U godištu, odnosno u sezoni koja je trajala od listopada 1986. do srpnja 1987., zagrebački je „Polet“ (omladinski list na čijim je stranicama desetljeće ranije rođen „Novi kvadrat“ i doživio uzlet kojim se nitko od njegovih članova tada nije nadao, a koji je i nakon toga u narednim godinama predstavljao odskočnu dasku za Ivana Doroghyja, članove grupe „ZZot“, Željka Zoricu, Helenu Klakočar i još poneke stripaše; da ne naglašavano posebno niz tekstova o stripu, koje su pisali Darko Glavan, Toni Gomišček, Ljiljana Domić, Dario Vince, Zoran Pezo, Andrej Brčić, etc, etc, uključujući i autora ovih redaka), je posljednji put u svojoj 15-godišnjoj povijesti izlaženja popriličan prostor posvetio stripu. Prije svega „novoj produkciji“, ali bilo je i ponekih iznenađenja!
Vjerojatno sam tome u tom godištu kao urednik („stripa i filma“) u „Poletu“ ponešto i osobno – „kumovao“.
No, „Polet“ je u toj sezoni imao i ambiciju da napravi, kako smo mi to u redakciji – neki od članova: Zoran Simić, Jasna Babić, Gradimir Aleksić, Damir Strugar, Snježana Dragojević Harapin, Ivan Doroghy, Goran Bakić – nazivali, „punu tržišnu ekspanziju“ – što veći broj prodanih primjeraka i distribuciju po cijeloj tadašnjoj državi.
Sa svoje strane smatrao sam, odno znao sam da je i kvalitetni strip jedna od neophodnih karika u pozicioniranju našeg lista.
Dodatni poticaj nam je bila i sama konkurencija na području omladinskog tiska, iznimna u svakom slučaju: u Beogradu „NON“ i „Mladost“, u Sarajevu „Naši dani“, u Ljubljani „Mladina“, u Novom Sadu „ Glas omladine“, u Zagrebu još „Studentski list“, pa „Val“ (Rijeka), „Omladinska iskra“ (Split), „Ten“ (Osijek)…
Telegrafski.
U tih desetak mjeseci u „Poletu“ je Milan Trenc u nastavcima objavljivao „25 godina zida“ (moja je bila ideja da sa stripom odmah od prvog broja te sezone idemo na duplericu, dvije table po broju; koliko puta sam u zadnji čas jurio autom u Idrijsku ulicu u Dubravi gdje je bila obiteljska kuća Trenčevih da uzmem originale i odnesem ili u redakciju ili u samu Vjesnikovu tiskaru).
Započeli smo s erotskim parodijama domaćih stripova – krenuli smo s persiflažom „Herlocka Sholmesa“ tandema Furtinger – Radilović, na opće „zgražanje“ gdje Zdenke Radilović, jer su dr Watson i slavni detektiv u ovom stripu bili u odnosu „tople braće“. (Uzgredna napomena: s obzirom da nitko od zagrebačkih autora nije prihvatio našu ponudu za te „erotske stripove“, projekt sam ponudio autorima, ujedno i svojim prijateljima iz Beograda, scenaristu Lazaru Odanoviću i crtaču Zdravku Zupana).
Na stranicama „Poleta“ je – koliko me sjećanje služi – debitirao mlađahni, tek je bio napunio 20 godina, student likovne akademije Daniel Žeželj (sa stripovima na jednu tablu „Poezija“ i „Poljubac“), zbog čega sam recimo morao odbiti debitantske stripove Darka Macana. Znao sam da je Danielov tata „važna osoba“ u nomenklaturi tadašnje Armije, ali to mi je bilo apsolutno nevažno.
Dubravko Mataković je crtao „Lutajućeg reportera Zdenu“, Trenc je bio startao i s „Teddy Boy Tedom“, po jedan svoj strip objavili su Stanko Bešlić i tandem Vjeko Drnić – Srećko Režek…
Objavljivali smo i ponešto tekstova na temu stripa, te smo dodjelili nagradu za Najbolji jugoslavenski strip u 1986. godini. Laureat je bio Željko Pahek.
Ali, ono na što sam zapravo i „najponosniji“, kao urednik u „Poletu“, odnosi se na dva strip separata, koja sam uspio „pogurati“.
Jedan od njih bio je posvećen desetgodišnjici osnivanja „Novog kvadrata“. Opseg četiri stranice, na sredini lista da se mogao izdvojiti i „spremiti“. U njemu smo slikom i riječima ponaoosob predstavili svih njegovih desetak članova: Mirka Ilića, Ninu Kunca, Radovana Devlića,Joška Marušića, Igora Kordeja, Krešu Zimonića, Ivana Puljka, Krešu Skozreta, Nikolu Konstandinovića, te pokojnog Emira Mešića. Zatim, napravio sam kronologiju djelovanja grupe, intervju s Kordejem, uvodnik sam naslovio „Razlog za pretplatu“, zasebne tekstove su napisali Zoran Đukanović, Mate Bašić, zatim izvatki iz kritika, etc, etc…
Drugi separat se odnosio na prvo objavljivanje u Hrvatskoj (i na latinici) gotovo nepoznatog Maurovićevog stripa „Protiv smrti“.
