravo spomenuti – nažalost, pokojni – prijatelj Zdravko Zupan, koji je govorio na oba događanja. U slučaju „Maurovića“ kao recenzent, a u slučaju „Mauroviću, s ljubavlju“ kao autor nekoliko tekstova objavljenih u knjizi, ali i kao poznavatelj umjetnikova rada i života.
Spomenar „Mauroviću, s ljubavlju“ je rezultat mog višedesetljetnog „istraživanja“ umjetnika, ali i prikupljanja novinske i svake druge dokumentacije o njemu i o njegovom radu na stripu.
S obzirom da sam u ovom slučaju bio ne samo autor, nego i izdavač spomenara (znao sam da bi bilo nemoguće da bi se bilo koji drugi nakladnik „upusti“ u realizaciju takvog jednog projekta, čija je produkcija ne samo „skupa“ nego i izrazito zahtjevna; grafički urednik u „Vedisu“ Branko Gredelj je na spomenaru brižno i kvalitetno radio duže od pola godine), što drugim riječima zapravo znači da je „sve bilo na meni“, na moju adresu idu možebitne pohvale, ali i svaka moguća primjedba i kritika.
Zamjerili su mi neke kolege (recimo Zoran Đukanović) kako u spomenaru nema „sadržaja“.
U pravu su bili, makar je razlog izostanka sadržaja – tehničkog karaktera (ono „broj tiskarskih araka“, odnosno „stranica“ u knjizi). Tu „grešku“ sada „ispravljam“ i objavljujem sadržaj, zajedno s predgovorom (integralnu verziju, koju smo u spomenaru na kraju iz istih „tehničkih razloga“ morali „neznatno“ kratiti).
Ukratko, smatrao sam da je „važnije“ da kratkim biografijama predstavim sve suautore spomenara, nauštrb sadržaja!?
Realizaciju „Maurovića, s ljubavlju“ jesu sufinancirali Ministarstvo kulture RH i Grad Zagreb, ali sa sredstvima kao da je riječ o knjizi priča prosječnog opsega i u mekom uvezu, pa je vjetar u leđa kao pokrovitelj projekta dao Raul Švarc i njegova striparnica „Stripovi na kvadrat“.
„Mauroviću, s ljubavlju“ izašao je početkom ljeta 2009. godine; tiskan je u 550 primjeraka i u proteklom razdoblju je najvećim dijelom rasprodan. Većina javnih knjižnica spomenar ima u svojem fundusu, a za svoje potrebe nabavile su ga i pojedine slavističke biblioteke u Europi…
Do danas sa svojih 504 stranice, „Mauroviću s ljubavlju“ i dalje drži primat po opsegu među svim izdanjima posvećenim domaćem stripu…
Usput, spomenar u neku ruku započinje s dijalogom na temu Maurovićevih strip-junaka iz filma legendarnog Kreše Golika „Imam dvije mame i dva tate“, a pri samom kraju spominje se film Nevena Hitreca „Snivaj, zlato moje“ u kojem je jedan od važnijih likova glavom i bradom Andrija Maurović, u glumačkoj interpretaciji Žarka Potočnjaka. Između ta dva filma prošlo je nešto manje od pola stoljeća…
PREDGOVOR: Strip kao simbioza vrhunske umjetnosti i vrhunske zabave ili Maurović, zauvijek
Nisam imao tu mogućnost da budem suvremenik njegove karijere kao crtača stripa, jer je Andrija Maurović stripove „prestao“ crtati prije nego što sam naučio čitati i pisati. Odnosno prije nego što sam se fascinirao ovim medijem, kada sam krajem 60-ih i ranih 70-ih na kioscima iz tjedna u tjedan kupovao – i višekratno, u tih sedam ili petnaest dana koliko je iznosio razmak između novih brojeva, u njima uživao – „Panoramu“, „Super strip biblioteku“, „Crtane romane“, „Stripoteku“, „Zlatnu Seriju“, „Lunov Magnus Strip“, „Nikad robom“, „Strip art“, nešto kasnije „Cak“ i „Zov“.
