Pedesetih godina prošlog stoljeća za urednike i redakcije novina u Hrvatskoj, ali i na cijelom jugoslavenskom prostoru autori stripova i njihovi junaci su de facto bili – nepostojeće teme!
O samim stripovima i o crtačima (da scenariste ni ne spominjemo) jednostavno se – nije pisalo, niti u strip-listovima. Štoviše, niti se nešto nisu ni spominjali, makar s druge strane postojala je situaciju da su listovi objavljivali stripove istih tih autora. I u neku ruku „živjeli“ ako ne od njih, nego jednim dijelom i – zahvaljujući njima!
Istine radi, spomenimo kako je popriličan broj stripova koji su izlazili u tadašnjim novinama imao „rubni“ status (jedna ili dvije pasice, karikaturalni geg-stripovi na „dnu stranice“), no bilo je u svakom slučaju i onih stripova koji su u većoj ili manjoj mjeri predstavljali zaštitni znak samog lista i bili važni u trzišnim okolnostima koje su postajale neminovne i u socijalističkom društvu (npr. „Rip Kirby“ u zagrebačkom „Vjesniku u srijedu“ ili Disneyevi stripovi u izdanjima beogradske „Politike“).
Gornji pasus, naravno, da se ne odnosi na specijalizirana strip-izdanja, niti na izdanja u kojima su stripovi bili „noseći“ sadržaj.
O stripu se tu i tamo, u tom razdoblju „pedesetih“, općenito pisalo, kao o fenomenu. Najčešće – samo informativno i najčešće „negativno“, te se propitkivala odgojna i edukativna funkcija stripa.
Međutim, treba istaći činjenicu da se većina stripova koji su tada izlazili potpisivani: imena crtača i scenarista su se navodila najčešće u okviru zaglavlja njihovih stripova (što u neku ruku posredno navodi na zaključak da su urednici prema njima imali odnos „uvažavanja“), pa ne možemo reći da su ostala nepoznata za one koji su se za njih zanimali. Ne mislim pritom samo na domaće autore, nego i na strane.
Zagrebački tjednik za mlade „Plavi vjesnik“ je od samih svojih početaka (jesen, 1954.) svoj najvažniji adut prema čitateljima imao upravo u stripovima koje je objavljivao. No, trebati će proći podosta godina i milijuni prodanih primjeraka lista godina da bi AUTORI STRIPOVA i sami STRIPOVI postali zasebna tema.
To se dogodilo 60-ih godina, kada je urednik bio Nenad Brixy, a započelo je rubrikom „Koliko pitanja – toliko odgovora“ koju je vodio Pero Zlatar i koji nije intervjuirao samo sportaše, pjevače, glumce… (oba spola, naravno), nego i – crtače stripova. Budući urednik „Plavca“ i sam „dijete stripa“ je tako razgovarao s Andrijom Maurovićem, Juliom Radilovićem, Žarkom Bekerom. Najveći broj tekstova o stripu, autorima i junacima, će u 60-ima u „Plavcu“ objaviti Rudi Aljinović, a što će kulminirati rubrikom „Šampioni stripa“.
Prije toga, na prste ruku mogu se nabrojati tekstovi u „Plavcu“ koji su bili posvećeni autorima i njihovim stripovima.
Konkretno, u razdoblju dok je u stolici (a ne u „fotelji“) glavnog urednika „Plavca“ sjedio Mladen Bjažić, dakle u prvih pet godina izlaženja, u kompletima lista pronašli smo tekstove o Walteru Neugebaueru i Waltu Disneyu, te na intervju s – Juliom Radilovićem!
Bio je to, koliko sam upoznat, njegov prvi javni „nastup“. Objašnjeno je i zašto se objavljuje intervju s njime.
„Dnevno stižu u redakciju pisma u kojima se čitaoci zanimaju za našeg popularnog crtača stripova Julija Radilovića. Na vaš zahtjev danas, evo, objavljujemo mali razgovor s Julesom. Nadamo se da će vas zadovoljiti!“
Podsjetimo se – Jules se u to vrijeme bio nametnuo kao „udarni“, odnosno najproduktivniji domaći crtač stripova. „Plavi vjesnik“ mu je u svakom broju u nastavcima objavljivao povijesni strip „Kroz minula stoljeća“, ali i karikaturalni, zabavni dječji strip „Izviđače pustolovine“.
