Umjesto klasičnog „in memoriama“: nepoznato o dokumentarcu „Bordo – vječna stripovska mladost“ posvećenom strip-stvaralaštvu BORIVOJA DOVNIKOVIĆA redatelja BERNARDINA MODRIĆA i mene kao scenariste

343
Riječka premijera filma o Bordi (17. travnja 2014.) - s desna na lijevo: Igor Karlić (kompozitor), Bernardin Modrić (redatelj), Bordo, voditeljica premijere i Veljko Krulčić (scenarist i producent)

U subotu, 23. rujna 2013. godine u dvorani Studentskog kulturnog centra u Beogradu u okviru jedanaestog Međunarodnog festivala stripa održana je svjetska premijera, prvo javno prikazivanje srednjemetražnog dokumentarnog filma „Bordo – vječna stripovska mladost“, uz prisustvo samog „glavnog junaka“ filma.

Dokumentarac u cjelosti posvećen strip-stvaralaštvu Borivoja Dovnikovića – Borde režirao je Bernardin Modrić, po ideji i prema scenariju moje malenkosti (Veljka Krulčića), koji sam bio u ovom projektu i u svojstvu producenta.

Premijerom je bio zaokružen skoro dvoipogodišnji rad na realizaciji ovog filma, čiji su prve „scene“ snimljene na Bordinoj retrospektivnoj izložbi „Od Ratka do Čipka“ (Prvih 66 stripaških godina) u travnju 2011. u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH na samom početku Tkalčićeve ulice.

U narednim tjednima i mjesecima film smo i nadalje snimali u Zagrebu, te u Osijeku, Rijeci, Vinkovcima i u Čepinu. Planirali smo da ponešto kadrova i izjava snimimo i u Beogradu, ali nam produkcijske mogućnosti nisu „dozvolile“.

Realizaciju filma je produkcijski potpomogao HAVC (90 tisuća kn), s mikro iznosom Grad Osijek (3 tisuće kn), dok ga je Grad Zagreb, njegovo filmsko vijeće, odbilo sufinancirati.   

Razloga za ovaj projekat bilo je „mali milijun“, ali  osnovni, odnosno inicijalni poticaj ticao se činjenice da je Bordin život i strip stvaralaštvo zahvalan „materijal“ za zanimljiv i umjetnički uvjerljiv dokumentarac.

Osobno, nije mi bilo drago ni činjenica kako je Borivoj Dovniković u sferi stripa naprosto bio – marginaliziran!

Recimo, nagradu, niti priznanje za neki od svojih stripova ili opusa u cjelini nije dobio niti u 80-im godinama prošlog stoljeća na Salonima jugoslavenskog stripa u Vinkovcima (dobio je – recimo – nagradu „Andrija“ u Ljubljani od strane „Kluba devete umetnosti“); čak niti u 90-ima kada je ovaj Salon dobio prefiks „hrvatskog“.

Štoviše, prema vlastitim riječima Bordo uopće nije bio pozivan da izlaže, niti da sudjeluje na nekom od četiri Salona hrvatskog stripa. Da ne spominjemo da u Vinkovcima niti u tom razdoblju nije bio nagrađen, a što će se ipak „ispraviti“ tek  na obnoviteljskom Salonu održanom u studenom 2011. godine.

Prije toga je Bordo pak dobio nagradu „Andrija Maurović“ za životno djelo na području hrvatskog stripa, koju dodjeljuje udruga „Art 9“ iz Zagreba, a koju su prije njega dobili Mladen Bjažić i Jules Radilović.

Osim te nagrade, bio sam jedan od članova žirija,  u svojstvu urednika i priređivača stajao sam iza knjiga „Mendo Mendović i drugi stripovi“ (i njezinog bibliofilskog izdanja u 50 primjeraka), „Izgubljeni svijet“ i „Novi centarfor/Čudesni tim/U zemlji lijepog nogometa“ koje su odškrinule vrata upoznavanju čitatelja s nekim od njegovih klasičnih stripova.

