Slučaj „SNJEŽANE I SEDAM PATULJAKA“ ili kako je Okružni privredni sud u Zagrebu pokušao u ljeto 1951. zabraniti distribuciju i prodaju naše prve poslijeratne strip sveske?!

119

Eto, privodi se kraju lipanj, mjesec u kojem se navršilo punih sedam desetljeća od izlaska strip-sveske „Snježana i sedam patuljaka“. Prema današnjim standardima, radi se o više nego skromnom strip-izdanju, opsega 28 strana, kvadratnog formata, istina s naslovnicom u koloru, tiskanom u nakladi od šest tisuća primjeraka…

Ali, ujedno to je strip-sveska čiji je izlazak na simboličkoj razini značio da se ipak – i uprkos svemu što se događalo sa stripom na ovim prostorima od kraja 1945. do te 1951. – može razaznati „svjetlo na kraju tunela“.

Iza ovog izdavačkog „poduhvata“, u to vrijeme „jedinstvenog“ u svim pogledima, stajala je redakcija dječjeg lista „Pionirska zastava“, lista koji je izlazio pod okriljem Saveza pionira NR Hrvatske, dok je nominalni izdavač bilo Novinsko poduzeće „Narodna štampa“, tada najveće poduzeće tog tipa u Zagrebu i Hrvatskoj.

Glavni i odgovorni urednik „Pionirske zastave“ i strip-sveske „Snježana i sedam patuljaka“ bio je – Mladen Bjažić, tada 27-godišnjak.

Prema nama dostupnim podacima ovu, prvu strip-svesku objavljenu poslije Drugoga svjetskoga rata u našoj zemlji, u svom fondu ne posjeduje Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, kao središnji „hram knjiga“ (konkretno, sveska nije zavedena u njihovim katalozima), niti Gradska knjižnica Zagreb, poznata po bogatom fondu dječjih knjiga i izdanja za djecu, kao ni druge javne i sveučilišne knjižnice u našoj zemlji.

„Snježana i sedam patuljaka“ nije zavedena u katalogu Narodne biblioteke Srbije, niti u katalogu Narodne in univerzitetne knjižnice u Ljubljani.

Rijetki su, zapravo, i kolekcionari stripa i bibliofili koji ovu svesku  imaju u kolekcijama. I u antikvarijatima je do nje teško i doći.  Ako se, s vremena na vrijeme i pojavi u ponudi, tada se vrlo brzo i – proda! U pravilu po „paprenoj“ cijeni – nedavno (svibanj, 2021.) se je jedan primjerak sveske u „super stanju“ prodavao na njuskalo.hr za 1.500 kn (dvjesto eura). 

Sve navedeno vjerojatno su i razlozi što se „Snježana i sedam patuljaka“ u gotovo svim dosadašnjih pregledima povijesti hrvatskog stripa i izdavaštva toga razdoblja „preskakala“. Nije se čak niti navodila ili je u najboljem slučaju bila tek usputno spomenuta.

Inače, na nju je prvi skrenuo pažnju beogradski povjesničar stripa Zdravko Zupan još prije 40-ak godina na stranicama „Yu stripa“.

       Kako je uopće došlo do izdavanja „Snježane i sedam patuljaka“?!

Početak „priče“ je vezan za  jesen 1949. godine kada je Mladen Bjažić (književnik i novinar, rodom s otoka Zlarina, sudionik  antifašističke borbe, koji je nakon demobilizacije  započeo sa studijem na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), dobio „zadatak“ da pokrene i da bude urednik „Pionirske zastavu“, lista pionira Hrvatske. Prije toga, uređivao je dječji list „Pionir“.

„Pionirska zastava“ je izlazila na četiri stranice, od svog 11 broja na velikom novinskom formatu (30 x 45 cm, na kakvom je, recimo, izlazio „Vjesnik“ ili „Kerempuh“),  bila je bogato ilustrirana. Prva i četvrta strana su bile u boji.

Od veljače 1950.  pa kroz cijelo to drugo (školsko) polugodište, „Pionirska zastava“ je u kontinuitetu objavljivala i  – stripove! Istina, radilo se o karikaturalnim, geg-stripovima na temu djece, didaktičkog karaktera, ali to ne „umanjuje“ značaj te i takve Bjažićeve uredničke odluke, pa i „hrabrosti“.

Jednom sam Mladena Bjažića upitao da li činjenicu da je „Pionirska zastava“ na svoje stranice propustila STRIP, značilo da se on osobno „otrgnuo od nadzora vlasti“? Nije mi odgovorio, ali se znakovito – nasmijao!