Time je započelo moje strastveno čitanje i brižljivo kolekcioniranje svih strip-izdanja do kojih sam bio u mogućnosti doći, da bi u svojim slijedećim životnim i profesionalnim fazama počeo pisati o stripu, baviti se uredničkim poslom, naposlijetku postao i nakladnik koji je u mogućnosti da tiska strip-knjige i albume, jednim dijelom i one koje kao crtač potpisuje Andrija Maurović.
Dakle, iako mu po nikojoj osnovi nisam mogao biti „suvremenik“, Andrija Maurović je definitivno onaj umjetnik oslikovljenih priča koji me od mojih formativnih godina „prati“ i koji me je svojim monumentalnim opusom potaknuo da izaberem strip kao jednu od bitnih odrednica svog života.
Štoviše, u neku ruku Maurović je obilježio, pa i usmjeravao moje bavljenje ovom autentičnom i autonomnom umjetnošću XX stoljeća. Umjetnošću koja je sve donedavno, do prije kojeg desetljeća – nemojmo zaboraviti – u javnosti, u boljem slučaju, tretirana kao štivo za djecu, a najčešće kao šund i proizvod niže kulture; sve to unatoč činjenici što je strip kao jedan od najmasovnijih i najomiljenijih medija zauzimao značajno mjesto u ovdašnjoj popularnoj kulturi i čitateljskoj svijesti.
Neovisno o takvom tretmanu stripa, što sam Maurovića više čitao, proučavao i analizirao, to sam ga više poštovao. Što sam činio veći pomak naprijed u upoznavanju s njegovim stvaralaštvom (i životom), to sam postojao sve uvjereniji da se radi o iznimnoj umjetničkoj osobnosti koja je obilježila svoje vrijeme…
Da nije toga, ne bi bilo ni spomenara „Mauroviću, s ljubavlju“.
Znatiželjnom osnovnoškolcu, koji je naprosto gutao sve vesterne koji su se prikazivali na televiziji i sve vestern-stripove, tako je davne 1975. svečanost za oči i užitak za dušu predstavljala naslovna stranica (reklama) knjige izazovna naziva „Čudesni svijet stripa“, na kojoj se kočoperio sugestivni crtež/kadar iz nekog meni sasvim nepoznatog vesterna. Naravno, nisam ni prepoznao autora tog crteža, ali taj je kadar imao nešto „uzvišeno“ wild-westovsko u sebi, sadržavao je atmosferu, životnost, punoću, ali i eleganciju, bio je crtački besprijekoran i bogat, jednom riječju „drugačiji“.
Impresionirao me je od prve i „Čudesni svijet stripa“ sam naručio bez ikakvog razmišljanja.
Kada sam koji tjedan kasnije iz knjige – zapravo iz intervjua koji je u njoj objavljen – saznao da je autor tog strip-crteža Andrija Maurović, crtač koga sam dotad znao ponajviše po „čuvenju“, a što se tiče stripova jedino po onima koji su mu bili objavljeni u ediciji neobičnog formata „Strip-strip“ (nažalost, kvaliteta tiska tih roto-svezaka neobičnog položenog formata baš i nije bio nešto, ali i takva kakva je bila omogućila mi je da kao dječak spoznam da se radi o originalnom stripovskom pristupu, punokrvnim junacima – s kojima sam proživljavao svaku situaciju u kojoj bi se našli, bogatoj naraciji i etičkoj komponenti koja je izbijala iz skoro svake stranice stripa), jednostavno sam se zarazio.
I nakon ponovnog isčitavanja „Trojice u mraku“, „Crnog Jahača“ i „Misterija Zelenih močvara“ postao sam svjestan da mi Maurovićevi vesterni zapravo znače ono isto što su mi tada primjerice predstavljale knjige „Pustolovine Huckleberry Fina“ i „Rat dugmadi“, ili film „Sedmorica veličanstvenih“.
