Otkriće: strip junaci BIMBO (BAMBUS) i HANZEK (JACK JACKSON) braće NORBERTA I WALTERA NEUGEBAUERA trebali su 1945. oživjeti kao junaci crtanog filma

143

U najtemeljitijoj od svih dosad napisanih knjiga koje se bave osmom umjetnošću na domaćem prostoru – „Pedeset godina crtanog filma u Hrvatskoj“ (Almanah 1922.-1972), čiji je tekst napisao Ranko Munitić, a uredio Zlatko Sudović (zajedničkom izdavačkom projektu „Zavoda za kulturu SR Hrvatske“ i „Zagreb filma“), animiranom filmu i animaciji iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske (od travnja 1941. do svibnja 1945. godine) posvećeno je tek kartica i po teksta, od čega se najveći dio  odnosi na – kolokvijalno rečeno – „crtani film i narodnooslobodilačku borbu“.

Ono što se događalo u Zagrebu, „u civilstvu“, u vrijeme NDH, Munitić je sveo na slijedeće (citat):

Iz ovog razdoblja treba spomenuti i pokušaj sasvim drugačije vrste – prvu tendenciju ideološke i političke zloupotrebe crtanog filma.

Godine 1941. Centar za propagandu zagrebačke „Razglasne stanice“, koja je djelovala kao istrument ustaške vlade NDH, dolazi na ideju da osnuje vlastiti studio za crtani film. Inspirirani njemačkim propagandnim filmovima, ustaški krugovi odlučuju da i u Zagrebu razviju sličnu djelatnost.

Tijekom 1941. javljaju se stanoviti pokušaji u okupljanju kadrova za predviđeni studio: međutim, ovaj pokušaj, srećom nije doveo ni do kakvih stvarnih rezultata, pa prema tome ni do zloupotrebe crtanog filma…“

U svojoj testamentarnoj knjizi „Film u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ (tiskanoj 1971. u Madridu, a u našoj zemlji objavljenoj kao pretisak tek 45 godina kasnije – zajednički izdavački projekt „Vedisa“ i „Matice Hrvatske ogranak Senj“), Marijan Mikac – upravitelj i spiritus movens NDH-aške kinematografije – niti se jednom riječju nije bavio animiranim filmom, niti navodnom idejom – o kojoj piše Munitić – da se osnuje  studio koji bi proizvodio crtane filmove.

I za povjesničara filma Ivu Škrabala u knjizi „Između publike i države“ (Povijest hrvatske kinematografije 1896-1980), nakladnik „Znanje“, 1984, animacija kao kao filmski rod, makar u svojim pokušajima, u vremenu između 1941. i 1945. godine nije postojala!

Da su u razdoblju NDH-a ipak postojale „ambicije“ za crtanim filmom svjedoči zabilježba koju navodi Daniel Rafaelić u svojoj knjizi „Kinematografija u NDH“ („Naklada Ljevak“, 2013.), a koja je bila spomenuta na stranicama tadašnjeg tiska – Rudolf Schlick (brat poznatog violiniste Miroslava Šlika) je imao ideju za „Crnu kraljicu“ (o Zagrebu i njegovoj povijesti, po poznatoj legendi o „crnoj kraljici“), dugometražni animirani film u njemačko-hrvatskoj produkciji.

Dokud se stiglo s „Crnom kraljicom“ i da li je uopće nešto na tom filmu rađeno, nije nam poznato, a time se kolega Rafaelić nije više bavio u svojoj knjizi.

Pažljivijim uvidom u tisak iz razdoblja 1941. do 1945. došli smo do zaključka da crtani film tada niti po kojoj osnovi nije bio „proskribiran“. O njemu se tu i tamo  pisalo, kako na stranicama dnevnog tiska („Nova Hrvatska“), tako npr. i u mjesečnom časopisu „Hrvatski slikopis“, u edukativnim i enciklopedijskim izdanjima. U kinima su se prikazivali i crtići, uglavnom njemačke produkcije. Američki crtići, uključujući i znamenitu „Snjeguljicu i sedam patuljaka“, koja je nota bene rađena prema njemačkom izvorniku, nije se našla na programima kina, kao uostalom i svi drugi američki filmovi.  

I da, nema sumnje da su, osim Schlicka, postojale i od drugih tada aktivnih umjetnika „ideje“ ili barem „namjere“ da se krene i u realizaciju crtanih filmova.