Kasnije ću u još par navrata imati to zadovoljstvo  da sudjelujem u realizaciji još nekoliko knjiga stripa Borivoja Dovnikovića: „Velika utakmica“, „Susreti treće vrste“, „Produkcija 52. – 55.“, „Čipko i djed Filip“, te naposlijetku „Mendo Mendović“ – prvi put u albumu i u punom koloru.

Naravna, svojevrsna Bordina marginalizacija tek je jedan od „unutarnjih poticaja“ za film; nije se moglo ne primijetiti da u našoj kinematografiji postoji svega pet dokumentaraca posvećenih stripašima, a da nisu tv-projekti: Andriji Mauroviću (dva filma), Walteru Neugebaueru, Nedeljku Dragiću – sve četiri je režirao Joja Remenar; te Edvinu Biukoviću (redatelj – Aldo Tardozzi), ali svaki od njih je kratkometražan, prosječne dužine 15-20 minuta.  

Vratimo se pak filmu „Bordo – vječna stripovska mladost“.

Objavljujemo sinopsis, redateljsku koncepciju i scenarij koje je „Vedis“ slao prilikom  apliciranja na natječaje. Redateljsku koncepciju je napisao Bernardin Modrić, sinopsis i scenarij je moje ruke djelo.

Trajanje filma na kraju se popelo na 52 minute (imali smo materijala i za dugometražnu verziju?!), a promijenili smo i – naslov!

Sugovornike koje smo planirali, uspjeli smo i snimiti. Izuzeci su Tatjana Oluić – Music, urednica „Bijele pčele“ koja je u međuvremenu  preminula, pa smo umjesto gdje Tanje „razgovarali“ s njenom nasljednicom Ljerkom Radojčič; te Milka Babović (koja je odustala zbog bolesti).

Proširili smo broj naših sugovornika, pa smo još snimili Ota Reisingera, Peru Zlatara, Dubravka Matakovića i Krešimira Zimonića.

Nakon premijernog prikazivanja u Beogradu, sredinom naredne godine (svibanj 2014.) film „Bordo – vječna stripovska mladost“ je prikazan i na makarskom festivalu stripa (na projekciji se tražila „karta više“ – naravno, ulaznice se nisu naplaćivale, ali  bilo je i ljudi koji su film odgledali stajajući), a u listopadu i na festivalu animacije u Banja Luci (kojoj je sam protagonist prisustvovao).

Nadalje, film je ušao u programe još nekoliko filmskih festivala u regiji (Novi Sad, Tuzla), a zasebne projekcije, „premijere“, organizirali smo u Rijeci, Zagrebu i Osijeku (u sklopu „osječkog kulturnog ljeta“). Film je za prikazivanje otkupljen od strane nacionalne televizije (HRT-e), više puta je emitiran, te je postao dostupan najširem gledateljstvu.

Na setu filma – snimatelj Robert Kalčić kamerom bilježi Borivoja Dovnikovića na Jelačić trgu

SINOPSIS FILMA

Tridesetminutni dokumentarni film „Dobro da me nisu uhapsili!?“ o manje poznatom dijelu opusa velikana hrvatske i svjetske animacije Borivoja Dovnikovića – Borde, dijelu koji se odnosi na njegovo stvaralaštvo na polju stripa.

Bordo (r. 1930. u Osijeku) je svoje stripove za objavljivanje nudio još kao jedanaestgodišnji dječak u izbjeglištvu u Beogradu 1941, a s nepunih 15 godina objavio je svoj prvi strip u osječkom dnevnom listu „Glas Slavonije”.

Upravo zbog tog Bordinog stripa „Udarnik Ratko” (po romanu Josipa Barkovića „Na zagrebačkoj fronti”, na temu ilegalne borbe u Zagrebu) strip je od strane nove komunističke vlasti bio proglašen „kapitalističkom i antidržavnom tvorevinom” i bio je de facto zabranjen!!!