Jedino se u sve to nekako nije uklapalo da je Maurović bio naš, domaći autor, a pisci Louis Pergaud i Mark Twain, odnosno redatelj John Sturges nisu.
Samo po sebi se nekako podrazumijevalo da želim doznati što više o autoru tih ostvarenja, ali i o stripu uopće. Susret s časopisom „Pegaz“ krajem iste ili naredne godine, s Maurovićem na naslovnici šestog broja, stripom i esejem unutra, samo je još više učvrstio tu moju nakanu.
Paraleno ili ponešto kasnije do mene je stigla informacija da je u Zagrebu organizirana izložba njegovih stripova, da je o Mauroviću snimljen dokumentarni film, a posebice mi se činilo važnim saznati da je uvršten u „Svjetsku enciklopediju stripa“ koja je tada bila izdana u New Yorku.
Uslijedile su godine potrage i istraživanja onoga o čemu je bilo riječi i što je naznačeno u Rustemagićevom intervjuu (u „Čudesnom svijetu stripa“) i Munitićevom eseju (u „Pegazu“).
Potrage koja je ponajprije bila određena time što sam mladenačke (gimnazijske) dane proveo u Pazinu, gradiću u kojem su se sakupljači stripova mogli izbrojati na prste jedne ruke (kao srednjoškolac ipak sam uspio i osobno upoznati starog majstora i u dva navrata provesti ugodna poslijepodneva s njim); ali odlaskom na studij u Zagreb sate, dane i tjedne počeo sam provoditi u bibliotekama i čitaonicama, uspostavljati kontakte s majstorovim suvremenicima… polako se je, korak po korak, otvarala preda mnom sva ta strastvenost, originalnost i osebujnost strip-stvaralaštva, pa i buran životopis Andrije Maurovića.
Faktografski – najprije sam Maurovićeve stripove čitao u „Plavom vjesniku“, pa u „Horizontovom zabavniku“, predratnim tjednicima „Oko“ i „Mickey Strip“, zatim u kompletima prijeratnih „Novosti“, dok je pravo iznenađenje predstavljalo upoznavanje s NDH-aškim „Zabavnikom“ i poslijeratnim „Horizontom“ za koje mi je odmah – na prvi pogled – bilo jasno da predstavljaju nešto najbolje što je Maurović nacrtao u stripu.
Usput rečeno – još prije fakulteta počeo sam se baviti novinarstvom, a jedan od mojih prvih tekstova o stripu bio je upravo intervju s Maurovićem – objavljen je u ožujku 1980. u riječkom „Valu“.
Nakon što sam mu poslao primjerak „Vala“, stari majstor mi se – na moje iznenađenje – zahvalio razglednicom. Shvatio sam da mu je istinski bilo drago što je razgovor s njim izašao u novinama, pa makar se radilo o „provincijskom omladinskom listu“…
I kako bi uznapredovala moja istraživanja i nova saznanja, tako bih pisao o Mauroviću i njegovom strip-stvaralaštvu, uglavnom u izdanjima kuće „Vjesnik“ (najvažniji mi se čini feljton „Taj stari, dobri, uvijek mladi Maurović“ kojeg je u šest nastavaka u svojim subotnjim brojevima objavio list „Vjesnik“), a ponešto i u omladinskoj štampi, za koju („Polet“) sam tada bio profesionalno vezan. Diplomski rad se nije isključivo odnosio na njega, tema je bila povijest hrvatskog stripa, ali je Maurović bio ono ime koje je dominiralo.
I konačno, kao rezultat ranije spomenute potrage i istraživanja – jedne od središnjih ličnosti hrvatskog umjetničkog i kulturnog života od sredine tridesetih pa u nekoliko narednih desetljeća dvadesetog stoljeća, istog onog značenja kakav u književnosti pripada Miroslavu Krleži, u likovnoj umjetnosti Ivanu Meštroviću i Krsti Hegedušiću, u pjesništvu Antunu Branku Šimiću i Tinu Ujeviću – „Istarska naklada“ iz Pule objavila mi je 1986. monografiju jednostavno nazvanu „Maurović“.
