Samo pokretanje i uspješna organizacija manifestacije Salon jugoslavenskog stripa (Vinkovci, rujan 1984.; direktor manifestacije – Milan Obajdin, umjetnički direktor – Krešo Zimonić) – koja je brojnošću sudionika, autora stripova, urednika, pa i novinara (više od sedam desetak), brojnošću događanja i uopće pozitivnim ozračjem koje je tog vikenda (21. – 23. 9.) dominiralo u gradu na Bosutu ostala ne samo „jedinstvena“, već i „nenadmašna“ na ovim prostorima – zasigurno je imala pozitivan utjecaj na niz strip-događanja koja su uslijedila još iste, ali i u narednoj, pa i u „godinama“ koje su dolazile.
Naravno, nije sve bilo „med i mlijeko“ (recimo, specijalizirana mjesečna revija „Naš strip“ -koju je izdavala kuća „Vjesnik“ i koja je predstavljala neku vrstu „odgovora“ na gornjomilanovačku reviju „Yu strip“, odnosno „Yu strip magazin“ kako je kasnije preimenovana – je ukinuta niti mjesec dana nakon održavanja Salona; „Yu strip magazin“ je vrlo skoro prorijedio ritam izlaženja, nije više bio mjesečnik; novosadska „Stripoteka“ je uskoro prestala biti tjednik), ali puno toga se na tzv. „nadogradnji na području stripa“ izdogađalo, a što bi se godinu-dvije ranije smatralo „čudom“ ili bi odmah u startu bilo odbijeno…
Iz prve ruke mogu posvjedočiti kako je Mladen Babun, glavni i odgovorni urednik „Poleta“, utjecajnog i tiražno uspješnog omladinskog lista iz Zagreba, za kojeg se ne može reći da je bio „čovjek stripa“, kakav je recimo bio prvi urednik „Poleta“ Pero Kvesić, na krilima vinkovačkog Salona (ajde, nekakva pozitiva kod g. Babuna vjerojatno je predstavljao i iznenađujuće dobar odjek moje monografije „Hrvatski poslijeratni strip“ u javnosti i uopće u kulturnom životu – promocija na Sajmu knjiga u Beogradu, te u više gradova, brojni prikazi u štampi, niz intervjua koje sam dao za novine, televiziju i radio-stanice) odmah prihvatio moju ideju (imao sam tada nepune 22 godine i status vanjskog suradnika) da „Polet“ ustanovi nagradu (priznanje) za Najbolji jugoslavenski strip godine, koja je trebala biti ekvivalent nagradi za najbolji roman godine koju je dodjeljivao beogradski politički tjednik NIN (koji je u Srbiji predstavljao ono što je u Zagrebu bio „Danas“).
Usput budi rečeno, u brojevima „Poleta“ izašlim u jesen 1984. mogu se na prste jedne ruke nabrojati stripovi koji su u njemu objavljeni: po jedna tabla Željka Zorice, Milana Manojlovića, Andreja Brčića i Zorana Todorovskog.
Isto tako, iz prve ruke svjedočim kako je gdja Ljerka Šibenik iz prve prihvatila prijedlog da se u Galeriji Nova (koju je ona vodila i u kojoj je na prijelazu 1976/77. godine bila organizirana prva strip-izložba „Maurović“, jedna od najvažnijih i najpresudnijih stvari u pozicioniranju stripa kao važne stvari u domaćoj kulturi) priredi tematska izložba „Zagrebački strip 1935. – 1941.“ kojom se htjelo s jedne strane obilježiti pola stoljeća od „rađanja“ stripa u Zagrebu, a s druge strane demonstrirati vrijednost i europsku relevantnost zagrebačkih strip stvaralaca.
Izložba, čiji sam bio kustos, je na kraju organizirana ujesen iste godine.
Naposlijetku, Aldo Kliman iz „Istarske naklade“ iz Pule se je bez puno predomišljavanja složio da se jedan od brojeva stručnog časopisa „Istra“ u cijelosti posveti stripu i da ja u cjelosti preuzmen brigu o njemu – što je realizirano u 1986. godini.
Spomenuti Salon jugoslavenskog stripa zasigurno je ubrzao i osnivanje strukovnog društva crtača (i scenarista) stripova u Zagrebu i Hrvatskoj, koji je trebao biti korak naprijed u „sređivanju“, odnosno „poboljšanju“ stanja na hrvatskoj strip-sceni…
Koliko se sjećam, s ovim odmakom od skoro četiri desetljeća, na toj inicijativi operativno su najviše bili angažirani Krešo Zimonić i Stanko Bešlić (u svakom slučaju mladim autorima je tako nešto bilo od „iznimne važnosti“), a punu podršku davao je i Jules Radilović, koji je nekoliko mjeseci ranije u Vinkovcima dobio nagradu za životno djelo. I koji se u dijelu autora smatrao nekom vrstom „gurua“, pa i „duhovnog oca“ tadašnjeg hrvatskog stripa.