Intervju je objavljen s nadnaslovom „Razgovor s NAŠIM CRTAČEM STRIPOVA Julijem Radilovićem“, a naslov je bio „Teško je ubiti čovjeka“. To je, naime, jedna od izrečenih misli 30-godišnjeg crtača Julija Radilovića, koji je tada već imao (sretnog) „bračnog staža“ s gdjom Zdenkom (r. Hohnjec), a i skrasili su se u stanu na prvom katu Petrinjske ulice br. 85. U tom istom stanu, istina ne više u samo jednoj sobi, kao onda, nego u malo proširenom prostoru, stanuje još uvijek.
Intervju nije potpisan. Sam Radilović se ne sjeća točno, ali pretpostavlja da je autor intervjua bio njegov prijatelj i scenarist njegovih stripova Zvonimir Furtinger (1912. – 1986.), a istog je stava bio i Mladen Bjažić (1924. – 2015.). Uostalom, intervju je radio netko tko je bio blizak svom sugovorniku, koji ga je „dobro poznavao“, a što ćete i sami vidjeti.
Ovaj intervju (i slijedeći kojeg je dao za „Plavi vjesnik“) prenosimo u integralnom obliku, a držimo ih više nego relevantnim „dokumentima“ o Julesu, njegovom pedantnom pristupu crtanju stripova i o njemu kao osobi.
Današnji stripofili vjerojatno će se iznenaditi kada saznaju što je tada Julesa sve zanimalo, najdražim stripovima, kako je dobio nadimak, koje su mu bile želje i planovi, što se od toga realiziralo, a što nije?
Naprosto ne biste vjerovali, kako je teško ubiti čovjeka… Olovka je za to vrijeme stvorila kino-kameru i nos režisera.
– Je li to možda pitanje savjesti?
– Ni govora. To je splet problema, nastalih iz tehničkih mogućnosti i psihologije pojedinca. Čovjek se, naprosto, veoma nerado dade ubijati – eto to je sve!
– Čime ste ubili svoju prvu žrtvu?
– Prvu žrtvu?… Da razmislim… Bilo je to prije šest godina… aha, upotrebljena je baklja u kombinaciji s mačem. Vrli pokojnik zvao se Tomaš Kuga, po zanimanju inkvizitorov oružnik. Desilo se to sasvim slučajno – naš poznati i prvi crtač stripova Andrija Maurović nenadano je obolio, pa sam ja nastavio njegov strip, koji je izlazio u tadašnjem „Horizontovom zabavniku“…
– Kada ste u stvari…?
– Znam, znam! To datira iz najranijih dana mog djetinjstva… Oduvijek sam črčkao i šarao – kasnije, u gimnaziji, umjesto u školskoj klupi, često sam se s blokom za crtanje i akvarelima našao u prirodi pred nekim pejzažom. Slikanje i crtanje postalo mi je cilj i zanimanje. Polazio sam školu primijenjene umjetnosti i specijalizirao grafiku – ali taj naum nisam izvršio do kraja… Dolazimo opet na početak, tj. na smrt Tomaša Kuge! Kako vidite, crtač stripova postao sam slučajno, a u neku ruku – se opravdala ona latinska: „Mors tua, vita mea…“ (Tvoja smrt, moj život).
– Da, vi ste htjeli znati, na kakve sve zamke može naići crtač stripa… Evo vam mali primjer. U nekom romanu naići ćemo na rečenicu: “…i Rinaldo uđe u svečano okićenu dvoranu u odjeći kraljevskog časnika …!“ E, pa pokušajte to sad nacrtati? Lijepo je biti romanopisac! Recimo da se scena odigrava u XVI. stoljeću u Lombardiji. Kako su izgledale svečane dvorane? Ako su gosti uz to još i jeli, pita se što su jeli, iz čega i kakvim, priborom?
A odijelo „kraljevskog časnika“ je poglavlje za sebe, i koje može čovjeku prirediti mnogo besanu noć! Kad sam vršio predradnje za treću epizodu naših „Minulih stoljeća“, vrlo sam se zamjerio jednom očevom prijatelju. On govori, na svoju nesreću, dobro mađarski, a kako nisam ni u četiri knjige pronašao dovoljno materijala o tatarskim odijelima i oružju, ponadao sam se da ću naći spas u jednoj staroj mađarskoj povijesti. Jadnik mi je prevodio tri dana, a onda ga više nisam mogao naći u Zagrebu!
Čovjek, crtač može se spotaći na svakom koraku, o kuće, krevete, haljine običnih ljudi, naročito, obuće, predmete svakodnevne upotrebe… Jednom prilikom sam potrošio osam dana da ustanovim, da Tuarezi u Sahari jašu bosi…
– To je sve vrlo zanimljivo! A čime se bavite u slobodno vrijeme?