Ukratko, 8. svibnja 1987. Zagreb je „proslavljao“ Dan pobjede – na taj dan 1945. godine partizani su ušli u hrvatski glavni grad, što je značilo i završetak rata na ovim prostorima. Mi koji smo radili u „Poletu“ bili smo svjesni da trebamo na neki, „drugačiji, nestandardni način“, obilježiti taj datum (uostalom, bili smo glasilo republičke omladinske organizacije, a ona je po defaultu morala obilježavati i propagirati „revolucionarne tradicije“) , tim prije što je taj 367 po redu broj izlazio upravo 8. svibnja.
Ne sjećam se da li sam do same ideje došao spontano, ono „u trenutku“ ili sam prije toga „glumio“ Profesora Baltazara (i razmišljao), ali mi je na redakcijskom kolegiju na pamet pao Maurovićev strip koji se bavi ilegalnom borbom u Zagrebu 1941. godine! „Protiv smrti“!
I za kojeg se skoro nije ni znalo.
Sjajno nacrtani strip s zanimljivom pričom – jedan jedini put je bio objavljen (na ćirilici) u beogradskoj „Omladini“ daleke 1954. godine.
Ivan Doroghy – Rog, grafički urednik (i sam čovjek stripa), je rekao kako je to „zanimljiva ideja“, isto je bilo i mišljenje Zorana Simića, glavnog urednika „Poleta“.
Jedini problem je bio na koji način prezentirati strip, jer nije dolazilo u obzir da se opseg „Poleta“poveća za 16 ili koliko već stranica je bio opseg stripa.
„Protiv smrti“ sam „otkrio“ detaljno istražujući njegovo stvaralaštvo za monografiju „Maurović“ (izašla je pola godine ranije u izdanju “Istarske naklade” iz Pule) i za popratnu studiju. Prvu informaciju o njegovom postojanju saznao sam još u 70-tim godinama prošlog stoljeća, kada je „Biblioteka izabranih stripova“ (popularni „BIS“) u izdanju kuće „Vjesnik“ u jednom od svojih brojeva objavila tekst na temu antifašizma u stripu, referirajući se na na izložbu u talijanskom gradu Firenci i na tekst kojeg je tim povodom napisao Žika Bogdanović, povjesničar i estetičar stripa iz Beograda i urednik časopisa „Pegaz“, a u kojem je za strip „Protiv smrti“ napisao da je ni više ni manje nego “najbolji jugoslavenski strip ratne tematike uopće“!!!
I mene je „Protiv smrti“ privukao na prvu!
Scenarij za strip napisao je Vicko Raspor (poznati filmski kritičar, inače i sam antifašist u Zagrebu za vrijeme NDH-a), koji se međutim bio potpisao pseudonimom – Drago Risan. Risan je inače mjesto u bokakotorskom zaljevu, gdje je Raspor 1918. godine i rođen, što znači da je po zavičajnosti bio blizak Mauroviću, koji je rođen u mjestašcu Muo (u istom zaljevu).
Inače, razmišljao sam da „Protiv smrti“ bude jedan od osam stripova kojima je predstavljen Maurovićev opus u spomenutoj monografiji, ali na kraju sam se ipak odlučio za „Posljednju petoricu“, čije nam je originalne table ustupio Robert Neugebauer (sin Waltera Neugebauera).
„Protiv smrti“ bi pak u monografiji bio pretiskan s novinskih stranica, dakle u puno slabijoj tehničkoj kvaliteti.
Inače, oba stripa su naprosto crtački sjajna, atmosferična, jedino što „Protiv smrti“ ima povremenih dramaturških oscilacija, dok su „Posljednja petorica“ tečna od početka do kraja.
Sretna je okolnost – u trenutku kada smo se u „Poletu“ odlučili za objavljivanje „Protiv smrti“ – što sam zahvaljujući prijatelju Romanu Chiabudiniu imao kod kuće kopije izrezaka stripa iz „Omladine“, pa sam odmah mogao ustvrditi točan broj stranica stripa… i odmah je bilo jasno da u obzir dolazi svojevrsni „separat“, tj. da se na svakoj stranici „Poleta“ objave po dvije table, a da se tehnički to riješi na način da se 8 stranica presavije i da se dobije separat opsega 16 stranica formata A4.
Bilo je tu još i drugog posla: trebalo je tekst cijelog stripa napisati na latinici, prilikom prijepisa „prevoditi“ ga na hrvatski… U tome smo uspjeli, nažalost nije bilo vremena da tehnički poboljšamo strip, čak nismo stigli „ubaciti“ okvire za svaku pojedinu strip-sličicu.
U svakom slučaju, em smo u neku ruku uspjeli „spasiti od zaborava“ taj Maurovićev strip, em je „Polet“ izdvojio prostor za njegovu hrvatsku premijeru – 26 godina od nastanka.