Pomoć, u smislu „savjeta“ i „ubrzavanja administrativnih formalnosti“ buduće Društvo imalo je i od republičkog društva karikaturista i g. Mladena Bašića (tadašnjeg predsjednika, ujedno i pravnika po obrazovanju i po profesiji), koje je bilo osnovano nešto ranije.
Budućem Društvu autora stripa SR Hrvatske u susret je izašao i Društveni centar boraca, ratnih vojnih invalida i omladine Zagreb, koji nam je ustupio sobu za sastanke (održavali su se jednom tjedno – ponedjeljkom u večernjim satima), a njegovo sjedište je bilo u samom centru grada – u Ulici 8. maja 1945. (današnja ulica Pavla Hatza) na jednoj od tzv.prometnih žila kucavica – „zelenom valu“.
Na osnivačkoj skupštini Društva (istaknimo s ponosom – prvog „cehovskog“ republičkog udruženja na području stripa u tadašnjoj Jugoslaviji) održanoj u ožujku 1985. Radilović je jednoglasno izabran za predsjednika. Zimonić je pak izabran za potpredsjednika Društva, što su bile odluke koje su se same po sebi podrazumijevale.
Stanko Bešlić je dobio funkciju tajnika.
Predsjedništvo Društva je sačinjavalo čak petnaestak autora, raznih generacija, a među njima bio sam i – ja. Naravno, ne kao crtač ili scenarist, nego kao „kritičar“ i „povjesničar“ stripa“.
Sjećam se da se je Zvonimira Furtingera, koji je tada već bio zašao u osmo desetljeće života, moralo „nagovarati“ da pristane biti član predsjedništva, što je naravno bio i simbolični čin, a koji je na kraju i – pristao.
U tekstu-izvještaju kojeg sam sa Skupštine bio napisao za dnevni list „Vjesnik“ istaknuo sam „kako u SR Hrvatskoj djeluje oko četrdesetak stvaralaca stripa, a da je desetorici njih strip osnovna profesionalna djelatnost. Zbog nepostojanja strip revije, hrvatski autori su prisiljeni da se povezuju s izdavačima u drugim našim republikama i pokrajinama.“
I kao zaključak skupštine, da bi „Udruženje pored okupljanja i povezivanja autora kao glavne aktivnosti nastojalo izdavati list posvećen domaćem stripu!“.
Prva „akcija“ Društva autora stripa SR Hrvatske trebala je biti izložba „Strip selekcija“, koja se trebala otvoriti već sredinom travnja 1985.
Rok za organizaciju izložbe je, međutim, bio prekratak, pa se datum otvaranja pomjerio na 25. svibanj, koji se u tadašnjoj državi „slavio“ kao rođendan bivšeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, odnosno kao „Dan mladosti“.
Na kraju, izložba je otvorena 30. svibnja 1985., a njen podnaslov je glasio Izložba recentnog hrvatskog stripa. Bila je postavljena u Galeriji „Izvor“, koja je bila sastavni dio Društvenog centra u kojem smo imali sastanke.
Osim što se je izložbom htjelo javnosti dati do znanja koliko se to zapravo umjetnika u Hrvatskoj bavi stripom, koliko je to „ozbiljna“ profesija, pa i „važna stvar“, njome se je željelo obilježiti i „veliki jubilej“ – pola stoljeća od pojave stripa u Hrvatskoj i u Jugoslaviji – za početak smo tada uzimali Maurovića i „Vjerenicu mača“ iz 1935, ali i tog ljeta ’35. godine pokrenuti strip-tjednik „Oko“.
Na izložbi su uzeli ili su trebali uzeti učešće abecednim redom slijedeći članovi DAS-a (što je zabilježio Mesud Bužimkić u svojoj ingenioznoj ilustraciji na zadnjoj stranici kataloga):
crtači i autori, abecedno – Ivica Bednjanec, Stanko Bešlić, Miljenko Bublić, Mesud Bužimkić, Alem Ćurin, Goran Delić, Radovan Devlić, Borivoj Dovniković, Nedeljko Dragić, Ivan Flegar, Vladimir Herceg, Mirko Ilić, Vjekoslav Ivezić, Igor Kordej, Ninoslav Kunc, Željko Lordanić, Joško Marušić, Martić, Dubravko Mataković, Milan Milaković – Šero, Darko Pavić, Boro Pavlović, Rolando Peharec, Ivan Puljak, Srećko Režek, Julio Radilović, Marin Radišić, Miro Sinovčić, Krešimir Skozret, Milan Tomas, Milan Trenc, Mladen Trnski, Igor Vilagoš, Krešo Zimonić; dvije dame – Magda Dulčić i Helena Klakočar, te scenaristi Neven Antičević , Zvonimir Furtinger, Hrvoje Prčić i Milan Osmak.
