1.
Antun Aljinović, za prijatelje i znance samo i jedino „Rudi“. U široj javnosti ponajprije je percipiran kao tvorac kultnog lika „Lastana“, zaštitnog znaka „Modre laste“ punih pola stoljeća.
Za koji dan će napuniti 86. godinu – rođen je 3. travnja 1936. u Zagrebu, gradu gdje je proveo cijeli život. Uglavnom je svo vrijeme vezan za kvart Trešnjevku.
Prvi list sa stripovima kojeg je Rudi kao suvremenik pratio bio je tjednik „Zabavnik“, koji je izlazio u razdoblju NDH-a od svibnja 1943. pa do svibnja 1945. godine, u izdanju „Ustaškog nakladnog zavoda“.
Posebno ga je oduševljavao strip „Seoba Hrvata“, odnosno „Knez Radoslav“ kojeg je Andrija Maurović crtao po scenariju S. R. Žrnovačkoga.
I upravo će Maurović, zajedno s braćom Neugebauer, Walterom (inicijatorom i glavnim urednikom „Zabavnika“) i Norbertom, te Žarko Beker, biti najbliži prijatelji u njegovu životu, a koji su dolazili iz „svijeta stripa“.
Nekima od njih održao je posmrtno slovo na sprovodu.
2.
Za školskih i gimnazijskih dana Rudi Aljinović je postao pasionirani čitatelj stripova, „dobre“ literature (najčešće one koja je bila pustolovne tematike), te revijalnog i zabavnog štiva – onog rijetkog koji je tada izlazio u Jugoslaviji; u kinima je sa strašću gledao većinu filmova i u svojim bilježnicama uredno vodio evidenciju viđenih naslova.
Bio je aktivan i kao skaut, kao pripadnik izviđačke organizacije. Kao gimnazijalac započeo se baviti novinarstvom (1955. godine). Upisao je Filozofski fakultet na zagrebačkom sveučilištu, počeo je studirati, ali ga nije završio. Ljubav prema novinarstvu, koja je rasla svakim objavljenim tekstom i svakim pozivom urednika za neki novi tekst ili za uspostavljanje suradnje, bila je jača od želje za akademskom naobrazbom…
Prva i – kako sam kaže – najdraža redakcija bila je ona tjednika „Plavi vjesnik“, u kojoj je sudjelovao kao „vanjski“ (pridruženi) član.
Naime, Rudi Aljinović je cijeli svoj život, kroz cijelu svoju profesionalnu novinarsku i publicističku karijeru bio tzv. „slobodna profesija“, nigdje se nije želio angažirati kao stalno zaposleni djelatnik.
Niti u „ZOV“-u (1973/74. godine) u kojem je bio angažiran kao – urednik stripa, tjedniku s zanimljivom repertoarnom politikom, od „Kalimera“ (prema popularnom crtiću) do „Daleke planete“. Bilo je i ponešto repriza od Neugebauera (u punom koloru, poput „Gladnog kralja“ i „Tarzanovim stopama“), te premijera Bednjančevog „Baruna Trenka“.
Zanimljivo je spomenuti, kako je Aljinović za „Plavi vjesnik“ i „ZOV“ prevodio i pojedine stripove s engleskog jezika.
3.
U svojoj 26 godini života Rudi Aljinović napisao je svoje prve strip-scenarije – radilo se o seriji iz suvremenog života „Junaci auto strade“ koje je crtački realizirao Borivoj Dovniković.
Ova serija (čiji je početak objavljivanja „Plavi vjesnik“ popratio zasebnom „reportažom“ s fotografijama autora i radnim skicama) je u konačnici imala svega dvije epizode (po četiri table), ali i to je bio odličan početak onog dijela njegove karijere koja se odnosi na rad na strip-scenarijima.
Otada, pa u narednih četvrt stoljeća Rudi Aljinović (s time da je najveći broj njih nastao u razdoblju 60-ih) će, osim za Dovnikovića, napisati barem jedan scenarij za gotovo sve značajnije autore „druge generacije“ hrvatskog stripa:
Žarka Bekera (serija „Neven, Koraljka i Bobo“ – čije su sve tri epizode objavljene u nastavcima na naslovnoj stranici, u koloru, „Plavog vjesnika“, gdje će istisnuti do tada zaštitni znak lista „Dan Darea“); Vladimira Delača („Timpetil – grad bez roditelja“); Ivicu Bednjanca („Traži se dječak“); Zdenka Svirčića („Počelo je na Čukur česmi“, „Roški buntovnici“); Julesa Radilovića (stripovi s tematikom izviđačkog života na jednoj tabli)…
No, surađivao je i s mlađim autorima, poput Ratka Srezovića („Mikrob protiv huligana“) ili Stanka Bešlića („Bobo, budi dobar“).
Svoj posljednji strip-scenarij koji je bio realiziran Aljinović je napisao u drugoj polovici 80-ih godina za Željka Lordanića („Otok s blagom“, koji je izlazio u „Modroj lasti“ tijekom dviju školskih godina).
4.
