Tridesetitri naša najbolja crtića svih vremena, među njima su i tri („TUP-TUP“, „PROFESOR BALTAZAR“ i „ŠKOLA HODANJA“) koja su dubinski „povezana“ sa stripom

165

Na prijelazu milenija, kao glavni urednik filmskog magazina „Hollywood“ i pasionirani zaljubljenik u pokretne slike, napose u domaću kinematografiju, inicirao sam i organizirao sveobuhvatni  izbor najboljih hrvatskih filmova svih vremena. 

Paralelno s kategorijom igranih filmova, „Hollywood“ je organizirao i izbor najboljeg hrvatskog dokumentarca i najboljeg hrvatskog crtića. Koliko je meni poznato, izbor  (ili anketa) u te dvije kategorije nikada prije nije bio napravljen. Pogotovo s takvim brojem učesnika.

Po toj anketi (iz 1999.) najbolji hrvatski crtić „all time“ je bio „Satiemania“ autora Zdenka Gašparovića, a slijedili su „Surogat“ Dušana Vukotića i „Don Kihot“ Vlade Kristla. 

Otad su prošla dva desetljeća. 

U međuvremenu, produkcija u hrvatskoj kinematografiji se je „intenzivirala“. Snimljeno je na desetine i stotine novih filmova, na sceni su se pojavile nove generacije redatelja, brojni novi kritičari… te je bilo za očekivati, s vremena na vrijeme (barem svakog desetljeća), nove ankete na temu NAJBOLJI HRVATSKI FILMOVI.

Pogotovo što rezultati tih i takvih anketa bivaju višestruko korisni (i važni) za nacionalnu kinematografiju i uopće za kulturu jedne zemlje.

S obzirom da ih – vjerovali ili ne – nije bilo, pogotovo u smislu da budu sveobuhvatne s relevantnim sudionicima (bez obzira na postojanje HAVC-a, Hrvatske kinoteke), u vlastitom aranžmanu sam u proljeće 2020. „ponovio“ izbor, s time da su u obzir ušli svi filmovi koji se u producentskom smislu smatraju „hrvatskim“, a koji su premijerno prikazani u kinima ili na nekom od festivala do 31. prosinca 2019. godine.

Što se konkretno tiče animiranog filma u konkurenciju su bili apsolutno svi naslovi, od “Velikog mitinga” iz 1951. pa sve do produkcije iz 2019., uključujući dugometražne filmove, jednominutne crtiće, animirane serije…

Sveukupno, u izboru naj-crtića sudjelovalo je 30 filmskih kritičara i kritičarki, eksperata i poznavatelja animacije,  raznih generacija (najstariji učesnik bio je 90-godišnji g. Nenad Pata, najviše poznat kao urednik kultne filmske tv-emisije „3, 2, 1… kreni“, ali i kao pisac više knjiga o animaciji) iz Zagreba, Rijeke, Splita, Pule… 

Oni su na svoje liste (20 naj-filmova) uvrstili nešto više od njih stotinjak, a na prva 33 mjesta su se plasirali:

1. SUROGAT – Dušan Vukotić (1961)
2. SATIEMANIA – Zdenko Gašparović (1978)
3. TUP – TUP –  Nedeljko Dragić (1972)
4. IDU DANI – Nedeljko Dragić (1969)
5. DON KIHOT –  Vlado Kristl (1961)
6. PROFESOR BALTAZAR (serija/Grgić, Kolar, Zaninović, 1968 – 1976.)
7. SAMAC – Vatroslav Mimica (1958)
8. RIBLJE OKO – Joško Marušić (1980)
9. MAČKA – Zlatko Bourek (1968)
10. MASKA CRVENE SMRTI – Pavao Štalter & Branko Ranitović (1969)
11.INSPEKTOR SE VRATIO KUĆI! –  Vatroslav Mimica (1959)
12. DNEVNIK – Nedeljko Dragić (1974)
13. IGRA – Dušan Vukotić (1963)
14. MUHA – Aleksandar Marks, Vladimir Jutriša (1966)
15. ŠKOLA HODANJA – Borivoj Dovniković (1978)
16. ŠAGRENSKA KOŽA – Vlado Kristl, Ivo Vrbanić (1960)
17. KREK – Borivoj Dovniković (1967)
18. ZNATIŽELJA – Borivoj Dovniković (1966)
19. ČUDESNA ŠUMA – Milan Blažeković (1986)
20. COWBOY JIMMY – Dušan Vukotić (1957)
21. BEĆARAC  – Zlatko Bourek (1966)
22. LUTKA SNOVA – Zlatko Grgić, Bob Godfrey (1980)
23. LEVIJATAN – Simon Bogojević Narath (2006) 
24. MUZIKALNO PRASE  – Zlatko Bourek (1965)
25. KRAVA NA MJESECU – Dušan Vukotić (1959) 
26. JEŽEVA KUĆA – Eva Cvijanović (2017) 
27. PREMIJERA  – Nikola Kostelac (1957) 
28. PICCOLO – Dušan Vukotić (1959) 
29. SLIKE IZ SJEĆANJA – Nedeljko Dragić (1989)  
30. NEBODER – Joško Marušić (1981) 
31. CRVENKAPICA – Josip Sudar  (1954) 
32. VELIKI MITING – Norbert i Walter Neugebauer (1951) 
33. KONCERT ZA MAŠINSKU PUŠKU – Dušan Vukotić (1958)  

