25. travnja 1980. godine dogodio se prvi izlazak u javnost Maurovićevih porno-stripova, ne na način “priča” o njima, nego s konkretnim uratkom. Tj. da se može vidjeti o čemu se u njima radi!
Mjesto radnje je „Studentski list“ (broj 766), „omladinski list“ iz Zagreba.
Osoba koja je zaslužna za „probijanje leda“ zove se Ninoslav Kunc, koji je inače uređivao strip-rubriku „Studentskog lista“.
Objavljeni porno-strip je imao naslov “Nemoralni….“, a u zaglavlju je jasno naznačeno „ekskluzivno za SL“.
Kunc (1957) u javnosti poznat kao član „Novog kvadrata“, autor koji je s „Poletom“ (koji je isto bio omladinski list, ali za razliku od “Studentskog lista”, republičkog karaktera) surađivao od njegovog nultog broja, ali koji je morao „izvršiti“ transfer u konkurentski „SL“ nakon što je „Polet“ naprasno prekinuo svaku vezu s domaćim stripom… i odlučio se za nikoga drugoga do – Reisera!?
Uopćeno rečeno, manje su poznate Kunčeve zasluge kao strip-urednika.
Jedna od najvećih „zasluga“, uz kontinuirano objavljivanje domaćih stripova, svakako je pojava Maurovićevog porno-uratka na stranicama „Studentskog lista“, što je ostalo zabilježeno.
I to upravo u vrijeme kada je javnost tadašnje države na dnevnoj razini pratila vijesti iz kliničkog centra u Ljubljani gdje je na samrtnom krevetu ležao Josip Broz Tito.
Kontekst objavljivanja Maurovićevog stripa „Nemoralni…“ je slijedeći.
Mauroviću u tom desetljeću nitko više nije naručivao stripove, niti su mu se stripovi reprizirali.
Bio je kulturna činjenica, ali na tome je, nažalost, i – ostalo!
O umjetniku i o njegovim pornićima u javnosti se godinama širio mit, mnogi su o njima pričali i ispredali legende, ali njih su mogli vidjeti tek prijatelji i posjetitelji Andrije Maurovića u njegovom stanu-ateljeu na Pantovčaku br. 45.
Nekoliko kadrova iz Maurovićevih pornića, istina, prikazani su u dokumentarcu redatelja Joje Remenara (produkcija „Jadran film“), ali su stavljeni vjerojatno iz razloga da bi vizualno „ilustrirali“ umjetnikovu ekscentričnost?!
Za razliku od stripova, slikarska platna s erotskim i pornografskim motivima Andrije Maurovića su javno izlagana. Uključujući i na izložbi koja je organizirana krajem 1977. godine u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu.
Štoviše, s tim platnima u pozadini se sam umjetnik rado fotografirao za novine u svom stanu.
Nesebično je Maurović svojim „gostima“ pokazivao originalne table nabijene „full“ pornografijom, likovnom ekspresivnošću, pitoresknim likovima (svećenicima, crncima, starcima, bujnim ženama…) i crtane olovkom.
U to sam se i osobno mogao uvjeriti tijekom dvaju svojih posjeta i susreta s njime, u listopadu i prosincu 1979. godine.
Kada sam s Maurovićem radio intervju za omladinski list „Val“ (iz Rijeke), izvukao je iz mape fotografsku kopiju jednog svog pornića i rekao da ga slobodno objavim.
„Neka narod vidi!“ – prisjećam se njegovih riječi.
Intervju s Maurovićem mi je u „Valu“ objavljen, njegov pornić – međutim – nije!
Tek koju godinu kasnije postao sam svjestan činjenice da bi to bio „prvi susret“ čitatelja uopće s tim, apsolutno nepoznatim dijelom stvaralaštva Andrije Maurovića.
No, nema veze.
Kunc i redakcija „Studentskog lista“ očito su bili „hrabriji“, makar je objavljivanje „Nemoralnih…“ prošlo s onim što će sam urednik kasnije okarakterizirati „laganom cenzurom“.
U kulturnoj rubrici „SL“ su u istom tom 766. broju svoje priloge objavili Željko Ivanjek, Mladen Vukmir, Ivan Molek, Dubravko Torjanac, Antun Maračić…
Usput, dva mjeseca ranije „Studentski list“ je objavio ingeniozan „foto-strip monovju“ s Maurovićem.
Nema koga i čega se u tom „monovjuu“ tada 79-godišnji genijalac stripa (i primijenjene umjetnosti) nije dotakao:
Mirka Ilića, „Dečjih novina“, Nobike Neugebauera, dokumentaraca o sebi, Vere Horvat – Pintarić, Dragića, „Novog kvadrata“, ULUPUH-a, „Povratka Starog Mačka“, Umjetničkog paviljona, Gandhija…
Autori „monovjua“ Krešo Zimonić i – Ninoslav Kunc.
Originalni izrezak stranice „Studentskog lista“ s tim monovjuom, kao i izrezak stranice sa „Nemoralnim“ je moj „inventar“ puna četiri desetljeca!
Dok se moja obitelj nije za stalno nastanila u Badalićevu ulicu, „vizavi“ ulice pjesnika Kranjčevića, na Trešnjevku, zajedno sa mnom su izresci iz “Studentskog lista” iz 1980. godine, dakle iz mojih srednjoškolskih dana u pazinskoj gimnaziji, promijenili šest zagrebačkih adresa.
Autor: Veljko Krulčić
