Šest kartica na temu povijesnog razvoja hrvatskog stripa, a za potrebe manifestacije „Vikend hrvatskog stripa“ u Parizu (28.-30. rujan 2012.)

128

U godini koja je prethodila ulasku Hrvatske u Europsku uniju, Francuska je našoj zemlji organizirala Festival kulture – „Croatie, la voici“. Namjera je – istakli su – bila „prenijeti umjetničku osebujnost Hrvatske u srce međunarodne scene“.

Glavna izbornica s naše strane je bila Seadeta Midžić, a sve se to događalo u vrijeme mandata ministrice Andreje Zlatar.

Ukupno je bilo planirano 60 manifestacija (organizirale su se u Parizu i pariškoj regiji), kojima se je francuskoj publici trebalo „predstaviti hrvatsku baštinu, kao i novosti u suvremenom stvaralaštvu i smjerove koji najviše obećavaju, od likovne do scenske umjetnosti sve do kinematograifije“.

Jedna od tih manifestacija bio je i „Vikend hrvatskog stripa“, koji se održao 28, 29 i 30. rujna 2012 godine, čiji plakat objavljujemo.

Slaven Gorički, iz udruge „Crtani romani šou“, koji je u ime Hrvatske organizirala „vikend“,  krajem lipnja te godine angažirao me je da napišem kraći pregled povijesti hrvatskog stripa (5-6 kartica), koji je trebao biti objavljen u katalogu strip-vikenda, ali i izložen (i preveden na francuski jezik) na isprintima koji će biti sastavni dio izložbe.

Pretpostavljam da je razlog mog angažmana bio među ostalim i taj što sam četvrt stoljeća ranije, konkretno 1986. godine bio kustos (s kolegom Darkom Glavanom) velike retrospektivne izložbe „La bande dessinee en Yougoslavie 1988. – 1986.“ organizirane isto u Parizu, te što sam za katalog same izložbe (kojeg je inače grafički oblikovao Ivan Picelj, a organizator je bio Muzejski prostor iz Zagreba) napisao povijesni prikaz razvoja devete umjetnosti na ovim prostorima.  Usput rečeno, iste godine sam bio kustos izložbe „Jugoslavenski strip danas“ koja je bila postavljena na festivalu stripa u Ajacciu na Korzici, isto u Francuskoj. Tu sam predstavio desetak autora, plus Maurovića!

Vratimo se na osnovnu temu. Osim za tekst, g. Gorički me je  zamolio da za potrebe izložbe osiguran po jednu originalnu tablu slijedećih autora koje je mislio izložiti: Borivoja Dovnikovića, Vladimira Delača, Žarka Bekera, Zdenka Svirčića i Nedeljka Dragića.

Sama izložba je – najavili su organizatori s francuske strane – trebala biti „istraživanje kroz interaktivan pogled na strip iz prošlosti i suvremenog ostvarenja“, odnosno „ hrvatski strip u svim svojim izdanjima“.

U katalogu manifestacije stajalo je: „TRIDESET AUTORA, JEDNA IZLOŽBA – prvi put u Francuskoj na jednoj izložbi su objedinjena velika imena hrvatskog stripa zadnjih pedeset godina u formi izložbe originalnih tabli. Od pionira kao što je kultni Maurović do „marvelovskih“ super-junaka Ribića preko majstora Kordeja… Posebno mjesto pripada Frani Petruši i Miroslavu Sekuliću, koji, svaki u svom osobnom stilu doprinosi povijesti hrvatskog stripa.“

Najavljen je i dolazak Danijela Žeželja.

Nisam bio u Parizu, pitao sam kasnije Goričkog za katalog i za preslike izložaka mog teksta, nisam dobio konkretan odgovor, pa sam odustao od daljnjeg propitikivanja. Koliko sam shvatio od kataloga (ili deplijana) nije bilo ništa!

Od stripaša koji su taj vikend bili u Parizu na izložbi saznao sam da su postojali panoi s tekstom o hrvatskom stripu, ali na njima primjetili spominjanje autora teksta.