Naime, istražujući došao sam do saznanja (zahvaljujući novinarima Bori Đorđeviću i Rudiju Aljinoviću) kako je ovo ostvarenje izvorno pod naslovom „Priča o smelim ljudima“ bilo crtano i naručeno od strane beogradskog dječjeg lista „Pionir“ (kojeg je tada uređivao Duško Radović, književnik i pjesnik, kasnije veliki prijatelj i suradnik našeg oskarovca Dušana Vukotića).
No, nakon prvog nastavka (objavljenog 5. listopada 1951.) „Priča o smelim ljudima“ je bez riječi objašnjenja nestala sa stranica „Pionira“.
Podsjetimo se, tog ljeta i te jeseni 1951. strip je ipak „vratio“ kakav-takav svoj legitimitet u štampi, pa Maurovića nalazimo kao stalnog suradnika zagrebačkog „Horizonta“, koji mu je u svakom broju objavljivao novi nastavak stripa – prvi je bio „Meksikanac“ (po Jack Londonu), slijedila je „Opsada“, povijesne tematike, itd, itd…
Tri godine – nakon „neslavne“ epizode s „Pionirom“ – strip je u nastavcima u cijelosti objavljen u „Omladini“ na velikom formatu (izlazio je u ljetnim mjesecima, nemoguće je danas odrediti da li u toj činjenici postoji neka „skrivena namjera“, od 9. lipnja do 22. rujna 1954.), ali sada pod novim i to sa „strogim“ soc-realističkim naslovom…
„Protiv smrti“!
S objavljivanjem kojeg sam inicirao u „Poletu“ 1987. ovaj strip je u neku ruku – prešao svoj puni krug…
Iako sam barem desetak, a vjerojatno i više, brojeva „Poleta“ sa stripom „Protiv smrti“ dao, odnosno poslao stripašima koji nisu bili njegovi čitatelji (po jedan primjerak „Poleta“, sjećam se, slali smo Walteru Neugebaueru u Munchen, Ljubi Popoviću u Pariz, Miru Sinovčiću u New York…) neku veću medijsku pažnju sam separat nije izazvao.
Ipak, mladi novinar, tada još student, danas poznat po svojim kviz-nastupima na televiziji, Davor Šišović je pišući recenziju za strip-časopis „Oscar“ (nakladnika „Čvor“ iz Bjelovara), istaknuo kako se u njemu „Maurović strukturalno vratio svojim prijeratnim kreacijama“, te kako je „dramaturška kompenenta također znalački razrađena i nudi čitav niz neočekivanih obrata“.
Primijetio je i kako „dojam nažalost na momente kvari loša odštampanost“, ali toga smo i mi u „Poletu“ bili svjesni od prvog trenutka.
Dvije godine kasnije strip „Protiv smrti“ je objavljen u knjizi Andrije Maurovića „Priče o odvažnim ljudima“ (pogodite otkuda sam se upravo odlučio ovaj naslov – ?!), zbirci partizanskih majstorovih stripova, koju sam priredio za nakladnika „Privlačica“ iz Privlake. Predgovor je napisao Žarko Beker, koji je zajedno s Zdravkom Zupanom bio i recenzent knjige.
Nakon izlaska knjige, povjesničar i kulturolog Tihomir Tonković napisao je za kulturni časopis „Oko“ zapaženi esej kojeg je naslovio „Strip i ideologija“ (koji je 20 godina kasnije prenesen u spomenar „Mauroviću, s ljubavlju“).
Naravno da kolega Tonković nije mogao preskočiti „Protiv smrti“, nego je najprije istaknuo kako „taj strip pokazuje novi socijalistički moral!“.
I nastavlja: „Uz klasični kliše u kome su ilegalci strana koja kolektivno funkcionira savršeno, a greške se događaju tek na individualnom planu, na drugoj strani je predstavljen ustaški režim koji djeluje samo na nivou individua, bez ideje zajedništva, a svakoj individui posebno je oduzeta bilo kakva pozitivna crta. Novo pak shvaćanje jednakosti možda je najzanimljiviji aspekt ideološke poruke ovog djela…“
Četvrt stoljeća nakon što je „Polet“ objavio pretisak stripa „Protiv smrti“, isti je objavljen i u knjizi „Hrvatski antifašistički strip“ – nakladnik „Strip foruma“ (2012. godina), knjizi za koju je predgovor napisao (i koji je govorio na njezinoj promociji u Muzeju Mimara) tadašnji hrvatski predsjednik dr Ivo Josipović. Samim dolaskom predsjednika promocija knjige (koja osim Maurovićevih stripova, sadrži i pojedina ostvarenja Ivice Bednjanca, Žarka Bekera, Zdenka Svirčića, Julija Radilovića, Borivoja Dovnikovića, Ive Kušanića) je izazvala izniman medijski interes, skoro da nije bilo medija koji nije popratio izlazak „Hrvatskog antifašističkog stripa“.
Postojala je svojevrsna „misterija“ na temu kako je došlo do suradnje na relaciji „Strip foruma“ i Ureda predsjednika Republike Hrvatske? Jednostavno, Ante Obuljen, potpredsjednik „Strip foruma“ bio je dugogodišnji kolega (oboje su pravnici) i prijatelj s prof. Josipovićem…