I danas, u 81. godini života Bordo crta stripove (u dječjem listu „Bijela pčela” redovno mu izlazi strip „Čipko i djed Filip”) – po čemu ima status najdugovječnijeg  (ili jednog od najdugovječnijih) crtača stripa na svijetu.

Neovisno  od  toga,  u   proteklih  66  godina  bavljenja  stripom Bordo je dosegao vrhunske međunarodne standarde i dao veliki doprinos da Zagreb i Hrvatska posebice tijekom 50-ih i 60-ih godina XX stoljeća budu europske strip metropole!

Za razliku od većine svojih kolega – stripaša Bordo je za junake svojih „crtanih priča“ uglavnom uzimao „ljude iz susjedstva”, a tematika njegovih stripova je bila vezana za domaće podneblje.

Bez obzira na taj detalj Bordini stripovi su objavljivani u inozemstvu i izlagani su na najvažnijim svjetskim festivalima stripa (Lucca).

Kada je 1991. emigrirao u Austriju egzistenciju svoje obitelji Bordo je  osiguravao  upravo  crtanjem  stripova  za  tamošnje dnevne i tjedne listove…

REDATELJSKA EKSPLIKACIJA FILMA

Borivoj Dovniković jedan je od važnijih hrvatskih crtačkih umjetnika druge polovice XX. stoljeća koji su u tadašnjoj Jugoslaviji i Istočnoj Europi stvarali djela što su odisala kreativnošću stranoj onodobnim tvrdim ideološkim obrascima.

Zahvaljujući tom ozračju naša zemlja je tada bila nenadmašni inkubator stvaralačkih projekata koji su širili obzorja i mijenjali način života.

Naš dokumentarac će kroz priču o Bordi, njegovim stripovima, ali i suradnicima otkrivati brojne detalje iz toga vremena u kome su se nevjerojatnom lakoćom ostvarivali stripovi, crtani filmovi, popularni magazini i druga tiskana izdanja koja su danas obavijena velom legendi i publicističkih predanja.

Najdugovječniji svjetski stripaš Dovniković na sebi svojstven šarmantni i duhoviti način pripovjeda o svom radu, o zabranama s kojima se susretao, uspjesima I popularnošću koju je doživljavao, a pojedinosti svojim sjećanjima pojašnjavaju njegovi suradnici i urednici (Božo Novak, Mladen Bjažić, Aljinović, Slavica Fila… ).

Zanimljive i često vrlo uzbudljive priče protkat ćemo brojnim fotografijama, arhivskim snimkama i dokumentima te detaljima Bordinih stripova.

Ovaj na neki način vizualno stereotipni materijal postprodukcijski namjeravamo suočiti s mogućnostima stripovske izražajnosti kako bismo na dopadljiv i direktan način predstavili oblikovne posebnosti i vizualnost “priče u slikama”.

Filmski format slike (ekrana)  pretvoren u stripovsku pasicu s dva ili tri zasebna kadra, komentari ispisani u oblačiću, trakice s tekstualnim pojašnjenjem filmske scene ( npr. „Danas u zagrebu“,  “Malo kasnije pred  redakcijom “Plavog vjesnika”) samo su dio stripovskih sklopova kojima želimo prikazati Dovnikovićev autorski rad, ali i istovremeno istražiti mogućnost prožimanja stripa i filma uz puno uvažavanje njihovih stilskih i izražajnih osobina.

SCENARIJ FILMA

 „Bordo: Dobro da me nisu uhapsili!?“ dokumentarni je film o manje poznatom dijelu umjetničke karijere Borivoja Dovnikovića – Borde, dijelu koje se odnosi na njegovo strip stvaralaštvo.

