Prva „škola stripa“ i prvi „strip natječaj“ organizirani su u Zagrebu još 1938. godine – u „režiji“ FRANJE FUISA i „MICKEY STRIPA“

77
Franjo Fuis sa suprugom Katom, nešto godina prije pokretanja "Mickey Stripa" (iz foto-arhive Veljka Krulčića).

Franjo Fuis nije bio napunio ni 30 godina kada je 1938. zajedno s Andrijom Maurovićem pokrenuo „Mickey Strip“. „Vjetar u leđa“ tom projektu zasigurno je dala dobra prodaja serijala „Posljednja pustolovina Starog Mačka“ koja je krajem 1937. i početkom 1938. godine izlazila u svescima (pet brojeva).

No, nema dileme – puna istina je da je upravo Fuis bio inicijator, pokretač, spiritus movens, suvlasnik i urednik „Mickey Stripa“ tijekom cijelog njegovog izlaženja (uz napomenu da je u prva dva broja kao urednik je bio naveden Andrija Maurović, koji će kasnije izaći iz projekta).

Neovisno od „renesansnog“ i iznimno raznolikog i kvalitativnog karaktera kompletnog stvaralaštva Franje Fuisa, upravo ovaj projekt smatramo njegovim „životnim djelom“. Jer, uređujući „Mickey Strip“ Franjo Fuis je postavio takve uredničke kriterije koji su i iz današnjeg gledišta – respektabilni!

Tjednik najinteresantnijih događaja u slikama „Mickey Strip“ (što je stajalo u njegovom zaglavlju) je upravo onaj list koji je tijekom svog kratkotrajnog izlaženja, od proljeća 1938. do ljeta 1939. godine i 72 izdana broja, za djecu i mladež – koji su na ovim prostorima bili njegovi suvremenici – predstavljao ne samo „prozor“ u nešto novo, nešto originalno, nešto što je zanimljivo, što je kvalitetno i što se s nestrpljenjem, znatiželjom i uzbuđenjem svakih sedam dana očekivalo, nego vjerojatno (ili sasvim sigurno) i njihov – u cjelini promatrano – najuzbudljiviji trenutak u onome što se kolokvijalno može smatrati „strip odrastanjem“.

O tome su meni među ostalima „priznali“ Roman Chiabudini, te sportski reporteri Ivan Tomić i Fredi Kramer.

„Mickey Strip“ nije objavljivao strane stripove, poput recimo beogradskog „Mika Miša“, ali se je – jednostavno rečeno – čitao, pratio, donosio je svojim sadržajem, raznolikošću tog sadržaja (stripovima, romanima u nastavcima, pričama, križaljkama, novostima iz svijeta filma…), naravno i kakvoćom i profesionalnošću, radost u živote svojih čitatelja – i do kraja njihovog života ostao u njihovoj memoriji.

Kao jednu od „zanimljivosti“, citirajmo kako je Fuis „branio“ stripove koje je objavljivao u „Mickey Stripu“ odgovarajući na primjedbu nepotpisanog čitatelja iz Beograda:

„Vi pišete – zašto vi ne objavljujete nekakav pravi strip? Zar ovo nisu stripovi u našemu listu? Smatramo da su stripovi ove vrsti (SA POTPISOM ISPOD SLIKE) mnogo bolji od onih sa tekstom u samom crtežu. Ovako slika djeluje mnogo ljepše i ukusnije, nego jeftine kopije raznih inostranih stripova.“

Podsjetimo se, u Zagrebu su u tom predratnom razdoblju izlazili i drugi strip-listovi: „Oko“ (daleko najdugovječniji među njima, izdavao ga je novinski koncern „Jugoštampa“), „Veseli vandrokaš“ (pokrenula su ga braća Neugebauer, koja su tada još bila u svojim formativnim godinama), „Mickey Strip Oko“ i “Novi vandrokaš“. Stripovi su zatim objavljivani u dnevnim listovima („Novosti“, „Jutarnji list“), dječjim i humorističkim izdanjima („Smilje“, „Koprive“), te u dijelu ostale periodike.

Međutim, u popularizaciji stripa kao medijskog fenomena (nastavno i umjetničkog izričaja, do čega se došlo puno godina i desetljeća kasnije), „Mickey Strip“ je bio i ostao nenadmašan projekt.

Iz svake se njegove stranice mogla osjetiti ljubav prema stripu i popularnoj kulturi.