– Kino, strijeljanje puškom i lukom, fotografija, muzika.
– Koristi li vam posjećivanje kinematografa također i u poslu?
– Svakako da koristi. Čovjek nikad ne zna, kada mu što može zatrebati. Kostimi, rekviziti…
– A fotografija?
– Fotografija me oduševljava. Čovjek ne treba olovke, samo pritisne – kvrc! I sve je gotovo. Najuzbudljiviji su onda časovi u mračnoj komori, kad se povećavaju slike.
– Kažite – a muzika? To valjda nema veze s poslom???
– O, to zaista nema! Stripovi još nisu ozvučeni! Volim slušati i zabavnu i ozbiljnu muziku. Najviše cijenim Mozarta, Rosinija i Verdija. Moderne opere zdušno izbjegavam. Ali zato volim modernu zabavnu muziku – ta atmosfera mi veoma odgovara pri radu. Ja, znate, slušam, muziku većinom kod rada – ide nekako lakše i veselije.
– Vaše želje i planovi?
– Samo dvije, velike: htio bih napraviti strip o Robinu Hudu, ali na temelju originalnih balada i zapisa, što dosada još nije bio slučaj – a drugo da izradim ilustriranu enciklopediju kostima, nastambi, oruđa i oružja svih naroda. Materijala za to imam već dovoljno. A u planu imam jedan strip iz 3. stoljeća prije naše ere. Obrađivao bi helenističko razdoblje i vjerujem da bi bio veoma interesantan…
Želja čitatelja će i koju godinu kasnije biti razlog da se Julija Radilovića ugosti u „Plavom vjensiku“ u spomenutoj rubrici. Konkretno, tu želju je u pisanoj formi na adresu tjednika uputio Novak Rakočević iz Titograda (današnja Podgorica, Crna Gora).
Pero Zlatar, prije nego što je krenuo s pitanjima, ukratko je predstavio Julesa:
Upoznali ste ga kao crtača „Sjene“, zatim već populatnog „Baće“, još popularnijeg kapetana Lešija i tako redom. A privatno? Radilović je zanimanjem crtač, rođen u Zagrebu 1928 godine (netočno, rođen je u Mariboru – op. V. K.). Do sada je objavio dvadesetak stripova.
– Otkud vam pseudonim Jules?
– Čini mi se da je kuma bila danas poznata pjevačica Gabi Novak i to u vrijeme kad smo pohađali Srednju školu za primjenjenu umjetnost u Zagrebu. Čitao sam francuskog pisca Žila Verna i izgovorio sam njegovo ime onako kako se piše: Jules. Tako je i ostao – nadimak!
– Jeste li doživjeli kakvu zgodu kao strip-crtač?
– Aleksandra Gavrića, kapetana Lešija, još uvijek ne poznajem. Ali, crtajući ga, postao je, rekao bih, član moje obitelji. Nekom zgodom sreo sam ga na ulici i nesvjesno pozdravio.Tada sam se tek sjetio da nismo predstavljeni jedan drugome.
– Kad bi, u slučaju svjetske kataklizme, trebalo spašavati stripove, koji biste ponijeli sa sobom?
– Svakako, prije ostalih, „Princa Valijanta“ Kanađanina Fostera. Svaki detalj u tom stripu govori da ga je stvorila majstorska ruka.
– A od domaćih?
– Nemojte krivo shvatiti: „Kapetana Lešija“ od Radilovića.
– Koji su vam likovi iz vlastitih stripova najbliži i najdraži?
– Najdraži mi je kapetan Leši. Zatim Baća i onaj visoki četovođa izviđača koji muku mući s Bačom. Drag mi je, gotovo sam ga i zaboravio, Šok. I konačno, kapetan Sadik iz „Sjene“.
– Od ovog broja počinje nova epizoda o kapetanu Lešiju, ona koju kino-posjetitelji poznaju iz filma. Je li vam ekranizacija te epizode pomoć ili poteškoća u radu?
– Najprije, da se razumijemo: taj strip nije rađen po filmu, već po originalnom scenariju za strip. Zbog toga ćete zapaziti i neka odstupanja od radnje u filmu. Likovi i ambijent također nisu slični onima iz filma. Bar ne u velikoj mjeri. Inače, film samo otežava moj posao, jer čitalac i nehotice uspoređuje moje likove s onima koje je vidio na platnu. S takvim poteškoćama ne susreću se – uglavnom – ostali crtači.
– Koliko dugo mislite crtati Lešija?
– Dok god budem dobivao scenarije. A radio bih ga uvijek i u svako doba.