Da, dobio sam od udruge „Crtani romani šou“ i honorar(-čić) za svoj povijesni prikaz razvoja stripa u Hrvatskoj i fragmentarno o njegovim dodirima s Francuskom, što nije bio nimalo lagan zadatak – opsežna materija, „milijun podataka“, a prostora – malo! Osim toga, imao sam vrlo kratak rok na raspolaganju, dva tjedna (uza sve svoje druge radne obaveze), jer mi je nakon toga počeo moj ljetni itinerer posjete i sudjelovanja na filmskim festivalima, počev od Pule i Motovuna…   

Kada sam s nekim svojim kolegama koji su isto bili angažirani na toj manifestaciji, ali iz drugih područja, izmjenjivao međusobna iskustva – čudili su se mom „malom honoraru“, kazujući kako su oni za svoj angažman dobili vrlo dobre honorare.

Naravno, nema veze! Svoj tekst ionako nisam pisao – zbog honorara…   

Predložio sam Slavenu Goričkom dva naslova (radilo se o „igri riječima“), prepustio sam njemu konačnu odluku: Made in Cromanje poznati „biser“ europskog stripa ili Strip u Hrvatskoj – nepoznati „biser“ europskog stripa.

Jednostavno rečeno (naime, u novinama se moglo pročitati kako je izložba obuhvatila 77 godina hrvatskog stripa, makar sam ja bio nedvosmislen u stavu da je početak našeg stripa 1925. –  što znači da je izložba trebala „obuhvatiti“  87 godina; na mreži svih mreža „Komikaze“ na svojim web-stranicama imaju ponešto fotografija s manifestacije, njihova urednica Ivana Armanini je i osobno sudjelovala na „Vikendu hrvatskog stripa“), finalna verzija mog teksta – napisanog početkom srpnja 2012. – je slijedeća:

ZA HRVATSKI STRIP bi bilo preuzetno ustvrditi da je danas prepoznat kao „pojam“, kao „škola“ ili nešto treće na najvećem europskom strip-tržištu (isto to, naravno, vrijedi za bilo koje drugo ino-tržište ili geografsku odrednicu), ali… nepobitno je da pojedini hrvatski  stripaši svoju karijeru, pa i egzistenciju u većoj ili manjoj mjeri u posljednje vrijeme vezuju upravo za francuske izdavače i tamošnje čitatelje.

S obzirom na samo francusko tržište i broj novih albuma koji se izdaju samo u jednoj godini, jasno je da je njihova „publika“ stripa i zahtjevna i probirljiva. Odnosno – na to se je tržište „teško probiti“, a ništa manje nije ni lakše  „opstati“ na njemu.

Bilo kako bilo – da ne „vrijede“, da nisu „dovoljno kvalitetni“ ili da nisu „vrhunski profesionalci“ u punom smislu te riječi, autori i autorice poput Bore Pavlovića, Danijela Žeželja, Helene Klakočar, Igora Kordeja, Borisa Talijančića, Dalibora Talajića, Frane Petruše… strip-urednici niza francuskih izdavačkih kuća ne bi angažirali kao crtače za svoje albume i strip-serije ili ne bi objavljivali njihova ostvarenja u zasebnim izdanjima.

Koliko se tu radi o  zanatskoj, industrijskoj proizvodnji (crtanju) stripova ili o izvornim umjetničkim djelima – drugo je pitanje, makar se koncilijantan odgovor po nekoj logici stvari nalazi negdje na sredini ta dva diskursa.

Hrvatski strip je 1986. godine, u sklopu jugoslavenskog stripa, već bio galerijskim putem predstavljen francuskim stripoljupcima (nakon čega su pojedini strip-stručnjaci uputili javni apel francuskim izdavačima da angažiraju Kordeja i Pavlovića – „gospodo, pređite na ugovore!“), a naša umjetnica Helena Klakočar je 2000. godine na angoulemskom festivalu dobila nagradu Alph Art za najbolji strani strip album godine objavljen na francuskom jeziku – „Nemirno more“ („Passage en douce“).

