U potpunoj tisini, ako izuzmemo kratke ad-hoc nekrologe na site stripovi.com i u „Strip reviji Večernjeg lista“, u bolja prisjećanja 7. lipnja 2020. otišao je Zlatko Stanzer, jedan od najstrastvenijih stripofila-amatera na ovim prostorima, čovjek koji je bez ikakve pompe, pa i najskromnije, „služio“ i samozatajno živio strip od najranijeg djetinjstva završno sa svojim umirovljeničkim danima.
Zlatko Stanzer je osim stripa, imao još jednu veliku „ljubav“ – izviđače. Na ispraćaju na zagrebačkom groblju Mirogoj izviđači su prevladali stripaše, kojih se – nažalost – moglo izbrojati toliko da smo svi zajedno stali (gdja Kušen, te Mišak, Kosović i Krulčić) na prste jedne ruke.
Zlatko Stanzer rođen je 21. ožujka 1941. u Zagrebu, gdje je proveo cijeli svoj život. Po profesiji bio je defektolog, sav svoj radni staž (38 godina) ostvario je u Centru „Vinko Bek“ za slijepu i slabovidnu djecu.
Koliko je volio strip možda „najbolje“ ilustrira slijedeći detalj iz njegova angažmana u „Vinku Beku“: u Centru je osnovao strip klub “Plavi mačak”, koji je izdavao istoimeni šapirografirani strip-fanzim. Većina priloga „Plavog mačka“ došla je upravo od polaznika samog centra (ponavljam – radilo se o slijepoj ili slabovidnoj djeci), a ostali dio sadržaja bio je upravo rad samog Stanzera.
Ili podatak kako je Zlatko Stanzer za potrebe Centra i njezinih štićenika osigurao strip „Asteriks“ na BRAJICI!!!
Brajica je, inače, za one koji nisu upoznati – točkasto pismo za slijepe, čita se prstima.
Neovisno od navedenog, i sve ostalo što je Zlatko Stanzer radio i na čemu je djelovao na polju stripa radio je strastveno i – bez kune (nekadašnjih dinara) naknade!
Nije htio ni čuti za autorski honorar, pokrivanje materijalnih troškova koje je imao za ono što je radio na području stripa eventualno bi rješavao kompenzacijom za neki strip-album, zbornik ili monografiju!
A radio je stvarno puno i na nekoliko područja.
U zagrebačkim knjižnicama organizirao je brojne izložbe stripa, u najvećoj mjeri i broju te izložbe su bile vezane za hrvatski strip i autore.
U rasponu od nekih tridesetak, pa i koju godinu više organizirao ih je blizu – stotinjak.
Znam da je radio na evidenciji i arhiviranju izložbi koje je radio, ali nisam siguran da je uspio tu evidenciju do kraja srediti.
U knjižnicama i školama s vremena na vrijeme organizirao bi predavanja i „škole stripa“, gdje je djecu upoznavao s abecedom stripa. Najvažnije mu je bilo da djecu zainteresira za strip, za te divne priče u slikama, za nešto je smatrao da vrijedi „njegova truda i vremena“.
Bio je pobornik klasičnog stripa.
O stripu je i pisao u dužem razdoblju. Te svoje argumentirane i „ozbiljne“ tekstove na temu stripa objavljivao je u „Modroj lasti“, „Kvadratu“, „Školskim novinama“…, surađivao je i u izdanjima kuće „Vjesnik“ 80-ih godina prošlog stoljeća.
Bio je strastveni izviđač, otuda i cijeli niz dječjih stripova za koje je napisao scenarij na tu temu.
Gotovo sve njegove “izviđačke” stripove likovno je oživio Ratko Srezović. Izlazili su u specijaliziranim listovima „Mi mladi“ i „Svijet skauta“, što je nažalost i razlog da je većina njih ostala više-manje nepoznata za širu strip-javnost.
Tek poneki izviđački strip tandema Stanzer – Srezović našao bi svoje mjesto u strip-izdanjima – u zborniku “Stripovi za djecu XXI. stoljeća” (urednika Darka Macana) iz 2006. godine ili u “Strip reviji”.