Uz dotad najdetaljniji tekst o Mauroviću i kompletnu stripografiju, monografija je donijela i osam njegovih kompletnih stripova, s kojima sam – najjednostavnije rečeno – htio prikazati sve faze majstorova stvaralaštva, žanrovsku i stilsku raznovrsnost.
„Podnaslov“ monografija je glasio „osam remek-djela jednog od najvećih svjetskih majstora stripa“, a taj slogan smo koristili i u njenoj prezentaciji.
Većina kolega-kritičara i stripaša su smatrali da sam s takvim podnaslovom pretjerao u Maurovićevom glorificiranju.
Ali i dan-danas, sa skoro četvrt stoljetnim odmakom i s još cjelovitijim uvidom u povijest devete umjetnosti siguran sam da nisam pogriješio.
Štoviše: Andrija Maurović nesumljivo je, uz Miltona Caniffa, Carla Barksa, Vinsora McCaya, George Herrimana, Wallace Wooda, Elzi Crisler Segara, Huga Pratta, eventualno Hala Fostera, Willa Eisnera i Jeana Girauda, jedno od najvećih imena stripovne umjetnosti i stripovnog pripovijedanja uopće, u ravni s onim malobrojnim autorima koji su uspjeli postići ono najumjetničkije, ono najoriginalnije, ono crtački najbravuroznije, ali i ono što se može nazvati stripovski najnadahnutije, najsenzibilarnije, najingenioznije i najfascinantnije… u više od stoljeća dugoj povijesti medija.
Nakon monografije i nadalje sam, ovisno o prilikama i mogućnostima, sudjelovao u projektima vezanim za izdavanje pojedinih Maurovićevih stripova (istina, sa „skromnim“ rezultatima – tako sam u omladinskom listu „Polet“ priredio separat sa stripom „Protiv smrti“, kome je to bila hrvatska premijera, a u „Privlačici“ – malom izdavaču iz slavonskog sela Privlaka, kod Vinkovaca – zbirku njegovih ratno-partizanskih stripova, a zatim i albuma „Seoba Hrvata“); njega sam kao zaštitni znak stripa na ovim prostorima koristio na grupnim izložbama stripa (npr. „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“, „Jugoslavenski strip danas“…) koje sam organizirao u zemlji i inozemstvu…
Unazad dvije godine u izdavačkoj kući „Vedis“ osmislio sam biblioteku „Maurović“, putem koje ću – zajedno s drugim kolegama nakladnicima – nadam se, uspjeti ne samo ljubiteljima stripa i poklonicima velikog majstora, nego i svekolikoj hrvatskoj kulturi, ostaviti u nasljeđe što je moguće veći dio njegova maestralnog opusa.
Nadam se da ću možda i tom bibliotekom potaknuti stvari koje smatram važnim i neophodnim, a koje se dosad nisu uspjele realizirati.
Među ostalim, 90-ih godina u gradu Zagrebu nije prošao moj prijedlog da se Mauroviću kao genijalnom stripašu svjetske klase i kao „dobrom duhu“ hrvatske metropole nazove jedna od zagrebačkih ulica. Istina, Mauroviću su ulicu dodjelili u prigradskom naselju Sesvete, ali to nije to.
Isto tako, na razumijevanje nije naišla ideja da se Mauroviću objavi ako već ne monografija, onda barem reprezentativan izbor stripova na engleskom (eventualno, i francuskom) jeziku, kako bi se preskočila jezična barijera u pretpostavljenoj međunarodnoj afirmaciji.
Ali, upornošću i strpljivošću rada, traženjem po svim mogućim izvorima, prikupljanjem i odabirom materijala, što je od prvotne ideje do konačne realizacije trajalo skoro cijelo desetljeće, a intenzivno posljednje tri godine, uspio sam prirediti spomenar kojeg imate u rukama.