Neovisno od činjenice da hrvatski stripaši surađuju s francuskim nakladnicima (još veći broj njih radi za američku mainstream industriju stripa), što je kulturološka činjenica par excellence koja nas čini ponosnima, pa i važnima u smislu prisustva i sudjelovanja u međunarodnoj strip sceni, ako zagledamo u prošlost, cijelo stoljeće unatrag, postepeno će nam se sve jasnije i jasnije zrcaliti slika o dugoj  i iznimno bogatoj tradiciji izvornog domaćeg stvaralaštva stripa – tržišnog, društvenog, pa i komunikacijskog značenja.

Štoviše, kao zasebna umjetnička grana hrvatski je strip (do 1991., osamostaljenja i do rata, kao dio geografskog prostora Jugoslavije) ukorijenjen u genezu i evoluciju devete umjetnosti na Starom kontinentu.

Nećemo pretjerati ako ustvrdimo da su aktualni angažmani današnjih autora logičan slijed toga.

Rane oblike stripovnog pripovijedanja i stripovske forme uglavnom komičnog  karaktera nalazimo u  hrvatskim listovima s kraja XIX i početka XX stoljeća stoljeća. Oni su postali još izraženiji, još eksplotiraniji u zabavnim, dječjim, humorističkim i crkvenim izdanjima od 20-ih godina nadalje – primjerice „Koprive“ (gdje je puno desetljeće, od 1925. do 1934., izlazio „Maks i Maksić“ – prvi „pravi“ hrvatski strip, kojeg je najvećim dijelom crtao ruski emigrant Sergije Mironović Golovčenko, kojemu je naša zemlja postala nova domovina), „Anđeo čuvar“, „Dječji vjesnik“, „Smilje“ itd.

Pravi procvat i puni zamah strip u Hrvatskoj (u sastavu Kraljevine Jugoslavije) doživljava u drugoj polovici tridesetih godina, dakle u razdoblju koje je neposredno prethodilo Drugome svjetskome ratu. Tada su upravo stripovi u nastavcima (slično jednom drugom novinskom žanru – feljtonu)  preko noći postali onaj magnet, ona medijska „atrakcija“ kojom su se kao važnim adutom redakcije i izdavači borili za čitatelje. Najprije na stranicama dnevnika („Novosti“,„Jutarnji list“, „Hrvatski list“…), što se vrlo brzo proširilo na drugu periodiku, a uslijedilo je – sukladno europskim trendovima – i pokretanje specijaliziranih strip-izdanja („Oko“, „Mickey strip“, „Veseli vandrokaš“, „Novi vandrokaš“).

Za vrijeme rata i novonastalih političkih okolnosti (stvaranje Nezavisne Države Hrvatske), Hrvatska je bila jedna od rijetkih zemalja u kojima su strip-umjetnici bili u mogućnosti da se bave svojom profesijom – uostalom u Zagrebu je od 1943. do 1945. izlazio u višebojnoj tehnici tjednik „Zabavnik“ (102 broja) koji se smatra kvalitativno ponajboljim strip-izdanjem koji se ikad pojavio na ovim prostorima. 

Andrija Maurović ime je crtača koji je obilježio „pionirsko“, ujedno i  „zlatno doba“ hrvatskog stripa (1935. – 1945). S jedne strane iznimnom produktivnošću – godinama je svakodnevno, de facto sedam dana u tjednu crtao po dvije pasice stripa za dnevni list, plus  table za strip-listove; s druge pak strane svojom eksplozivnom kreativnošću, briljantnim crtačkim umijećem i fascinantnom vizualnom naracijom, naposljetku i osobenošću svog stripovskog izričaja kojim je svoja ostvarenja vinuo u europske i svjetske orbite. Maurović je crtao stripove najrazličitijih žanrova (od znanstvene-fantastike i književnih adaptacija – usput rečeno, njegov prvi realistički strip „Vjerenica mača“ nastao je po romanu francuskog pisca Paula Fevala, do povijesnih epopeja i egzotike), a nenadmašni su njegovi vesterni i oni s tematikom morskih pustolovina.