Za spomenuti je kako većina Aljinovićevih scenarija – kojima odreda možemo dati visoke ocjene po zanimljivosti i atraktivnosti fabule, dramaturškim razvijanjem radnje, dojmljivim junacima – predstavljaju njegove originalne strip-priče, tek poneki među njima su adaptacije književnih djela.
Stripovi s njegovim scenarijima izlagani su na brojnim izložbama, uključujući i izložbe „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ i „Jugoslavenski strip 1866. – 1986.“ (koja je bila organizirana u Parizu).
Većinu stripova nastalih po Aljinovićevim scenarijima premijerno su objavili zagrebački izdavači, a neke od njih i nakladnici iz Beograda, Gornjeg Milanovca i Sarajeva.
Pisao je i scenarije i za foto-stripove, među ostalima i za one s glavnim junakom Mendo Mendovićem, koji su izlazili u časopisu „Mendo“ (kojeg je izdavala zagrebačka „Privreda“).
5.
Najveći broj strip-scenarija Rudi Aljinović je napisao za – Andriju Maurovića.
Među njima je pomorska trilogija s avanturama „Barba Nike i Ive“ (njegova posveta „pomorsko-avanturističkim“ stripovima Franje Fuisa iz predratnih godina), „Vreme odvažnih“ (na temu akcija mladih ilegalaca u Zagrebu za vrijeme NDH-a i rata), „Istinite priče o malim borcima“, „Hrabri Nik“ (dječji strip), te „Povratak Starog Mačka“ – strip koji se pojavio u filmu „Imam 2 mame i 2 tate“ redatelja Kreše Golika, kojim je tadašnji urednik „Plavca“ Pero Zlatar, mislio obnoviti uspjeh predratnih vesterna s tim popularnim junakom.
Naposlijetku, tu je i scenarij za ponešto proširenu verziju stripa „Meksikanac“ (nastalog ranih 50-ih godina i objavljivanog na zadnjoj stranici „Horizonta“) koja je 1985. izlazila u nastavcima u subotnjim brojevima „Večernjeg lista“.
S Maurovićem je surađivao kao tekstopisac serijala „Izlet u prošlost“ koji je premijerno objavljen krajem 60-ih u „Plavom vjesniku“, a zatim jednim dijelom reprizno u „Politikinom zabavniku“ (Beograd).
6.
Krajem prvog desetljeća našeg XXI. stoljeća Rudi Aljinović je napisao scenarij za novu, četvrtu po redu epizodu „Nevena, Koraljke i Boba“ koju je opet trebao nacrtati Žarko Beker. Ali, od toga na kraju nije bilo ništa. Imao sam priliku pročitati napisani scenarij, zanimljiv je, intrigantan i osuvremenjen…
7.
„Dečje novine“ iz Gornjeg Milanovca su 1987. izdale album (tvrdi uvez) sa sva tri stripa iz serije „Barba Niko i Ivo“, album koji je u anketi jugoslavenskih strip-kritičara, urednika i samih autora (sveukupno, više od 20-ak sudionika ankete) bio proglašen strip-događajem godine.
Iz nepoznatih razloga u tom se albumu (naklada je iznosila fantastičnih 10 tisuća primjeraka) nije pridržavao redoslijed apizoda, kako su nacrtane i premijerno objavljene.
Matica hrvatska Ogranak Bizovac je prošle, 2022. godine u svojoj biblioteci „Velikani hrvatskog stripa“ izdala „reprint“ ovog projekta, ali sada u položenom formatu.
8.
Svojim napisima o stripu Rudi Aljinović (prve je objavio u prvoj polovici 60-ih godina u „Plavom vjesniku“, među kojima je i serija „Šampioni stripa“ – sličica junaka i kraći popratni tekst o samom tom junaku i njegovom autoru, s više od 60-ak nastavaka) se tada, a i kasnije uključio u popularizaciju i afirmaciju ovog medija kao važnog i nezaobilaznog segmenta popularne kulture…
Naime, treba uzeti u obzir da su se ljudi koji su tada, šezdesetih, pisali o stripu u Hrvatskoj (pa i u Jugoslaviji), mogli nabrojati skoro „na prste jedne ruke“. Uz Aljinovića, to su u Zagrebu primjerice još bili Pero Zlatar, Branko Belan, Hanibal Dundović, a i oni su uglavnom dolazili iz novinarskih (i filmaških) krugova.
Rudi je npr. autor teksta „Majstori domaćeg stripa“ (objavljen u „Plavom vjesniku“ 1963. godine), čije se pojedine rečenice i razmišljanja mogu smatrati i svojevrsnim manifestom, koji (kako sam jednom prilikom napisao) „telegrafski, ali nedvosmisleno i programatski precizno razlažu uredničku koncepciju tog iznimno tiražnog i utjecajnog tjednika kuće „Vjesnik“:
„… Dati dobar domaći strip, stvoriti strip-junake u našoj sredini, inspirirane našim prilikama – to je želja grupe autora okupljenih oko redakcije „Plavog vjesnika“…“
9.