Namjera mi je bila da se na jednom mjestu dokumentira i sačuva što više onoga što je o Andriji Mauroviću pisano i što se na njega reflektiralo unatrag pola stoljeća, ali i da učinim korak dalje u „sistematizaciji, analizi i stavljanju u odgovarajući kontekst“ opusa „autentičnog velikana evropskog i svjetskog stripa“ Andrije Maurovića.
Spomenar je bio zamišljen kvantitativno skromnijeg, ali tijekom svakog novog tjedna i mjeseca angažmana na „Mauroviću, s ljubavlju“ građa se sve više proširivala, te sam shvatio da bi skromnost u njenom slučaju bila „grijeh“.
No, zbog nemogućnosti da spomenar u konačnici ima osamsto ili tisuću stranica (obim za kojeg sam uspio prikupiti materijal, a što junak spomenara nesumljivo i zaslužuje) bio sam prisiljen na određenu selekciju.
Bez obzira na to, na stranicama koje slijede naići ćete – većim dijelom kronološkim redom – na desetine i na stotine tekstualnih i slikovnih priloga, kao i novinskih i inih faksimila o Mauroviću (dobrim dijelom ujedno su to i prilozi o povijesti stripa na našim prostorima), na niz najraznovrsnijih „posveta“ i „hommagea“ koje je za života i nakon smrti doživljavao, pa i brojne zanimljivosti i trivijama, uključujući i kontraverze i osporavanja koja su ga s vremena na vrijeme pratila.
Kako god i što god bilo u spomenaru, u pravilu se radi o odnosu „s ljubavlju“ – ili barem „s poštovanjem“ – prema velikom majstoru, njegovom djelu i stripu uopće.
Drukčije valjda nije ni moglo biti jer kao suautori ovog spomenara stoje akademici, povjesničari umjetnosti, sveučilišni profesori, redatelji, književnici, novinari, kulturnjaci, crtači stripova, fotografi, likovni i filmski kritičari, izdavači, publicisti, stripofili…
Tekstovi, faksimili i ilustrativni materijal (izuzetak su strip-table) u „Mauroviću, s ljubavlju“ objavljeni su u pojedinim poglavljima kronološkim redom…
S željom da će ovaj spomenar, ova „dokumentaristička kronika“ svjetski jedinstvene i fascinantne strip-karijere – koja je ponajprije obilježena eksplozivnom kreativnošću, ali i nesposobnošću i neznanjem ovdašnje sredine da tijekom života prepozna genijalca u svojim redovima – biti vjerodostojan izvor i da će inicirati i neka nova, možda i obuhvatnija od dosadašnjih istraživanja o Andrijinom životu i djelu, sa zadovoljstvom, pa i ponosom prepuštam vas „Mauroviću, s ljubavlju“.
SADRŽAJ spomenara:
Riječ priređivača
Veljko Krulčić: Strip kao simbioza vrhunske umjetnosti i vrhunske zabave ili Maurović, zauvijek
Prolog
Franjo M. Fuis: Od zamisli do ostvarenja suvremenog novinskog strip romana (intervju)
1.
Pero Zlatar: Koliko pitanja – toliko odgovora (intervju)
xxx: Imam dvije mame i dva tate
Zlatko Posavac: O autorima i junacima hrvatskog stripa
Mladen Hanzlovsky: Neuništivi „Stari Mačak“
Vera Horvat – Pintarić: „Maurović me je uveo u svijet slika“
Milivoj Pašiček: Trojica u mraku, četvrti u zraku (intervju)
Mirjana Vlajić: Crni jahač s Pantovčaka (intervju)
Ervin Rustemagić: „Otac“ našeg stripa (intervju)
Darko Glavan: Život uložen u strip (intervju)
Nedeljko Dragić / Zvonko Kovačić: „… Za mene je on svjetska marka“
Žika Bogdanović: Trojica u mraku
Ervin Rustemagić: Andrija Maurović
Mladen Hanzlovsky: Usamljena prethodnica naše pop kulture
Ratko Aleksa: Andrija Maurović, godina ’76.