„Trojica u mraku“, „Sedma žrtva“, „Gospodar Zlatnih bregova“, „Kugina jahta“, „Brod bez kompasa“ samo su neki od ingenioznih i nadahnuto osobenih Maurovićevih stripova, zbog kojih ga povjesničari i estetičari devete umjetnosti stavljaju u ravan s velikanima kao što su Caniff, Barks, McCay, Herriman, Wood, Segar, Pratt, Miller, Foster, Jacobs, Eisner ili Giraud.

Dok se je Maurović stripom počeo baviti nakon desetljetnog staža ilustratora, i karikaturiste; drugo veliko ime hrvatskog stripa tog „zlatnog doba“ Walter Neugebauer je svoje prve radove urednicima donosio još kao 14-godišnji dječačić u kratkim hlačama. Iznimno talentiran i radišan, Neugebauer će svoj kreativni vrhunac ostvariti na stranicama NDH-aškog tjednika „Zabavnik“ – prema scenarističkim predlošcima brata Norberta, poznatijeg po pseudonimu „Nobika“, a čiji je udio u zajedničkim ostvarenjima zapravo nemjerljiv – sa maestralnim strip-bajkama najdubljih moralnih vrednota „Patuljak Nosko“, „Gladni kralj“ i „Mali Muk“ (čije bogatstvo stilizacija i uopće estetski dosezi nadmašuju i najnadahnutije prinose Walt Disney produkcije), te s osobenim i maštovitim komičnim rapsodijama, primjerice „Rođak iz kamenog doba“ ili „Tarzanovim stopama“ koji su protkani neponovljivom duhovitošću i empatičnošću.

Zanimljivo je spomenuti kako su se mnogi stihovi i fraze iz stripova braće Neugebauer zadržali godinama i desetljećima kasnije u svakodnevnom idiomu brojnih čitatelja.

Uz spomenute „kapitalce“ (Maurović nije nepoznat u Francuskoj – 1983. u nakladi „Dargauda“ objavljen mu je kolor-album „Capes et poignards“ – radi se o njegovom stripu „Čuvaj se senjske ruke“; Neugebauer je eventualno poznat po stripovima koje je crtao u Njemačkoj za „Rolf Kauka produkciju“), određenu ulogu u  tom razdoblju hrvatskog stripa imali su i drugi autori, poput Ferda Bisa, Ive Kušanića, Marjana Ebnera, Leontija Bjelskog, Sebastijana Lechnera, Franje Maixnera, Alberta Kinerta, te scenaristi Franjo Fuis, Krešimir Kovačić, Stanko Radovanović – Žrnovački, Marcel Čukli, itd.

Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj (i tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji) nastaje zastoj u stvaranju i objavljivanju stripova, jer je strip političkom odlukom proglašen „kapitalističkim izumom koji kvari djecu“, te je zapravo stavljen na popis nepoželjnih („zabranjenih“) stvari u novom društvenom uređenju – zajedno s npr. jazzom, apstraktnim slikarstvom, većinom američkih filmova…

Početkom 50-ih godina nakon političkog razlaza države sa Sovjetskim Savezom i Staljinom, kao i djelomičnim uvođenjem tržišnih principa u štampu, dolazi do obnove strip produkcije, jer je strip opet bio jedan od magneta za čitatelje.

Doajenima, Mauroviću i Neugebaueru, pridružuje se nova generacija crtača i scenarista, u pravilu 20-godišnjaka, možda koju godinu starijih, koja će iskoristiti dobivenu šansu (prostor u novinama i novopokrenutim strip-listovima), te će žanrovskom i stilskom raznovrsnošću, količinom produkcije, njezinom vrijednošću, pa i recepcijskom snagom učiniti od Zagreba i Hrvatske jednim od europskih strip-centara toga razdoblja.