O tome je rečenicu-dvije rekao Walter Neugebauer u intervjuu kojeg su 1978. za časopis „Film“ vodili s njime Ranko Munitić, Hrvoje Turković i Darko Zubčević, objavljen pod naslovom „Samo egoisti ne rade za publiku“:

U vrijeme „Zabavnika“ dobio sam prvu ideju crtanog filma. I želju…“

Upravo o tome je riječ u tekstu – zajedno sa novim nastavcima stripova (neke od njih je crtao i Albert Kinert, još student na zagrebačkoj Akademiji) –  na cijeloj stranici „Zabavnika“ naslovljen TRIK I MAŠTA U SLIKOPISU, s nadnaslovom „Povodom 50-godišnjice slikopisa“, a podnaslovom „Najnovije tekovine slikopisne umjetnosti“.

Tekst je objavljen u 101, u pretposljednjem broju ovog strip-tjednika, u travnju 1945., svega koji tjedan prije nego što će partizanske jedinice ući u Zagreb, čime će Nezavisna Država Hrvatska prestati postojati i uspostaviti će se novo društveno i političko okruženje.

Tekst je napisao 28-godišnji Norbert Neugebauer, četiri godine stariji brat Waltera, koji je pak bio ključna osoba „Zabavnika“ svo vrijeme izlaženja.

Daniel Rafaelić taj tekst i najava koja se mogla isčitati iz njega – REALIZACIJA DOMAĆEG CRTANOG SLIKOPISA (filma) – nije spomenuo u svojoj knjizi „Kinematografija u NDH“-a, kao niti u svojoj studiji „Walter Neugebauer i film“, objavljenoj u katalogu izložbe „Walter Neugebauer: Retrospektiva“ koja je organizirana u Klovićevim dvorima početkom 2013. godine.

Zanimljivo je primijetiti da se kolega Rafaelić u svojoj studiji dosta opširno bavio Neugebauerom, kao jednim od autora anti-semitske izložbe „Židovi“ koja je 1942. bila postavljena u Umjetničkom paviljonu.

Pretpostavljamo da Daniel Rafaelić nije ni upoznat s Norbert Neugebauerovim tekstom, iz kojeg se da nedvosmisleno zaključiti da ekipa okupljena oko „Zabavnika“ nema samo „ideju“, nego da se (citiramo) „vrše, što više, i predradnje za taj slikopis, u kojem će (naši) čitaoci vidjeti svoje miljenike iz „Zabavnika“ u živom pokretu“.

Miljenici čitatelja, o kojima je riječ, očito su trebali biti Bimbo (Bambus) i Hanzek (Jack Jackson)…

Povijesne okolnosti nisu omogućile Nobiki i Walteru Neugebaueru da u animiranom filmu debitiraju s ta dva junaka, ali će ipak četiri-pet mjeseci kasnije njih dvojica biti uključeni u realizaciju prvog hrvatskog i jugoslavenskog animiranog djela – dvominutnog propagandnog filma „Narod odlučuje“ (koji se spominje i pod naslovom „Svi na izbore“), snimljenog pod okriljem Direkcije za film tadašnje Narodne Republike Hrvatske, na temu izbora za Ustavotvornu skupštinu. 

Sada, prvi put nakon punih 76 godina, objavljujemo (u integralnoj verziji, s tzv. „korienskim pravopisom“) povijesno – u kontekstu hrvatske animacije – važan i vrijedan zapis, zapravo “autentično svjedočanstvo” Norberta Neugebauera TRIK I MAŠTA U SLIKOPISU.

22. ožujka navršilo se upravo petdeset godina od kako je slikopisno prvorodenče ugledalo tminu slikokazne dvorane u Parizu. Toga su naime dana braća Lumiere, koji su toliko zadužili slikopis svojim epohalnim izumom – kamerom, prikazali prvi slikopis članovima Družtva za unapređenje veleobrta. Nas u tome času ne zanima, koji je to slikopis bio, jer je sigurno, da sadržaja nije imao, kao ni dugo poslije toga nijedan slikopis; bio je to niz sličica, koje su sve zajedno prikazivale nekoliko pokreta, najčešće šaljivog karaktera.

Slikopis je dakle morao proći sav svoj veliki i mukotrpni razvoj i uzpon, baš kao diete, koje je u početku niemo, izuzevši njegove neartikulirane tonove, koje je kod prvih slikopisa nadomještala bilo kakva glasbena pratnja, dok su se stvaraoci prvih crtanih slikopisa vratili na njegov prvotni oblik – nizanje crtanih sličica!

Danas već skoro svako diete posjeduje daleko savršeniji projektor, takozvanu laternu magicu, nego što su je na praizvedbi prvog slikopisa posjedovala braća Lumiere, jer je tome projektoru već dodan i Messterov malteški križ, koji spriečava uništavanje zubaca na slikopisnoj vrpci i čini ujedno sliku mirnom.