Treba uzeti u obzir da je tada kod popriličnog broja školskih pedagoga strip i dalje bio na „crnoj listi“ – tražili su njegovu „zabranu“, s obrazloženjem „da odvlači pažnju djece od „dobre“ literature i da utječe na njihovo lošije učenje“. Naravno ne samo kod njih, nego i kod dijela mlađih intelektualaca – npr. Vlatko Pavletić je u jednom svom tekstu ustvrdio kako „strip sam po sebi predstavlja nešto što je jako negativno“ i što „ne pristoji socijalističkom društvu i socijalističkom odgoju mladih“. 

Prvi strip u „Pionirskoj zastavi“ bio je „Zimski raspust žurno hita, a da đaka i ne pita“ (u jednoj pasici, ali preko obe dvije strane lista) za koga je rimovani tekst napisao Nikola Miličević (budući akademik, a tada član redakcije), a nacrtali su ga Stanko Šepić i Vladislav Noworyta.

„Kad je taj strip izašao nitko nam ništa nije rekao, ni prigovorio! To nas je ohrabrilo da nastavimo sa stripom.“, prisjetio se desetljećima kasnije Bjažić.

Slijedio je strip u više nastavaka „Neobično putovanje“, crtača  V. Noworyte i scenarista Antuna Patika i Kamila Ferenčaka – izlazio je na zadnjoj stranici u boji.

Dva stripa (svaki na jednu tablu) na izviđačku tematiku za „Pionirsku zastavu“ nacrtao je i nitko drugi do – Andrije Maurovića, koji je paralelno s njima sa sjajnim  ilustracijama dao na važnosti i na vrijednosti pripovijesti „Na tragu“ Danka Oblaka na temu NOB-a koja je objavljivana u nastavcima.

Mladen Bjažić će u tekstu kojeg je napisao (za tematski broj kulturnog časopisa „Istra“ posvećen stripu, kojeg je uredio Veljko Krulčić) 1986. godine istaknuti:

„Prvi pravi strip bio je Maurovićev „Mimo i njegova četa“… Bio je to uvod u popularizaciju izviđačke organizacije koja je upravo bila u osnivanju… To je bio i uspješan početak probijanja puta poslijeratnom domaćem stripu…“

„Mimo i njegova četa“ je objavljen u br. 15 od 19. travnja 1950. To je bio prvi realistički strip u zagrebačkoj štampi nakon 1945, njegovi autori tada nisu atribuirani, jasno da je autor crteža bio Maurović, a prema tekstu Jože Vlahovića i Kamila Ferenčaka. Tekst je, spomenimo, upisan u balončiće.

Međutim, ništa manje važan, bio je „Duh u logoru“ (prema igrokazu Jože Vlahovića), pet pasica, svaka pasica ima četiri ili pet sličica/crteža, tekst je isto upisan u balončiće.

Objavljen je u koloru na zadnjoj stranici lista, u posljednjem broju (zapravo dvobroju 23-24,  koji je nosio datum 7. lipanj) prije ljetne pauze.

Može se zaključiti kako se „Pionirska zastava“ upravo s Maurovićevim stripom (ponavljamo, novinskim žanrom dotad „izopćenim“ sa stranica štampe, ako izuzmemo stripove koji su se pod „plaštom“ karikature izlazili u humorističkom tjedniku „Kerempuh“ urednika Fadila Hadžića i one koji su objavljivani u riječkom manjinskom dječjem listu na talijanskom jeziku „Il Pioniere)  na tri mjeseca oprostila od svojih čitatelja.

Led se počeo – otopljavati!!!   

Do obnove i ponovnog uspostavljanja onoga što se može nazvati nacionalna strip-produkcija trebati će proći još godina-dvije dana („Ilustrirani vjesnik“, „Pionir“, „Horizont“…), ali lavina koju su stripovi izazvali u „Pionirskoj zastavi“ počela se kotrljati…

I tako u rujnu, u novu školsku 1950/51. godinu „Pionirska zastava“ ulazi sa serijom geg-stripova „Tinček i Tonček“  braće Neugebauer – scenarista Norberta i crtača Waltera, a svoj debitantski strip „Pustolovine malog Vlade“ koji mjesec kasnije objavljuje zagrebački gimnazijalac Milan Goldschmiedt.

U to vrijeme, govorimo o kraju 1950. godine, braća Neugebauer se očito još nisu „smjela“ potpisivati s punim imenom i prezimenom pod svoje radove (makar su uveliko radili na crtiću „Veliki miting“, o kojem je „Pionirska zastava“ napravila u veljači ’51. reportažu), a razlog treba tražiti u njihovom angažmanu za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske – više zbog suradnje na antisemitskoj izložbi „Židovi“ (koja je bila postavljena u Umjetničkom paviljonu u proljeće 1942. i koja je nakon toga bila prenesena u više gradova), nego u „Zabavniku“ kojeg je izdavao Ustaški nakladni zavod.