Pokrenuti su brojni listovi u kojima je strip dominantan komunikacijski sadržaj: „Pionir“, „Horizontov zabavnik“, „Petko“, „Miki strip“, „Plavi vjesnik“, „Naša smotra“, „Strip-Strip“, „Strip revija“; a strip dobiva prostor u mnogim  dnevnim i periodičnim listovima, npr. u humorističkom tjedniku „Kerempuh“. 

Godine 1961. se npr. organizira prva izložba stripa u Zagrebu – izloženi su originali autora okupljenih oko „Plavog vjesnika“, što je vjerojatno „raritet“ i u širim međunarodnim razmjerima.

Koliko je strip bio moćan i izazovan medij zorno, među ostalom svjedoči podataki da je „izlet“ u njega imao i budući dobitnik Oskara Dušan Vukotić – Vud (za animirani film „Surogat“ 1961.) – u humorističkom tjedniku „Kerempuh“ objavljivao je 50-ih godina duhoviti i „angažirani“ strip „Špiljo i Goljo, prethistorijski ljudi“.

  Ono što je tu generaciju autora obilježilo svakako je njihova podjednaka umješnost u realističkoj i karikaturalnoj stripovskoj figuraciji, ali i činjenica što se je većina njih, osim sa stripom, s ništa manje uspjeha bavila i drugim granama umjetnosti – animiranim filmom, karikaturom, ilustracijom, slikarstvom, arhitekturom, dizajnom…

Najznačajniji predstavnici te tzv. „druge generacije“ hrvatskih crtača stripa su Borivoj Dovniković („Mendo Mendović“, „Velika utakmica“, „Junaci auto-strade“), Ivica Bednjanec  („Matija Gubec“, „Hvarska buna“, „Osmoškolci“, „Nježni“, „Durica“), Žarko Beker („Zaviša“, „Neven, Koraljka i Bobo“, „Špiljko“), Julio Radilović („Kroz minula stoljeća“, „Afričke pustolovine“, „Kapetan Leši“, „Herlock Sholmes“), Vladimir Delač („Marina“, „Svemirko“, „Viki i Niki“), zatim Ismet Voljevica (dnevni strip „Grga Protokol“), Frano Gotovac, Zdenko Svirčić, Oto Reisinger, Zlatko Grgić, Teodor Trick, Dinko Žibrat, Zvonko Lenner… Punu afirmaciju doživljavaju i scenaristi Zvonimir Furtinger, Nikša Fulgozzi, Rudi Aljinović, Mladen Bjažić itd.        

Tijekom 60-ih godina bilježimo i prva objavljivanja hrvatskih stripova u Francuskoj – npr.  revija „Anouk“ je 1967. objavila Furtinger – Radilovićev strip „Mongo“ iz serije „Afričke pustolovine“. (Navodno su i neki Maurovićevi i Neugebauerovi stripovi objavljeni ranije na francuskom jeziku, o čemu se govorilo u javnosti, ali nismo imali neposredan uvid, pa tu informaciju objavljujemo „u zagradi“?!) 

Međutim, krajem istog tog desetljeća izvorni domaći strip gubi ne samo bitku, nego i „rat“ s daleko jeftinijim uvoznim, agencijskim stripovima… pa je većina crtača bila prisiljena da se takoreć „preko noći“ okrene lukreativnijim poslovima i profesijama. Jedino su dječji listovi: „Modra lasta“, „Galeb“, „Mali koncil“, „Smib“ tada nastavili s njegovanjem hrvatske produkcije stripa.

O novonastaloj situaciji, možda najbolje ilustrira podatak da su dvojica akademskih slikara koji su se odlučili profesionalno baviti stripom, Željko Lordanić i Vladimir Herceg, to uspjeli ostvariti u susjednoj Sloveniji.

Do svojevrsnog kopernikanskog obrata dolazi u drugoj polovici sedamdesetih – omladinski tisak nesebično otvara svoj prostor stripu, ali to neće biti strip klasične naracije koji je obilježio prethodna desetljeća historijskog razvoja stripa u Hrvatskoj, nego će to biti „novi“, „avangardni“, „modernistički“ strip čiji će obim u pravilu biti jedna novinska stranica.