Borivoj Krstić: Razvoj stripa u nas
Ivo Šimat Banov: Međutim, Mauroviću, vi ste veseli (intervju)
Ivo Antić: Mojster stripa slika platna (faksimil)
Mladen Hanzlovsky: Fantastika i vizionarnost stripa
2.
Veljko Krulčić: Samostalna izložba stripa Andrije Maurovića
Zoran Zec (Fadil Hadžić): Sudbina iz dlana – Andrija Maurović
Veselko Tenžera: Pustolovina Starog Mačka
Frano Gotovac: Genije stripa
Ivo Šimat Banov: Legaliziranje jedne hereze – Maurović i mi
Ivo Antić: Retrospektiva majstora stripa
3.
xxx: Premijera dokumentarnog filma „Stari Mačak“
Ivo Šimat Banov: Tko ste vi, Andrija Mauroviću…?
xxx / Maurice Horn: Maurović i stripovi o američkom (Divljem) Zapadu
Veljko Krulčić: Nagrada „Andrija“ (1978. – 1988.)
Beogradski krug 2: Doajen domaćeg stripa (intervju)
Ivo Antić: Maurović u mariborskom Rotovžu
Krešimir Zimonić & Ninoslav Kunc: Vi crtate stripove (foto-strip monovju)
Boro Kokan & Neven Kepeski: „Kriv“ za nacionalni strip (intervju)
Dejan Lučić: Majstor pedagoške pornografije (intervju)
Bojan M. Đukić: Mauroviću – sa ljubavlju
4. eseji, studije, portreti
Vera Horvat-Pintarić: Andrija Maurović – strip i akciona tehnika pogleda
Ranko Munitić: Andrija Maurović ili jedan život u stripu
Frano Gotovac: Maurovićeva davnašnja anticipacija mas-medijske kulture
Mata Bošnjaković: Elementi analize Maurovićevih stripova
Darko Glavan: Andrija Maurović od umjetnosti do stripa i natrag
Ješa Denegri: Autor stripa kao klasik
Tihomir Tonković: Strip i ideologija
Veljko Krulčić: O stripu, 45 godina zabranjenom
Stanko Lasić: „Remek djelo koje u stripu nitko nikad nije dostigao“
Ivo Šimat Banov: Andrija Maurović ili sva čuda devete umjetnosti
Rudi Aljinović: Sveprisutni „fahmajstor“
Mata Bošnjaković: Romantični krug strasti i pokreta
Zoran Đukanović: Kroz prašumu i zatim pustinju
Rudi Aljinović: Neponovljiv i svoj
5.
Mladen Hanzlovsky: Umro Andrija Maurović (faksimil)
Elena Cvetkova: Majstor „romana u slikama“ (faksimil)
TANJUG: Pokopan A. Maurović (faksimil)
Frano Gotovac: Genij i luđak (faksimil)
Mata Bošnjaković: Stari Mačak više ne jaše
Aleksa Vojinović: Sjećanje na Andriju Maurovića
Ljubomir Kljakić: Jedan život u stripu
Zlatko Gall: Smrt Starog Mačka
Bogdan Tirnanić: Posljednji pozdrav – smrt Starog Mačka
Askanio Popović: Maurović – in memoriam
Ivo Antić: Knjiga za oproštaj
6.
Z. M.: Što je s Maurovićevom ostavštinom? (faksimil)
Ahmed Hrapović: Neimar domaćeg stripa
Ciril Gale: Andrija Maurović (faksimil)
Rudi Aljinović: Andrija Maurović – strip o svom životu
Bojan M. Đukić: Svjetski junaci naše sredine
Nenad Brixy: Sjećanja – tko to tamo crta u „Plavcu“?
Veljko Krulčić: Andrija Maurović (faksimil)
Veljko Krulčić: Stripadžije, što vam se najviše dopada?
Veljko Krulčić: 50 godina od prvog stripa Andrije Maurovića
Jure Ilić: Uz završetak objavljivanja stripa „Meksikanac“
Slavko Draginčić & Zdravko Zupan: Stvaralačka biografija (Život i djelo A. M.)