Da upravo takva bude rang-lista „najboljih“ odlučili su svojim glasovima: Boško Picula, Jurica Pavičić, Ivan Žaknić, Mihaela Majcen Marinić, Nenad Pata, Daniel Rafaelić,  Zlatka Sačer, Željko Luketić, Petar Krelja, Boris Homovec, Janko Heidl, Božo Cerin, Maja Peterlić, Marijana Jakovljević, Mithat Ajanović, Silvestar Mileta, Marko Njegić, Hrvoje Pukšec, Marijan Štimac, Juraj Kukoč, Tomislav Čegir, Rada Šešić, Bernardin Modrić, Damir Primorac, Mate Ćuric, Nenad Polimac, Aldo Paquola, Josip Grozdanić, Alemka Lisinki i Veljko Krulčić. 

Jasno je da je „rekonstrukcija“ povijesti hrvatskog animiranog filma nedvosmisleno pokazala da apsolutno dominiraju naslovi nastali u razdoblju tzv. „socijalističke“ kinematografije, do 1990., zapravo do 1980/81. godine.

Većina autora najboljih hrvatskih animiranih filmova su se, što je opće poznato, u svojoj karijeri bavili i – stripom. Mislim da se na prste ruku mogu nabrojati umjetnici – redatelji spomenutih filmova koji se nisu „okušali“ i u crtanju stripova – Mimica, Kostelac, Sudar, Gašparović, Ranitović, Vrbanić, Štalter, Marks, Jutriša. Za Evu Cvijanović ne znam.

Kao zanimljivost mogu spomenuti da se na petnaestom mjestu nalazi Dovnikovićev crtić „Škola hodanja“, kojeg je autor vrlo brzo nakon što je snimljen „pretvorio“ i u strip – premijerno je objavljen na stranicama osječkog dječjeg časopisa „Maslačak“. I nikad kasnije nije repriziran! Jedan od najdojmljivijih hommagea „Školi hodanja“ učinila je pred koju godinu Akademija likovnih umjetnosti iz Zagreba (dekan Tomislav Buntak; članovi uredništva: Irena Jukič Pranjić, Ines Krasić, Marko Merčep) koja je tako nazvala svoj strip-fanzin u kojem se objavljuju radovi studenata koji su stvarali u sklopu izbornog predmeta Strip. 

Na trećem mjestu je „Tup – Tup“ Nedeljka Dragića, za kojeg sam autor „opovrgava“ da je nastao iz stripa „Tupko“, makar je činjenica da će – nakon objave američke filmske akademije o nominiranju filma za nagradu Oscar – „Večernji list“ vijest o tome nasloviti: „Film nastao prema „Večernjakovom“ stripu u konkurenciji za Oskara!“.

„Profesora Baltazara“, neovisno od činjenice da se radi o seriji, koji je šesti najbolji hrvatski crtić svih vremena u strip je prenio Ante Zaninović – godinama je bio bio jedan od zaštitnih znakova dječjeg lista „Smib“ (kasnije je naslov promijenjen u „Kljunko i ostali“, pa „Kljunko i Dugi“). Strip se preveo na engleski i na njemački jezik, ali nije nam poznato da li je još negdje objavljivan izvan Zagreba. 

Vjerojatno najpoznatiji slučaj koji se tiče stripa i crtanog filma, odnosno crtića i stripa je „Album“ Krešimira Zimonića. Filma nema na listi 33 naj-crtića, ali se nalazi na listi pedeset najboljih.

Autor „Albuma“, Zimonić je lik djevojke „Zlatke“ najprije osmislio tako da ona bude junakinja stripa, a nakon toga je nastalo istoimeno animirano ostvarenje. Međutim, „Zlatke“ nema na niti jednoj od kritičarskih lista, a istu je sudbinu doživio i crtić iz pionirskih dana animacije (rane pedesete) „Goooool…“ kojeg je glavni crtač Borivoj Dovniković preko noći „pretvorio“ u strip, ali pod naslovom „Velika utakmica“ – izlazio je u koloru na zadnjoj stranici „Horizontovog zabavnika“.  

No, nema veze što ih nema na listi… 

To ne umanjuje njihove vrijednosti i važnosti, u neraskidivoj vezi i sinergije između naših crtića i naših stripova. Meni osobno je nepojmljivo postojanje jednih bez drugih… Spomenimo stoga još neke od autora koji su u ovim dvjema umjetnostima djelovali „autorski“ unazad četrdesetak godina, ispreplićući se na ovaj ili na onaj način: Darko Kreč, Radovan Devlić, Milan Trenc, Dušan Gačić, Ivan Flegar, Goran Sudžuka, Mato Lovrić, Magda Dulčić, Marko Dješka, Siniša Ercegovac, Irena Jukić Pranjić, Stjepan Bartolić, Branko Farac, Edvin Biuković, Dubravko Mataković, Helena Klakočar, Stjepan Šinik, Andrej Rehak…