Svojevrsnu spona između „klasičnog“ i „novog“ stripa predstavljat će „Tupko“ majstora animacije Nedeljka Dragića – inovativno, scenaristički duhovito i likovno jednostavno ostvarenje koje se poigrava s formom i zakonitostima medija. „Tupko“ je izlazio u tiražnom dnevniku „Večernji list“, a 1971. na festivalu humora u Montrealu (Kanada) dobio je Grand prix – to je bila prva nagrada koju je neki hrvatski strip i autor dobio u inozemstvu.

Kulminacija „ljubavi“ između omladinske štampe i stripa dogoditi će se neformalnim osnivanjem grupe „Novi kvadrat“. Nju su sačinjavali desetorica mladih autora (Mirko Ilić, Krešimir Zimonić, Radovan Devlić, Emir Mešić, Ninoslav Kunc, Joško Marušić, Krešo Skozret, Igor Kordej, Ivan Puljak i Nikola Kostandinović) koji su svojim ostvarenjima prodrmali strip-scenu, ali i nametnuli se kao „medijska senzacija“.

Počinju se organizirati i izložbe stripa, intenzivnije se piše o njemu, snimaju se dokumentarci, predaje se na fakultetu, zbog čega strip u javnom diskursu dobiva „in“ status.

„Novi kvadrat“ je bio kratkotrajan projekt, ali s dugotrajnim učincima – osamdesetih godina dolazi do novog booma hrvatskog stripa: pokreće se niz novih specijaliziranih izdanja („Naš strip“, „Patak“, „Oscar“…), strip iznova dobiva prostor u najtiražnijim dnevnim novinama („Večernji list“, „Vjesnik“), organiziraju se brojne izložbe i razna druga strip-događanja, izdaju se luksuzne monografije, osniva se cehovsko udruženje, pojedini stripovi uspijevaju preći jezičnu i nacionalnu granicu, a naposlijetku iz takve jedne podsticajne „klime“ za strip izrasla je još jedna generacija crtača i scenarista, čiji su mnogi predstavnici i danas aktivni stripaši.

Ne samo to –  u međuvremenu nije bila rijetkost da neki od njih, pa čak i izraziti post-modernisti i multimedijalni djelatnici, steknu i međunarodnu legislativu; makar se naravno pojedincima znalo desiti i da se prestanu baviti profesijom stripaša.

Devedesetih godina rat je „zaustavio“ razvoj izvornog hrvatskog stripa, ali u novom tisućljeću dolazi i do njegovog „novog buđenja“.

Dubravko Mataković, Goran Delić, Milan Trenc, Goran Sudžuka,  Esad Ribić, Magda Dulčić, Zvonimir Pliskovac, Stjepan Bartolić, Dušan Gačić, Miro Sinovčić, Edvin Biuković, Ljubica Heidler, Darko Macan, Boro Pavlović, Ivan Doroghy, Alem Ćurin, Nenad Orešković, Helena Klakočar, Mesud Bužimkić, Dalibor Talajić, Ivana Armanini, Robert Solanović, Miljenko Horvatić, Boris Talijančić, Igor Hofbauer, Tomislav Zgonjić, Stanko Bešlić, Tihomir Tikulin, Vjekoslav Ivezić, Goran Parlov, Danijel Žeželj, Sonja Gašperov, Milan Tomas, Darko Kreč, Alem Biočić, Ivan Mišković, Siniša Ercegovac, Željko Zorica, Frano Petruša, Irena Jukić Pranjić

među autorima su koji su, zajedno s pojedinim crtačima iz „druge“ i „treće“ generacije, obilježili hrvatski (pa i srednjeeuropski strip) od 8o-ih godina prošlog stoljeća do danas. U očekivanju smo da barem pojedine među njima (uz one koje, naravno, već jesu)  „prepoznaju“ i francuski izdavači!?