Kada je obolio od dijabetesa počeo je pisati scenarije za kraće stripove upravo na temu – dijabetesa!
Znam da mu nije bilo svejedno kada nije kao jedan od strip-scenarista (niti kao osoba koja je pisala o stripu) bio spomenut u katalogu izložbe „50 godina jugoslavenskog stripa“ u okviru 2. Salona jugoslavenskog stripa u Vinkovcima ujesen 1985. godine, ali je to đentlemenski prešutio kod organizatora – Društva autora stripa Hrvatske.
Drago mu je pak bilo kada je kao scenarist akceptiran u „Stripovi koje smo voleli“, svojevrsnoj antologiji izdanoj 2011. godine u Beogradu, koju zajednički potpisuju Živojin Tamburić, Zdravko Zupan i Zoran Stefanović.
U posljednjih desetak-dvanaestak godina Zlatko Stanzer bio je aktivni član udruga „Stripforum“ i „Art 9“.
Osobno sam ga upoznao još 1984. godine.
Naime, u „Našem stripu“ i „Stripoteci“ naišao je na oglas kojim se je najavljivao izlazak monografije „Hrvatski poslijeratni strip“, poželio me je upoznati, adresu mog tadašnjeg podstanarskog stana dobio je od Pavla Lugarića (urednika „Našeg stripa“) i poslao mi pismo, čestitajući mi na monografiji „naslijepo“ i upućujući želju da su upozna sa studentom koji izdaje knjigu takva formata.
Otad smo se povremeno družili, međusobno si posuđivali (pa i – izmjenjivali) pojedine knjige; zadnjih dvije godine zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja kontaktirali smo nažalost samo telefonom…
Od stripaša posebno je prijateljevao s Žarkom Bekerom, Ivicom Bednjancem i Željkom Lordanićem, te s Rudijem Aljinovićem.
Rudi je bio i kum Zlatku Stanzeru, kada je ulazio u bračnu luku s gdjom Janjom.
Po strip-kolekcionarskoj liniji Zlatko je prijateljevao s Marijom Kušen, Želimirom Kostovićem i Željkom Mišakom.
Zlatko Stanzer je osim stripa, imao još jednu veliku „ljubav“ – izviđače. Na ispraćaju na zagrebačkom groblju Mirogoj izviđači su prevladali stripaše, kojih se – nažalost – moglo izbrojati toliko da smo svi zajedno stali (gdja Kušen, te Mišak, Kosović i Krulčić) na prste jedne ruke.
Zlatko Stanzer rođen je 21. ožujka 1941. u Zagrebu, gdje je proveo cijeli svoj život. Po profesiji bio je defektolog, sav svoj radni staž (38 godina) ostvario je u Centru „Vinko Bek“ za slijepu i slabovidnu djecu.
Koliko je volio strip možda „najbolje“ ilustrira slijedeći detalj iz njegova angažmana u „Vinku Beku“: u Centru je osnovao strip klub “Plavi mačak”, koji je izdavao istoimeni šapirografirani strip-fanzim. Većina priloga „Plavog mačka“ došla je upravo od polaznika samog centra (ponavljam – radilo se o slijepoj ili slabovidnoj djeci), a ostali dio sadržaja bio je upravo rad samog Stanzera.
Ili podatak kako je Zlatko Stanzer za potrebe Centra i njezinih štićenika osigurao strip „Asteriks“ na BRAJICI!!!
Brajica je, inače, za one koji nisu upoznati – točkasto pismo za slijepe, čita se prstima.
Neovisno od navedenog, i sve ostalo što je Zlatko Stanzer radio i na čemu je djelovao na polju stripa radio je strastveno i – bez kune (nekadašnjih dinara) naknade!
Nije htio ni čuti za autorski honorar, pokrivanje materijalnih troškova koje je imao za ono što je radio na području stripa eventualno bi rješavao kompenzacijom za neki strip-album, zbornik ili monografiju!