Arsen Dedić: Trojica u mraku (pjesma)
Darko Glavan: Andrija Maurović maitre de la mise en scene de la bande dessinee (faksimil)
Željko Valentić: Stari Mačak i u Parizu (faksimil)
7.
Veljko Krulčić: Stripografija
Miro Sinovčić: Zaboravili Maurovića, izgubili originale…
Karim Zaimović: Skupo, ali dobro
Ivica Ivanišević: Enigma Maurović (faksimil)
Zoran Đukanović: Tragom Maurovića
Darko Glavan: Nesiplaćeni dug
Radovan Devlić: Contra epigona oko stripa
V. Fumetti (Vasa Pavković): Tri putovanja
Davor Šišović: U novom ruhu
Ljubomir Kljakić: „Visoki autorski standardi“
Žarko Beker: Virtuozni osjećaj za režiju
Boris Gregorić: Ratni povratak „Starog Mačka“
Rajko Radovanović: Čovjek koji je stvarao pustolovine
Zoran Đukanović: Kritičarski bedeker
Karim Zaimović: Zahvala Starom Mačku (faksimil)
Dragan Ogurlić: Sjećanje na velikog majstora stripa (faksimil)
Zoran Đukanović: More i pustolovina (faksimil)
TANJUG: Knjiga Maurovićevih ratnih stripova (faksimil)
Aleksandar Vojinović: Dva sprovoda Andrije Maurovića
8.
Željko Valentić: „Seoba Hrvata“ nije tabu
Boris Gregorić: Hrvatski „Princ Valiant“
Bojan Muščet: Seoba Hrvata – pozitivan eksces (faksimil)
Dragan Ogurlić: Ilustrirana pretpovijest Hrvata (faksimil)
HINA: Predstavljen Maurovićev strip „Seoba Hrvata“ (faksimil)
Zlatko Gall: „Seoba Hrvata“
Krešo Novosel: Sjećanje na „Horizont“ i Maurovića
Jules Radilović: „… Maljao je – fenomenalno!“
N. Stipanov: Višeslojna umjetnička djela (faksimil)
Darko Glavan: Andrija Maurović – a master reaching the zenith (faksimil)
Mišo Cvijanović: Stari Mačak Feliks
Milovan Nedeljkov: Maurovićeve originale u Milanovcu, navodno, progutala dva požara i dvije poplave (faksimil)
Željka Vuković: Genijalac koji nije brinuo o svome opusu (faksimil)
Patricia Kiš: Galerija se predstavlja nepoznatim satiričnim Maurovićevim tablama (faksimil)
Ivo Šimat Banov: Andrija Maurović (faksimil)
Stanko Lasić: „Onda, kaj sada dela Polagana Smrt?“ & „Dan Barry – heroj mog dječaštva“
Drago Glamuzina: Erotska imaginacija Andrije Maurovića
Krešimir Mišak: vruće sličice stripovskoga maga
Boris Beck: Troje u mraku… a od toga su barem dvoje u braku
xxx: Sve hrvatske marke – stota obljetnica rođenja velikog Andrije Maurovića
Mladen Hanzlovsky: Portret kroz zaboravljeni razgovor (intervju)
Darko Macan: A tko je bog hrvatskog stripa?
Alem Ćurin: Trojica u mraku
Boris Beck: Maurovićevi komunisti (faksimil)
Marina Tenžera: Hrvatska otkupila zbirku Starog Mačka
Dean Sinovčić: Stripovi umjetničke kvalitete, a tvrde pornografije
Ivica Ivanišević: Stari je bio Mačak
Hrvoje Hitrec: Kako sam se odužio Starom mačku?
xxx: Snivaj, zlato moje
Branko Barač: Maurović – od 1935. do vječnosti
Veljko Krulčić: Otkriće – nova verzija „Podzemne carice“!?
P.S.
xxx: iz knjige Alekse Vojinovića „Andrija Maurović – prorok apokalipse“