„Tinčeka i Tončeka“ (stihovi koji su pratili radnju su se rimovali, a autor se identificirao s inicijalom „N“ – Nobika/Norbert) čitatelji „Pionirske zastave“ su mogli vidjeti na žetvi, kako beru jabuke, na izviđačkoj straži, kako se bave elektrifikacijom zemlje, u školi, na izletu…

U trećem broju tog novog godišta „Pionirske zastave“ strip „Tinček čita knjigu“ se čak pojavio na naslovnoj stranici lista!

U listopadu 1950. na stranicama „Pionirske zastave“ počinju se pojavljivati i stripovi Walta Disneya o Paji Patku, preneseni iz prijeratnih beogradskih listova.

Kada spominjemo Disneya, podsjetimo se kako je upravo on u neku ruku bili amnestiran kada se 1945/46. komunistička nomenklatura – koja je preuzela svu vlast kod nas – obračunavala sa stripom, o tome je najjasnije stavove iznio Jovan Popović, književnik i prevoditelj, jedan od ideologa Agit-propa.

U trolistu „Pionirska zastava“ – strip – Disney do svojevrsnog „krešenda“ je došlo kada je Mladen Bjažić odlučio da u drugom polugodišta 1951. u nastavcima objavljuje legendarni strip Walt Disney produkcije „Snjeguljica i sedam patuljaka“, iz 1937/38. godine, koji je nastao paralelno s dugometražnim istoimenim crtićem koji će godinu dana kasnije postati dobitnikom Oscara, a ujedno je bio i prvi cjelovečernji film „Disney studija“.

Prvi nastavak „Snježane i sedam patuljaka“ (pod kojim je naslovom izlazio) je objavljen u „Pionirskoj zastavi“ broju 3-4 (od 31. siječnja), a završni u zadnjem 20-21 broju za tu školsku godinu (koji je imao datum 6. lipanj).

U ta četiri mjeseca „Pionirska zastava“ je promijenila svoj format, iz velikog novinskog u revijalni, paralelno s time je povećan je i broj stranica, počeo se prodavati i na kioscima, a list je dobio i novi podnaslov. Od „lista pionira Hrvatske“ transformirao se u „zabavni list za djecu“. Veliku ulogu u tome svakako je odigrao i taj strip, koji se svaki put najavljivao na naslovnoj stranici, a u pojedinim brojevima „Pionirske zastave“ znao bi zauzeti čak i po tri stranice.

Koliko je redakciji „Pionirska zastave“ – na čijim su stranicama svojim književnim, novinarskim i ilustratorskim prilozima, među ostalima, surađivali Anđelka Martić, Ratko Zvrko, Mato Lovrak, Vladimir Delač, Bogumil Toni, Mato Matković, Jovo Popović, Slavko Marić, Irena Vrkljan,  Antun Patik, Zlatko Ožbolt, Josip Pavičić, Arsen Diklić,  itd, itd. – bio važan taj strip svjedoči najava (iz br. 2 od 10. siječnja ‘51.), a koja inače nije bila baš uobičajena:

Od slijedećeg broja „Pionirske zastave“ izlaziti će crtani strip „Snježana“ od Walta Disneya u nastavcima.

Radi se o strip-verziji istoimene bajke braće Grimm o mladoj Snjeguljici koja je pobjegla od zle maćehe i našla utočište kod sedam patuljaka. Disney, kao kreativni direktor svog studija, je strip kreirao u doba svoje pune stvaralačko-producentske zrelosti i umjetničkog nadahnuća. Koliko mu je do tog stripa bilo stalo kazuje podatak o autorima koji su neposredno bili angažirani za njegovu izradu – scenarij je djelo Merrilla de Marisa (jednog iz ekipe scenarista samog filma), dok je autor crteža bio Hank Porter, prvorazredni „umjetnik iz sjene“.

Hank Porter je kao crtač za Disneyev studio radio od 1935. do 1950. godine. Osim „Snjeguljice“, njegov najpoznatiji autorski rad je strip „Pinocchio“ (iz 1939/40. godine), te brojne naslovnice za „Mickey Mouse Magazine“.

Iako je izlaženje stripa u američkim novinama (u boji) bilo paralelno tempirano s pojavom crtića „Snjeguljica i sedam patuljaka“ u kinima (premijera je, podsjetimo se, održana 3. prosinca 1937., dok je redovna distribucija započela odmah nakon božićnih blagdana, u Europi se film počeo prikazivati tijekom proljeća 1938.), naravno da strip nije preslikani film, nego su učinjene pojedine promjene i sažimanja.