A radio je stvarno puno i na nekoliko područja.
U zagrebačkim knjižnicama organizirao je brojne izložbe stripa, u najvećoj mjeri i broju te izložbe su bile vezane za hrvatski strip i autore.
U rasponu od nekih tridesetak, pa i koju godinu više organizirao ih je blizu – stotinjak.
Znam da je radio na evidenciji i arhiviranju izložbi koje je radio, ali nisam siguran da je uspio tu evidenciju do kraja srediti.
U knjižnicama i školama s vremena na vrijeme organizirao bi predavanja i „škole stripa“, gdje je djecu upoznavao s abecedom stripa. Najvažnije mu je bilo da djecu zainteresira za strip, za te divne priče u slikama, za nešto je smatrao da vrijedi „njegova truda i vremena“.
Bio je pobornik klasičnog stripa.
O stripu je i pisao u dužem razdoblju. Te svoje argumentirane i „ozbiljne“ tekstove na temu stripa objavljivao je u „Modroj lasti“, „Kvadratu“, „Školskim novinama“…, surađivao je i u izdanjima kuće „Vjesnik“ 80-ih godina prošlog stoljeća.
Bio je strastveni izviđač, otuda i cijeli niz dječjih stripova za koje je napisao scenarij na tu temu.
Gotovo sve njegove “izviđačke” stripove likovno je oživio Ratko Srezović. Izlazili su u specijaliziranim listovima „Mi mladi“ i „Svijet skauta“, što je nažalost i razlog da je većina njih ostala više-manje nepoznata za širu strip-javnost.
Tek poneki izviđački strip tandema Stanzer – Srezović našao bi svoje mjesto u strip-izdanjima – u zborniku “Stripovi za djecu XXI. stoljeća” (urednika Darka Macana) iz 2006. godine ili u “Strip reviji”.
Kada je obolio od dijabetesa počeo je pisati scenarije za kraće stripove upravo na temu – dijabetesa!
Znam da mu nije bilo svejedno kada nije kao jedan od strip-scenarista (niti kao osoba koja je pisala o stripu) bio spomenut u katalogu izložbe „50 godina jugoslavenskog stripa“ u okviru 2. Salona jugoslavenskog stripa u Vinkovcima ujesen 1985. godine, ali je to đentlmenski prešutio kod organizatora – Društva autora stripa Hrvatske.
Drago mu je pak bilo kada je kao scenarist akceptiran u „Stripovi koje smo voleli“, svojevrsnoj antologiji izdanoj 2011. godine u Beogradu, koju zajednički potpisuju Živojin Tamburić, Zdravko Zupan i Zoran Stefanović.
U posljednjih desetak-dvanaestak godina Zlatko Stanzer bio je aktivni član udruga „Stripforum“ i „Art 9“.
Osobno sam ga upoznao još 1984. godine.
Naime, u „Našem stripu“ i „Stripoteci“ naišao je na oglas kojim se je najavljivao izlazak monografije „Hrvatski poslijeratni strip“, poželio me je upoznati, adresu mog tadašnjeg podstanarskog stana dobio je od Pavla Lugarića (urednika „Našeg stripa“) i poslao mi pismo, čestitajući mi na monografiji „naslijepo“ i upućujući želju da su upozna sa studentom koji izdaje knjigu takva formata.
Otad smo se povremeno družili, međusobno si posuđivali (pa i – izmjenjivali) pojedine knjige; zadnjih dvije godine zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja kontaktirali smo nažalost samo telefonom…
Od stripaša posebno je prijateljevao s Žarkom Bekerom, Ivicom Bednjancem i Željkom Lordanićem, te s Rudijem Aljinovićem.
Rudi je bio i kum Zlatku Stanzeru, kada je ulazio u bračnu luku s gdjom Janjom.
Po strip-kolekcionarskoj liniji Zlatko je prijateljevao s Marijom Kušen, Želimirom Kostovićem i Željkom Mišakom.
Autor: Veljko Krulčić