Sjećam se, kad sam kao maleno diete i sam posjedovao takav projektor, kojem je bio priložen i jedan jedini slikopis: plesačica, koja je preskakivala uže. Jasno je samo po sebi, da se takav pokret mogao ponavljati po miloj volji, već prema strpljenju gledaoca, dok jednog dana nije projektor ostao bez zubaca, a slikopis bez rupica, pa je završio svoju zadaću zabavljanja – kao i svi ostali prvi projektori – u ropotarnici. Medutim su se već prikazivali u posebnim slikokaznim dvoranama veći slikopisi, koji su mnogo pridonieli tome da sam lakše mogao prežaliti gubitak vlastitog projektora.

Ali od tada je prošlo još mnogo vremena, dok se pojavio ponovno crtani slikopis, doduše već mnogo dulji od onog mojeg „prvog i jedinog“, u kojem je već bilo više pokreta, dakle i radnje. No pokreti i u tim prvim crtanim slikopisima bili su još uviek dosta tvrdi, dakle tehnički nedotjerani. Sjećamo se iz tog razdoblja veselih pustolovina Macana Marka, koji nam je u svojim podhvatima dočarao sviet mašte, što je već tada ukazivalo na velike mogućnosti širenja slikopisa takove vrste.

Opet je prošlo dosta vremena, dok smo jednoga dana mogli čitati u novinama, da se našao jedan siromašni student, koji je – jasno u Americi – predložio velikom slikopisnom poduzeću na snimanje i dulje slikopise sa svojim slikopisnim glumcem Mickey Mouseom. Ali je slikopisno poduzeće „svih mogućih nemogućnosti“ na sveobće začudenje odbilo priedlog nadobudnog crtača s primjetbom, da bi posao, koji je potreban za izradbu takvog slikopisa bio prevelik, a da bi se mogao materialno izplatiti. Ali mladi siromašni student nije se dao ni time smesti u svojoj namjeri, te je, podpomognut novcem jednog svog bogatijeg prijatelja, ostvario svoj prvi crtani slikopis sasvim sam.

Crtanje i snimanje tog njegovog prvienca trajalo je godinu dana, ali se i izplatilo. Mladi Disney brzo je našao oduševljene pristaše te nove vrste zabavnog slikopisa, u kojima ništa nije nemoguće, jer sve ovisi samo o mašti i spretnosti crtača. Njegovi sliedeći slikopisi bili su već mnogo brže gotovi, jer je na njihovoj izradbi tada radilo već nekoliko stotina crtača.

Ne ćemo na ovom mjestu govoriti o tehnici snimanja takvog slikopisa, koja je veoma zamršena i mučna, nego ćemo se vratiti na ono što smo hridi time uztvrditi, a to je, da se takav slikopis izravno nadovezuje na prva izkustva u slikopisu uobće: nizanje crtanih pokreta. Zato bi se moglo mirne duše reći da je zapravo crtani slikopis postao prije svakog drugog, premda ipak moramo crtani slikopis nazvati najnovijom tekovinom slikopisne umjetnosti.

Svi se još sjećamo prvih crtanih slikopisa, djela Walt Disneya, te slikopisa, u kojima je glavni junak bio smiešni moreplovac Popaj, kojem smo se toliko puta od srdca nasmijali. Svi ti slikopisi bili su međutim zbog svoje kratkoće samo sastavni dio razporeda, većinom predigra ostalim većim slikopisima, sve dotle dok se nije pojavio slikopis normalne dužine, to jest u trajanju od gotovo dva sata: „Snjeguljica“, koji je dokazao da crtani slikopis zaista ima svoje obćinstvo, i to oduševljeno obćinstvo, koje je upravo hrlilo da čak i po nekoliko puta pogleda isti slikopis. Bilo je doduše i takovih koji su rekli: – „Snjeguljica“? Ah, pa to je poznata stvar! Tko ne zna sadržaj te stare Grimmove priče? Čemu, dakle, da idem pogledati taj slikopis?

Takvih je ljudi, međutim, bilo veoma malo, jer svi oni u prvom redu nisu bili sviestni ogromnog napora, koji iziskuje stvaranje jednog takvog slikopisa. Te mogućnosti obradbe, koja nas je zaista sve zadivila. Osim toga je toj tekovini pridošla i druga – boja.

Američani su dakle uzeli za svoj prvi crtani slikopis velikog opsega njemačku priču, primienivši pri tom njemačku tehniku snimanja u boji, po čemu pripada velika zasluga, makar i posredno. Niemcima, koji su to izkustvo primienili tek mnogo kasnije i u svojim crtanim slikopisima, koji su nastali za vrieme rata, dakle u najteža vremena, pa su se ipak velikom brzinom vinuli do visine već postojećeg američkog crtanog slikopisa u bojama.