Osim navedenih crtača i scenarista, u katalogu kao članovi DAS-a bili smo navedeni i nas troje koji smo aktivno, pa i intenzivno pisali u to vrijeme o stripu: Mata Bošnjaković, Jure Ilić i Veljko Krulčić.
Na kraju 32 crtača su izložili svoje radove u „Strip selekciji“. Ne samo iz Zagreba, nego i i oni iz Splita, Osijeka, Varaždina, Siska, a možda i još pokojeg grada.
Najstariji autori koji su izlagali bili su Julio Radilović (57 godina) i Borivoj Dovniković (55 godina), dok su 19-godišnjaci Marin Radišić i Igor Vilagoš bili najmlađi.
Neki od autora predstavljeni na izložbi dotad nisu ni javno objavljivali stripove.
Svaki od autora je imao na raspolaganju po dva stakla, veličine 80 x 120 cm.
Iako je u nazivu izložbe stajalo „selekcija“ autorima je bilo sugerirano da se predstave s tekućom produkcijom, ali ako su donijeli i poneki „stariji“ strip isti nije bio odbijen, nego je bio izložen.
Od te prve kolektivne izložbe hrvatskih autora prošlo je punih 36 godina, a u međuvremenu, desetak među navedenim crtačima, scenaristima i publicistima su nažalost otišla u „bolja prisjećanja“.
Autor plakata, koji je ujedno poslužio i kao naslovnica kataloga bio je Krešimir Zimonić. On je i opremio katalog, koji je izašao u tada više nego skromnoj nakladi od 150 primjeraka (mislim da se radilo o fotokopiranom izdanju), zbog čega danas sam po sebi predstavlja bibliofilsku vrijednost.
Koliko mi je poznato niti jedna javna institucija katalog „Strip selekcija“ – Izložba recentnog hrvatskog stripa nema u svom fundusu…
Niti ga ima Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, niti npr. Likovni arhiv HAZU-a…
Kolege Bošnjaković, Ilić i ja smo za katalog izložbe napisali i kratke biografije autora koji su izlagali svoje radove.
Osobno, u samu organizaciju izložbe nisam bio uključen, ali sam za katalog napisao dvanaestak prigodnih mini-biografija, te kraći tekst na temu strip-scenaristi.
U tom tekstu s žaljenjem sam konstatirao da se u slučaju scenarista radi o „nepostojećoj profesiji“, te istaknuo kako većina „trenutno aktivnih autora crta stripove po svojim predlošcima“.
Moj angažman, kao i svih ostalih kolega, na realizaciji izložbe u cijelosti je bio volonterski!!!
Predgovor u katalogu je napisao dragi, nažalost puno prerano preminuli kolega Mata Bošnjaković (sociolog po struci, veliki ljubitelj i poznavatelj stripa, koji je tada radio u Zavodu za kulturu Hrvatske), a završio ga je slijedećim zaključkom:
„Recentno stvaralaštvo zagrebačkog kruga strip autora pokazuje osim raznolikosti i profesionalnu zrelost većine autora, te visoku estetsku razinu ostvarenja u svim žanrovima i načinima crtanja!“.
Prema podatku iz impresuma kataloga, kao organizator i kao odgovorni za postavu same izložbe navedena je „Sekcija autora stripova“.
Samo otvaranje izložbe bilo je – prisjećam se – solidno posjećeno (pa i medijski popraćeno), na njemu su govorili Julio Radilović, kao predsjednik Društva autora stripa SR Hrvatske i Ante Kesić, novinar Radio Zagreba (usput, i moj profesor na studiju novinarstva, koji se našao iznenađenim shvativši da se intenzivno bavim i stripom, koje je i sam čitao u godinama, rođen je bio naime 1921.), u ime „boraca“.
Na gornjoj fotografiji (iz foto-zbirke Veljka Krulčića) su upravo Ante Kesić i Julio Radilović na otvaranju 30. svibnja 1985.