Naravno, tu su bili i strip-junaci koji su obilježili sam tjednik, kao što su Stari Mačak, Crni jahač, Polagana Smrt, Sherlock Holmes, Old Sutherland, Jack Jacskosn i Bimbo Bambus, Miškec, itd, itd.

Tu su bile i atraktivne naslovnice, posebice iz prvih pet i po mjeseci izlaženja „Mickey Stripa“ u koloru, a koje je crtao Andrija Maurović. Jedna je bila atraktivnija od druge.

Posebno želim skrenuti pozornost na komunikaciju koju je redakcija „Mickey Stripa“ vodila sa svojim čitateljima, koji su živjeli po cijeloj tadašnjoj jugoslavenskoj državi. Ne samo iz većih gradova, poput Zagreba, Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Skoplja, Karlovca, Niša, Varaždina, Rijeke, Splita, Osijeka, Maribora, Zenica, nego i mjesta kao što su Vukovar, Kikinda, Delnice, Sisak, Kostajnica, Tivat, Solin, Knjaževac, Jagodina, Žarkovo, Rab, Virovitica, Slovenj Gradec, Bjelovar, Petrijevac, Senj, Petrovgrad, Leskovac, Herceg Novi, Zabok, Prokuplje, Valjevo, Rab, Sremska Mitrovica, Čakovec, Novi Vinodolski, Sunja, itd, itd.

S „Mickey Stripom“ je među ostalim komunicirao dječak Ico Voljevica (autor jednog od najvažnijih hrvatskih stripova svih vremena „Grga Protokol“) koji je tada s roditeljima živio u Sarajevu.

Ta komunikacija je uključivala i poziv čitateljima da osmisle ideju za humoristički strip na jednu tablu (zadnju stranicu lista) „Jack Jacksona i Bimba Bambusa“ – kojeg je isprva crtao 17-godišnji Walter Neugebauer, a kasnije i 15-godišnji Ivo Kušanić, kojem je to bio debitantski strip).

Zatim, tu su bili i brojni nagradni natječaji, uključujući i – natječaj, ni više, ni manje, nego i za mlade crtače stripova!

U kontekstu činjenice kako je o povijesti stripa u Hrvatskoj u proteklih pedesetak godina ipak napisano niz tekstova, studija, kronologija, eseja, da su pojedinim segmentima te povijesti posvećene i zasebne knjige/monografije, iznenađuje da o samom „Mickey Stripu“ ne postoji nikakva studioznija i sveobuhvatna analiza, odnosno da je izostala ozbiljna recepcija njegova sadržaja.

Kada se pisalo o „Mickey Stripu“ u pravilu se je navodilo kako se radi o zajedničkom projektu Fuisa i Maurovića, o prekidu njihove suradnje, koji su se stripovi u njemu objavljivali, o tome kako je Ferdo Bis postao „šef crtača“ lista i slično.

Stoga smo u prilici evidentirati i nedvosmisleno naglasiti kako dodatnu vrijednost „Mickey Stripu“ zasigurno daje i – prva škola stripa u Hrvatskoj, tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a vjerujemo i na puno širim geografskim prostorima.

Radi se o feljtonu, odnosno serijalu tekstova pod naslovom „Kako se crtaju stripovi“ koja je u „Mickey Stripu“ izlazila od broja 18 (od 2. srpnja 1938.) do broja 23 (6. kolovoza 1938).

Iako nigdje nije potpisan, nema nikakve sumnje da je „autor“ te prve napisane škole stripa upravo – Franjo Fuis.

U prvom nastavku feljtona objašnjeni su razlozi koji su vodili „Mickey Strip“ da se u tako nešto upusti: „Pitanje KAKO SE CRTAJU STRIPOVI zanima na stotine tisuća talentiranih crtača, slikara, početnika i umjetnika diljem cijeloga svijeta. Našoj redakciji su iz dana u dan stizala pisma u kojima je naravno bilo i mnogo crteža, mi smo te crteže pažljivo promatrali i nakon toga izražavali svoj sud o njima.“