Zajedno s glavnim i odgovornim urednikom „Plavca“ Nenadom Brixyjem i tehničkim urednikom Vilkom Radkovićem, Aljinović je pripremio prvu izložbu stripa u Zagrebu, ali i na prostorima cijele tadašnje Jugoslavije.
Radi se o izložbi „Crtači Plavog vjesnika“, postavljenoj u predvorju poštanskog ureda u Jurišićevoj ulici u Zagrebu, 1961. Istine radi, to je bila tek jedna od „akcija“ koju je redakcija „Plavca“ organizirala u svrhu promocije i popularizacije tjednika, nitko tada nije razmišljao o njezinom „značenju“, pa je izložba nažalost ostala i nezabilježena u širim kulturnim krugovima i javnosti.
Osim sjećanja, materijalni dokazi koji potvrđuju da se izložba i održala su dvije novinske zabilješke u „Plavom vjesniku“ i jedna fotografija Julesa Radilovića snimljena uz njegove izloške.
10.
Rudi Aljinović je tekstove o stripu (najrazličitijih „formata“ i opsega, uključujući i „vijesti“), osim u „Plavcu“, objavljivao još i u „Strip – Stripu“, „Vikendu“, „Fokusu“, „Modroj lasti“, „ZOV“-u, „Biblioteci izabranih stripova“, „Jutarnjem listu“, „Strip reviji“, „Strip reviji Večernjeg lista“ i drugima.
Osobno sjećanje – prvi Aljinovićev tekst o stripu sa kojim sam se susreo zapravo je bio feljton u, čini mi se, četiri nastavka „Taj divni svijet stripa“ koji je izlazio u „Fokusu“.
Nezaobilazna je i Rudijeva suradnja sa specijaliziranim stručnim časopisom „Kvadrat“ urednika Vjekoslava Đaniša.
Od kraja 60-ih, pa u naredna dva desetljeća Aljinović je surađivao s TV Zagreb za čije je potrebe, kao scenarist i redatelj, snimio 40-ak dokumentaraca i dužih reportaža. Među njima su bili i oni koji su se u većoj ili u manjoj mjeri bavili ili doticali stripa: na „temu“ Reisingera, Bednjanca, tandema Furtinger – Radilović… Zahvaljujući međunarodnoj razmjeni neki od njih su se prikazali na malim ekranima širom Europe.
11.
Rudi Aljinović autor je više uvodnika, predgovora ili pogovora u strip-knjigama i albumima; povremeno je održavao predavanja na temu stripa; držao je uvodna slova na izložbama stripa (Zagreb, Osijek, Virovitica, Čakovec…).
U nekoliko navrata bio je gost strip-festivala u Srbiji (Beograd, Leskovac).
Bio je član žirija na vinkovačkom salonu stripa i udruge „Art 9“ za dodjelu nagrade „Andrija Maurović“ za životno djelo.
Koautor je monografije „Kad je strip bio mlad“ (2012) s Mladenom Novakovićem.
Surađivao je na pojedinim izdavačkim strip-projektima „Šarenog dućana“, Matice Hrvatske ogranak Bizovac, „Strip foruma“, „Arta 9“, „Striposa“ i „Vedisa“.
12.
Godine 2015. Rudi Aljinović dobio je nagradu „Andrija Maurović“ (koju dodjeljuje udruga za popularizaciju hrvatskog stripa „Art 9“) za životno djelo na području hrvatskog stripa.
Nevjerojatno, ali istinito – to je jedino takvo „priznanje“ koje je Rudi dobio za svoj angažman u stripu. Žiri se vodio podjednakim doprinosom kao scenariste i kao popularizatora i povjesničar stripa.
13.
Rudija Aljinovića sam upoznao ili negdje krajem 1983. iIi početkom 1984. kada sam pripremao monografiju „Hrvatski poslijeratni strip“ za pulsku „Istarsku nakladu“. Predložio sam mu da napiše uvodni tekst. Zahvalio se na ponudi, ali odbio je zbog drugih ranije dogovorenih poslova…
Usput rečeno, nije bio baš „najsretniji“ mojom odlukom da se Maurović u monografiji predstavi stripom „Povratak Starog Mačka“, koji po njemu nije bio „karakterističan“ za umjetnikovo poslijeratno strip-stvaralaštvo!!!
Stoga u posveti, koju mi je napisao (datum 15. srpnja 1985.) u mom primjerku „Hrvatski poslijeratni strip“, stoji:
„Iako ne dijelimo mišljenje o kvaliteti ovog stripa, posveta na njemu je od srca!
Kada sam dvije godine kasnije radio na „Mauroviću“ namjera mi je bila da jedan od priloga u monografiji bude i Rudijeva osobna sjećanja na našeg klasika stripa, za kojeg ga, ponavljam, nije vezivala samo suradnja na zajedničkim stripovima, nego i prijateljsko i druženja.
Niti taj tekst Rudi nije napisao, razlog je bio njegovo višetjedno putovanje po Americi, ali neovisno od toga… svih ovih minulih četiri desetljeća održavamo prijateljstvo, pa i povremenu suradnju.