Podsjetimo se, Borivoj Dovniković, intelektualac je par excellence i jedan od najvažnijih primjenjenih i filmskih umjetnika druge polovice XX stoljeća u Hrvatskoj, Jugoslaviji, pa i u ovom dijelu Starog kontinenta.

U javnosti Dovniković je najviše poznat kao velemajstor animiranih filmova (umjetnosti u kojoj je postigao planetarni uspjeh, odnosno u kojoj je nesumljivo – dosegao svjetski vrh!), autor „Ceremonije“, „Kreka“, „Škole hodanja“, „Putnika drugog razreda“ i drugih,  no afirmaciju i popularnost Bordo ima i kao karikaturist, ilustrator i grafički dizajner.

Ništa manje Bordo nije uspješan kao autor stripova, što je u javnosti manje znano.

 Ali, osim same kakvoće Dovnikovićevih stripova, ovdje postoji još čitav niz „detalja“ koji su nas  potaknuli na stvaranje dokumentarca o Bordinom strip-stvaralaštvu, koji su okosnica budućeg filma.

Naime, s današnje pozicije gledano nevjerojatno je, ali i istinito – Dovniković je svoje stripove novinama nudio još kao jedanaestogodišnji dječak (u beogradski dnevnik „Novo vreme“ 1941, u koji je emigrirao nakon osnutka NDH), prve stripove objavio je ujesen i u zimu 1945. kao gimnazijalac (u osječkom „Glasu Slavonije“) – dakle, s nepunih petnaest godina, da bi ih i dan-danas neovisno od činjenice što je ušao u deveto desetljeće života, redovno stvarao i objavljivao u mjesečnom dječjem listu „Bijela pčela“ iz Rijeke.

Drugim riječima, s obzirom na navedeni 66-godišnji dokumentirani staž „stripaša“  Borivoju Dovnikoviću pripada i titula možda i  najdugovječnijeg živućeg crtača stripa ne samo na našim prostorima, nego i u Europi, pa i šire.

Nadalje, priča o Bordinom radu na stripu ujedno će biti i priča o razvoju stripa u našoj zemlji i u ovim geografskim prostorima od 1945. do danas,  posebice političkom, društvenom, kulturnom i novinarskom okruženju u kojem su djelovali stripaši, kako su se teškom mukom izborili da strip dobije svoj prostor u novinama, a koje desetljeća kasnije i u galerijama i kao predmet sveučilišnih predavanja. 

Naslov filma „Dobro da me nisu uhapsili!?“  Bordin je citat vezan za činjenicu da je upravo njegov strip „Udarnik Ratko“ (po romanu Josipa Barkovića „Na zagrebačkoj fronti“) koji je na prijelazu 1945/46. godine u nastavcima izlazio  u osječkom dnevniku „Glas Slavonije“ bio jedan od povoda svemoćnom Agitpropu, organu Komunističke partije Jugoslavije i njegovim najistaknutijim predstavnicima poput Moše Pijade i Jovana Popovića (savezni Agitprop koji je „stolovao“ u Beogradu), da medij stripa u tom novom društvenom i političkom okruženju „kao buržoaskoj tvorevini koja kvari socijalizam“ stavi na indeks, na „popis zabranjenih stvari“.

Borivoj Dovniković rođen je 1930. u Osijeku. Odrastao je čitajući stripove iz „zlatnog doba“ američkog realističkog stripa 30-ih, Disneyeve produkcije, ali i one koji su u isto vrijeme nastajali iz pera beogradskih i zagrebačkih prvaka devete umjetnosti. Stripovi su do kraja definirali Dovnikovićevu djetinju ljubav prema crtanju, maštajući kako će jednog dana biti „crtač stripa“. Kao petnaestogodišnjak, nakon završetka rata, nudi osječkim redakcijama („Magnet“, „Glas Slavonije“) svoje stripove, koje su njihovi urednici i – prihvatili!