Recimo, Aci Rajkoviću iz Skoplja je odgovoreno: „Vaš strip „Ero i krava“ bio je uglavnom vrlo dobro riješen crtački, pa smo ga rado i uvrstili. Preporučili bismo Vam da ne crtate spomenuti strip „Kraljević Marko i vila“, već eventualno koji strip iz života čuvenog Nasredina Hodže… Kod budućih stvari nastojte se držati formata Stanlia i Olia, samo u dvostrukoj veličinji. Najbolje je da se pojedina stvar svršava u devet slika, a pojedina sličica da je formata 11,5 x 14 cm po visini. „Ben Hur“ i „Velika glad u plemenu Gula-Gula“ nisu još potpuno dotjerani. I u vašem drugom kratkom stripu bilo je lijepih detalja, ali cjelina nije bila potpuno dotjerana.“

Nadalje, u tom prvom nastavku feljtona piše: „Većina onih crtača koji su dobili povoljan odgovor mislili su da su tim momentom postali crtači stripova, što više, neki su nam odgovorili da im smjesta pošaljemo sadržaj za crtanje, a neki su išli tako daleko da su nam javljali da su naumili izabrati kao jedinu karijeru – crtanje stripova!“

Međutim, feljton „Kako se crtaju stripovi“ nije bila samo „škola stripa“, nego i jedna vrsta medijske opservacije, pa i sociološkog pristupa fenomenu stripa (koje je tada prvi put javno percipirano), te naposlijetku izdavačko-uredničko razotkrivanje samog „Mickey Stripa“, koje je npr. uključilo i informacije o honorarima koje tjednik isplaćuje svojim crtačima!?

Uostalom, o onome što se smatra „iskrenim pristupom“ svjedoči i odgovor jednom čitatelju „Mickey Stripa“ iz Maribora kada je Fuis je nedvosmisleno razotkrio „tantalove muke“ kroz koje je prolazio list:

„… Možemo vam reći da je naš list morao proći strahovitu borbu za opstanak, jer su ga u onom času kad je izišao saletili sa svih strana ti „drekovalci“, pa smo bili prisiljeni da zatražimo zaštitu najviših vlasti kojima smo uspjeli dokazati da je Mickey Strip daleko od toga da kvari omladinu, te da je medju nekih 80 tjednika koji izlaze u državi jedan od vodećih po kvaliteti, po moralu i po opremi. Tko pažljivo prati naš list može vrlo dobro primijetiti da je glavna tema svih sadržaja pobjeda dobra nad zlim. U svakoj stvari pobjeđuje moral…“

Osamdesetijednu godinu nakon što je ovaj feljton objavljen u „Mickey Stripu“ doživio je i svoj pretisak – u knjizi FRA MA FU: „Mrtvačka trojka & Lutalica Chagos“, u izdanju udruge „Art 9“, koju sam priredio i uredio.

Inače, u istoj biblioteci (sve knjige u tvrdom uvezu) objavljeni su i slijedeći romani koje je u nastavcima 30-ih i ranih 40-ih objavljivao Franjo Fuis: „Velika glad u plemenu Gula-Gula“, „Brod bez kompasa“, „Sin orkana“ i „Pakleno ostrvo Chima“, s originalnim ilustracijama Andrije Maurovića, Ferde Bisa, Waltera Neugebauera i jednog nepoznatog (i nepotpisanog) ilustratora.

Paralelno s feljtonom „Kako se crtaju stripovi“ redakcija „Mickey Stripa“ objavila je i nagradni natječaj za crtače stripova do dvadeset godina starosti.

Najtalentiraniji među njima trebali su postati suradnici novog lista „Mali Mickey Strip“ kojeg su Fuis i njegova ekipa pripremali (list će izaći pod imenom „Čarobni sag“, nažalost izdan je svega jedan broj), te polaznici tečaja za crtače stripa u trajanju 6-8 dana, a koji je trebao biti organiziran u Zagrebu.

Odaziv je bio – fantastičan!

Prijavilo se, ako je vjerovati navodima „Mickey Stripa“, čak 176 autora, odnosno „veliki broj talentiranih crtača… koji bi uz nešto volje i truda u bliskoj budućnosti mogli postati prvoklasni umjetnici u crtanju stripova“ .

Prva nagrada na natječaju pripala je Marku Turku iz Ljubljane. Treća nagrada je otišla Lavu Muku iz Kotora, a četvrta Daliboru Paraču iz Solina.

Drugonagrađeni na natječaju bio je tada 13-godišnji Zdravko Sulić iz Čapljine, onaj autor koji će kasnije postati jedan od najvažnijih srpskih crtača stripova u razdoblju 50-ih i 60-ih godina, autor „Crvenog konjanika“, „Strelca gorostasa“, „Mladih ilegalaca“ i brojnih drugih ostvarenja.