Tijekom održavanja izložbe napisao sam stručnu kritiku u „Vjesniku“ (na kojoj su mi – zbog pojedinih rečenica – neki od čelnih ljudi Društva „zamjerili“, ali nisam mogao, niti želio „preskočiti ono što je i slijepcu bilo vidljivo“, tj. „pobjeći od sebe i svojih stavova“. Uostalom, mislim da su i sami bili svjesni da sam bio u pravu!“).
U tekstu naslovljenom „Strip selekcija – bez selekcije“ (objavljenom 15. lipnja) konstatirao sam ilustrirajući „teško stanje“ u domaćem stripu npr. kako Jules Radilović, autor relevantan i u najstrožim evropskim standardima, je prošle (1984.) godine objavio samo 24 premijerne table (stranice) stripa, dok je uobičajena godišnja kvota stranih crtača četiri-pet puta veća!
Kao glavnu vrijednost izložbe istaknuo sam činjenicu da je „prvi put u Zagrebu na jednom mjestu uspjela okupiti toliki broj autora iz više gradova i što je samim brojem zastupljenih stvaralaca pokazala da se ne treba brinuti za budućnost našeg stripa.
No, istaknuo sam i „kako nažalost izložba nije uspjela u cjelosti pokazati i trenutne mogućnosti ovdašnjih stripaša, što je bio jedan od njezinih ciljeva.“ „Naime“, napisao sam, „pogrešno je bilo izložiti stripove koji su nastali prije deset, pa čak i petnaest godina. Na primjer Igor Kordej, Ivica Bednjanec , Miro Sinovčić i još neki drugi autori zastupljeni su stripovima rađenim prije više godina, a ove godine su objavili i premijerne stripove.“
Nastavno, javno sam se upitao „zašto nisu predstavljeni (izloženi) stripovi aktivnih autora Nedeljka Dragića, Ante Zaninovića, Radivoja Gvozdanovića,Mladena Trnskog?“
Dragić je recimo te 1985. crtao „Tupka“ za „Vjesnik“, Gvozdanović i Zaninović su svojim stripovima bili među „zaštitnim znakovima“ dječjeg lista „Smib“, Trnski je pak tada za „Modru lastu“ crtao „Čuvaj se senjske ruke“, strip-adaptaciju najpoznatijeg Šenoinog romana!?
Najveća moja zamjerka se ipak odnosila na sam naziv izložbe!
Smatrao sam da naziv „Strip selekcija“ nije bio najprikladniji, jer selekcija sama po sebi predstavlja određeni „izbor“, odnosno „vrednovanje“, a koje je u slučaju ove izložbe bilo izostalo.
Po meni trebalo je izbaciti „Strip selekcija“, odnosno ostaviti samo podnaslov „Izložba recentnog hrvatskog stripa“. Ono: „vuk sit, a ovce na broju!“
Ponosam sam međutim što sam u svojem tekstu u „Vjesniku“ nedvosmisleno ukazao kako je „otkriće izložbe Boro Pavlović, inače stalni ilustrator „Nedeljne Dalmacije“, čije su makar umanjene kopije stripova nagovijestile izuzetnu strip stvaralačku karijeru.“
I zaključio: „Boro Pavlović je već sada po crtačkom umijeću i vještini kadriranja i montaži table prevladavo veći dio jugoslavenske strip-produkcije!“.
Bez obzira na sve moje kritičke žaoke, podnaslov teksta posvećen izložbi i aktivnim hrvatskim autorima objavljenim u „Modroj lasti“ glasio je – Izložba koju ne treba propustiti!
Izložba „Strip selekcija“ se mogla razgledati u galeriji „Izvor“ naredna tri tjedna, zaključno s 21. lipnjem.
Posljednjeg dana manifestacije održao se, u zajedničkoj organizaciji DAS-a i „Večernjeg lista“, okrugli stol čiji je naslov bio „Jugoslavenski strip danas i jugoslavenski strip u europskom kontekstu“. Nažalost, zbog neizostavnog službenog puta u inozemstvo nisam mu mogao prisustvovati…
Kao jedan od „štikleca“ mogu spomenuti da je paralelno s ovom izložbom, u galeriji „Prozori“ koja je djelovala u sklopu Knjižnice „Silvija Strahimira Kranjčevića“ na zagrebačkoj Peščenici (Ivanićgradska ulica), bila postavljena samostalna izložba stripa i ilustracija Julesa Radilovića, na kojoj je bilo izloženo stotinjak umjetnikovih originalnih tabli i ilustracija. Nakon svoje zagrebačke „premijere“, izložba hrvatskog stripa preselila se tijekom predstojećih ljetnih mjeseci u još nekoliko (manjih) gradova: u Imotski – gdje je bila postavljena u sklopu tradicionalne kulturne manifestacije „Imotsko silo“; zatim u Metković…