No, komunističkoj nomenklaturi će „Udarnik Ratko“ predstavljati svetogrđe (tema iz rata, konkretno ilegalne borbe u Zagrebu, u stripu – to su doživjeli kao „uvredu“ i „ponižavanje“), pa  je  strip pet godina gotovo i nestati sa stranica štampe i uopće javnosti.

U međuvremenu Dovniković završava gimnaziju, nakon čega ujesen 1949. dolazi na studij u Zagreb. No, umjesto da vrijeme provodi na Likovnoj akademiji, pridružuje se ekipi humorističkog lista „Kerempuh“ i uredniku Fadilu Hadžiću za koje crta brojne karikature, ilustracije, ali se uključuje i u pionirski podvig stvaranja našeg prvog crtanog filma „Veliki miting“. 

Nakon što se početkom 50-ih stripu ponovno upalilo „zeleno svjetlo“, upravo će Borivoj Dovniković biti među najvažnijim obnoviteljima devete umjetnosti u nas – Bordine stripove tih godina i tog desetljeća nalazimo na stranicama „Pionira“, „Horizontovog zabavnika“, „Kerempuha“, „Petka“, „Miki stripa“, „Plavog vjesnika“, „Vjesnika“, „Naše smotre“…

S podjednakom vještinom, ali i uspjehom crtao je stripove realističke figuracije i klasične naracije („Izgubljeni svijet“, „Emil i detektivi“, „Tragom izgubljenog krda“, „Afrička ogrlica“, „Pipo“, „Dječaci s Ionskih brodova“, „Slom ofanzive Braun“…) i karikaturalnom stilu („Velika utakmica“, „Tri dabra“…), ostajući pritom svoj.

U prvoj polovici šezdesetih godina u „Plavom vjesniku“ kao prvi autor objavljuje stripove sa suvremenom tematikom, priče koje su bile stavljene u domaće ambijente i s domaćim junacima (nogometna trilogija, stripove o doživljajima vozača kamiona na autostradi), te „Mendu Mendovića“ – seriju prema popularnoj tv-emisiji, koja je prema sjećanju tadašnjeg urednika „Plavca“ Nenada Brixyja izazvala izniman interes čitatelja i rekordnu nakladu lista.

Četrnaesta epizoda „Mende Mendovića“, čije je objavljivanje privedeno kraju početkom ljeta 1965. godine, na žalost mnogobrojnih ljubitelja stripa, označila je u neku ruku i oproštaj od kontinuiranog bavljenja stripom Borivoja Dovnikovića – zbog obaveza koje je imao kao vrhunsko ime zagrebačke škole animiranog filma, sa svjetskom reputacijom.

Neovisno od toga, dvadesetgodišnje aktivno sudjelovanje u stvaranju izvornog domaćeg stripa visoke estetske i komunikacijske vrijednosti (spomenimo i scenariste s kojima je surađivao – Marcel Čukli, Norbert Neugebauer, Ljubomir Vukadinović, Rudi Aljinović, Mladen Bjažić), ali i u pozicioniranju Zagreba kao jednog od evropskih strip-središta toga razdoblja, razlozi su zbog kojih Dovnikoviću pripada jedno od najvažnijih mjesto u sveukupnoj povijesti hrvatskog stripa.

Nakon toga Dovniković će se stripu vraćati povremeno, ali svaki novi strip za njega će predstavljati autorski izazov, pa će mu se posvetiti nadahnuto i maksimalno profesionalno. Rezultat su ne samo kvalitetni, nego i aktualni stripovi.

Prema scenarijima svog čepinca Pavla Bogdanovića za enigmatsku reviju „Kviz“ crtat će seriju strip-anegdota (čime je inaugurirao tu „novinarsku formu“ u našoj štampi),  strip „Blesan i tulipan“ po tv-seriji Gorana Babića i  Slobodana Praljka, „Škola hodanja“ po svom animiranom filmu, te „Susrete treće vrste“, remek-djelo našeg satiričkog i angažiranog stripa koje je 80-ih u nastavcima izlazilo u kulturnom dvotjedniku „Oko“.