Strip je izlazio u nastavcima, u nedjeljnim brojevima brojnih američkih novina. Uvodni nastavak je objavljen 12. prosinca 1937., a posljednji dvadeseti 24. travnja 1938. Svaki nastavak je imao tri pasice, s po četiri sličice.

Što se tiče naše zemlje, odnosno Kraljevine Jugoslavije – kuća „Politika“ je tada  imala prava na kompletnog Disneya.  Tako je prvi nastavak „Snjeguljice“ objavljen tijekom ljeta 1938. u dječjem prilogu dnevnika „Politika“, što je bilo tempirano kao svojevrsna reklama/najava samom crtiću koji se u beogradskim i ostalom kinima pojavio u listopadu.

Nakon izlaženja u nastavcima u „Politici“ strip je kao cjelovita priča tiskan u specijaliziranom listu „Mikijeve novine“ u broju 57.

I upravo će tu verziju dvanaest, odnosno trinaest godina kasnije Mladen Bjažić objaviti u „Pionirskoj zastavi“. Štoviše, čak je i ostavio i beogradsku/srpsku inačicu naslova „Snježana i sedam patuljaka“, što će puno godina i desetljeća kasnije priznati da se radilo o njegovoj osobnoj grešci, a nikako o diktatu politike ili nečega drugoga.

Ipak, strip je s ekavice „preveden“ na hrvatski jezik, čime se osobno pozabavio sam Bjažić.

Zanimljivo je spomenuti da je posao upisa teksta u balončiće stripa (lettering) napravio veliko ime našeg grafičkog dizajna 50-ih i 60-ih godina Vilko Radković (1915. – 1989.), koji je tada radio kao tehnički urednik „Pionirske zastave“, što je posao kojeg će kasnije obavljati i u „Plavom vjesniku“. Radković je „zaslužan“ i za naslovnicu sveske.

Nakon izlaženja u nastavcima u „Pionirskoj zastavi“ (kuriozitet je, ponovimo, da je strip u pojedinim brojevima zauzeo čak i po tri stranice lista), na kraju te školske godine Bjažić je kao svojevrsni „poklon“ svojim malim (i starijim) čitateljima odlučio Disneyev strip izdati i u formi posebne sveske.

Iskoristio je postojeće klišeje…  i sveska je tiskana u lipnju 1951. godine.  

Predstavljala je, koliko je nama poznato, na samo prvu strip-svesku u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, nego i u cijelom geografskom području Srednje i Istočne Europe.

Izdavanje ove strip-sveske u neku ruku je bio i dokaz kako je u dijelu tadašnjeg hrvatskog omladinskog i političkog vodstva postojao barem određeni „pozitivni sluh za stripom“. Osim toga, ne treba zaboraviti da su se nakladnici ipak već tada trebali u što većoj mjeri oslanjati na tržište, na uspjehe koje postižu kod čitatelja.

Prema oglasima objavljenim u tadašnjem tisku izašlo je i drugo izdanje sveske!?

Međutim, nakon izlaska strip-sveske Mladen Bjažić se – prema vlastitim riječima – susreo s pokušajem zabrane „Snježane i sedam patuljaka“ od strane Okružnog privrednog suda (današnji Trgovački sud Zagreb). Obrazloženje je bilo da je strip tiskan bez „riješenih“ autorskih prava, što je zapravo bila i – istina!

Bjažić je međutim novonastali „problem“ uspio „izgladiti“ sa sucem, čak je – kaže –uspio isposlovati da ne moraju nikome platiti bilo kakve tantijeme. U prijevodu – „izborio se“ da strip-sveska ne bude zabranjena, nego da se i dalje prodaje na kioscima.

Da li je postojala neka druga, npr. politička pozadina pokušaja zabrane „Snježane i sedam patuljaka“ Bjažiću je ostalo nepoznato, niti se je time više zamarao… 

Godinu dana nakon izlaska sveske „Snježana i sedam patuljaka“, Mladen Bjažić će se kao urednik „Pionira“ poslužiti istom formulom, te će na završetku školske 1951/52. u zasebnim sveskama izdati dvije strip-uspješnice koje su obilježile to godište tog dječjeg lista: „Izgubljeni svijet“ scenariste Marcela Čuklija i crtača Borivoja Dovnikovića, te „Patuljka Noska“ Norberta i Waltera Neugebauera.
Pritom je s autorima „regulirao“ autorska prava!