Fischerkoesenove radionice u Berlinu i Beču proizvodile su, unatoč ratu, sve veći broj crtanih slikopisa u boji, od kojih smo nekoje: „Scherzo“ i „Lov na lisicu“ – vidjeli već i u našim slikokazima. Osobito je uspio „Scherzo“, koji prikazuje pustolovinu male ose, a na koji vas podsjećamo priloženim prizorom iz tog slikopisa.

A zašto su ti slikopisi našli tako brza put k srdcima oduševljenog obćinstva i na to je veoma lahko odgovoriti. Jer oni ostvaruju pred našim očima sviet priče i mašte, o kojem se još nedavno govorilo zaista samo u pričama. Do nedavna bila je sve to samo simbolika. Danas je u crtanom slikopisu, primjerice, pčela zaista radilica, koju vidimo, i ako u karikaturi, koja joj još više podaje obilježje čovjeka, koji radi povećavajući pri tom pripisanu joj vrlinu ili manu na svima veoma blizak i pristupačan način.

Nekoje pojedinosti moguće je ostvariti zaista samo u crtežu, dok je nekoje, kako smo već vidjeli i u drugim fantastičnim slikopisima, moguće ostvariti i na stvarni način. Najveličanstveniji dokaz za to pružio nam je fantastični, slikopis u boji „Munchhausen“, koji nam je svima još podpuno svjež u pamćenju. To su povezane, toliko poznate pustolovine baruna Munchhausena, najvećeg lažca sviju vremena, za koje smo držali da se inače ne bi mogle u zbilji ostvariti. Zakoni snimanja omogućili su medutim protivno, zahvaljujući mnogo i posebnim, usavršenim lećama, bez kojih bi mnogi prizor morao izostati iz slikopisa.

Svi se sjećamo glasovitog lieta baruna-lažca na topovskoj kugli, koji se pred našim očima odvijao u svim svojim fantastičnim razdobljima, pa prizora mačevanja, u kojem je Munchhausen na očigled sviju gotovo podpuno svukao svojeg protivnika. A liet s gondolom na mjesec bio je posebno poglavlje u pogledu ostvarenja mašte, koji nam je uz živopisnost boja dopustio zaviriti u čarobni sviet i život na mjesecu, na koji još nije do sada stupila ni jedna ljudska noga. Dogodilo se već i to, da je u kojem slikopisu bila spojena tehnika snimanja fantastičnih prizora s trikom crtanog slikopisa, kao na primjer u Bavaria slikopisu „Osvajači svemira“, što je još više pridonielo ostvarenju „nemogućeg“ u slikopisu.

Predpostavlja se, međutim, da su mogućnosti ostvarenja fantastičnog u stvarnom slikopisu mnogo skučenije nego li u crtanom slikopisu, koji sebi može dopustiti svaku i najveću slobodu prikazivanja nemogućeg, pa zato s punim pravom proričemo veću budućnost baš crtanom slikopisu. Crtani slikopis ima osim toga veću mogućnost razpačavanja, jer se može izrabiti na više načina. To najbolje znamo mi, koji smo tolike crtane slikopise vidjeli u obliku stripa. Ovi stripovi sastoje se iz niza iz slikopisa izvađenih glavnih dielova crteža, koji nam uz popratne rieči mogu podpuno dočarati čitavu radnju slikopisa. Time je jednim trudom svladan dvostruki posao: crtanje slikopisa i stripa.

Ostvarenjem domaćeg, hrvatskog slikopisa, koji je do sada postigao liepe uspjehe – pogotovo sa sadržajnim slikopisom „Lisinski“ – pruža se i našim nadobudnim i vriednim crtačima mogućnost da danas-sutra prionu k ostvarivanju domaćeg crtanog slikopisa. Za sada je i kod nas predviđeno snimanje takvog slikopisa, povezujući tehniku fantastičnog slikopisa s crtanim. Vrše se, što više, i predradnje za taj slikopis, naravno kraćeg obsega, u kojem će naši čitaoci vidjeti svoje miljenike iz „Zabavnika“ u živom pokretu. To bi ujedno trebao biti prvi pokus, da se i kod nas ostvari toliko žuđeni san crtača, koji su se kroz petdeset godina od ostvarenja slikopisa borili za tu ideju, nalazeći u pojedinim narodima oduševljene pristaše u gledaocima i drugim crtačima za tu vrstu vedrog slikopisa.