Osim same karijere, u ovom dokumentarcu ćemo na umjetnikovim ostvarenjima pokazati (demonstrirati) neke od mogućnosti tzv. stripovske izražajnosti, ali i o tome kako su nastajali Bordini stripovi: od scenarija pisanih na pisaćoj mašini, preko skica u olovci, crtanja pojedinačne strip-sličice koje tvore budući stripovski niz, do tuširanja, ali i u konačnici do gotovog stripa u novinama.

Inače, o značenju koje kao stripaš Bordo ima u inozemstvu u dokumentarcu će „svjedočiti“ podaci da je predstavljen u oba izdanja „Svjetske enciklopedije stripa“; da su se njegovim strip-opusom bavili ugledni teoretičari devete umjetnosti poput Claudia Bertierija; da je svoje stripove izlagao na najvažnijim svjetskim festivalima (najvažnije je izlaganje 1978. u talijanskoj Lucci); ali i da su mu stripovi našli svoj put na stranicama brojnih stranih revija i časopisa… 

Ranih 90-ih Borivoj Dovniković će u austrijskim novinama publicirati dvije serije humorističko-satiričkih stripova („Dingi und Piki“ za djecu, „Frau Blau und Ihr Tier“ za odrasle).

Vezano za taj dio karijere, Bordo će u ovom dokumentarcu po prvi put u kameru progovoriti o tome kako i zašto je u ljeto 1991. morao napustiti Zagreb i kako je u emigraciji u Austriji „preživljavao“ (i osiguravao egzistenciju svojoj obitelji, supruzi i sebi) upravo crtanjem stripova, te kako je doživljavao svoje „izopćenje“ iz hrvatskog stripa, pa i kulture tijekom 90-ih.

Npr. nije dobivao ni protokolarne pozive da sudjeluje na Salonima hrvatskog stripa koji su se organizirali u Vinkovcima.

Naposlijetku 1994. Bordo je započeo suradnju s manjinskim dječjim listom „Bijela pčela“ koji izlazi u Rijeci. U njemu osmišljava scenarije i crta već sedamnaest  godina komični strip  „Čipko i djed Filip“ koji u kontinuitetu izlazi na zadnjoj stranici mjesečnika i jedan je od njezinih „zaštitnih znakova“.  S obzirom da suradnja s „Bijelom pčelom“ i dalje traje, jasno da Borivoj Dovniković i s navršenih osamdeset i jednom godinom još uvijek nije rekao zadnju riječ kao stripaš.

To zapravo i ne iznenađuje, a što će se vidjeti i u filmu , jer Bordo još uvijek u sebi ima „mladenački duh“, svježe i djetinjom znatiželjom ispunjeno licem, intelektualnu erudiciju, ali i ruke ispod čijih prstiju i danas izlaze stripovi koji predstavljaju eksploziju stvaralačkih ushita i visokih estetskih dosega.

Osim samog Borde, planirani sugovornici u filmu su: književnik Mladen Bjažić (u svojstvu Bordinog urednika i scenarista), publicist Rudi Aljinović (Bordin  scenarist i povjesničar stripa), Slavica Fila (slavna „Slavica“ iz tv serije „Mendo i Slavica“),  dr Frano Dulibić (povjesničar umjetnosti), Vesna Dovniković (Bordina supruga), Tatjana Oluić – Musić (Bordina urednica, Rijeka), novinar Božo Novak (u svojstvu nekadašnjeg direktora kuće „Vjesnik“ i Bordinog urednika), Miki Čukli (sin Bordinog scenariste Marcela Čuklija, sjećanje na tatinu suradnju s Bordom),  Milka Babović (Bordina suradnica iz „Plavog vjesnika“)…

Dokumentarac ćemo snimati na lokacijama u Zagrebu, Osijeku, Beogradu, Rijeci…

Plakat filma