O posljednjem Vukotićevom filmu „DOBRO DOŠLI NA PLANET ZEMLJA“ i „kombiniranom animacijskom postupku dosad neviđenom u svjetskoj animaciji“

148

Gotovo da djeluje nevjerojatno, ali je zapravo istinito, pa i „tužno“ – “Dobro došli na planet  Zemlja” testamentarno autorsko ostvarenje  hrvatskog oskarovca  i sineasta svjetskog ugleda Dušana Vukotića (1927. – 1998.), autora Oscarom nagrađenog „Surogata“, je donedavno bio „nepoznati“ djelić umjetnikova impozantna opusa, ali i hrvatske kinematografije nakon 1990.

Naime, ovaj je film svoju premijeru imao u lipnju 1994. godine na 11. Animafestu – međunarodnom festivalu animacije, koji se počev od 1972. održava u Zagrebu i koji je imao status jednog od četiri najvažnija u svijetu.

Dušan Vukotić

Imenicu „premijera“ treba shvatiti uslovno, jer je „Dobro došli na planet Zemlja“ prikazan na otvorenju festivala (izvan konkurencije). Dakle, nije se natjecao za nagrade, a prije same projekcije Dušanu Vukotiću – Vudu (1927. – 1998.) je dodjeljena nagrada za životno djelo na području osme umjetnosti.

Inače, Dušan Vukotić je bio i autor i strastveni zagovornik „devete umjetnosti“.  Pedesetih godina u najranijem razdoblju svoje karijere crtao je strip „Špiljo i Goljo, prethistorijski ljudi“ po scenariju Božidara Stošića za humoristički tjednik „Kerempuh“, gdje je objavljivao i niz strip-karikatura. I u kasnijim razdobljima, kada je postao slavan, pa i „moćan“, uvijek je bio na braniku stripa kao umjetnosti, pa ga primjerice nalazimo i kao jednog od uvodničara u prvom broju specijaliziranog časopisa „Pegaz“ kojeg je u Beogradu sedamdesetih pokrenuo Žika Bogdanović.

Nakon spomenute projekcije na Animafestu, „Dobro došli na planet Zemlja“  kao da je nestao iz korpusa hrvatske kinematografije. O njemu se jednostavno šutjelo, odnosno nije ga se u pravilu niti spominjalo. Dojam je bio kao da taj film de facto ni ne postoji!

Prema našem istraživanju, o samom filmu tada, u vrijeme njegova nastanka,  nije napisana niti jedna stručna kritika.  

Podsjetimo se, te 1994. u Hrvatskoj je izlazilo šest dnevnih listova – „Vjesnik“, „Večernji list“, „Slobodna Dalmacija“, „Novi list“, „Glas Istre“ i „Glas Slavonije“. Svi ti dnevnici ponaosob imali su svoje kulturne rubrike, u svima njima film i kinematografija, napose domaća, bili su intenzivno praćeni, ali…

PLJESAK ZAHTJEVNE PUBLIKE

U četirima od tih dnevnih listova, uključujući i riječki „Novi list“ (glavni urednik – Veljko Vičević, koji je tada imao izrazito „lijevu“ političku orijentaciju), filmu „Dobro došli na planet Zemlja“ –  osim taksativnog spominjanja – nije posvećen niti redak.

Isto se odnosi i na tadašnje tjednike, revije i magazine. Neovisno od njihove političke ili bilo kakve druge orijentacije.

Pronašli smo tek dvije, uzgredne  kritičarske napomene o „Dobro došli na planet Zemlja“.

Jurica Pavičić  je u „Slobodnoj Dalmaciji“ napisao (citat): „Vizualno efektan rad u mješovitoj tehnici crtića i animiranih glumačkih likova, koji je parodija na tematiku letećih tanjura i ekološke didaktičke filmove.“

Jure Ilić je pak u „Vjesniku“ bio još kraći (citat): „Satirična ekološka  SF priča koja je izmamila pljesak zahtjevne zagrebačke publike!“.

Istina, kao dobitnik Animafestove nagrade za životno djelo Dušan Vukotić je tog proljeća i ljeta 1994. dao nekoliko intervjua, recimo za „Večernji list“ (s njim je razgovarao Dražen Ilinčić) ili za emisiju „Licem u lice“ prvog programa Hrvatskog radija (razgovor je vodio Petar Krelja). Međutim, intervjui su se – razumljivo – više ticali Vudovog „minulog rada“ nego aktualnog filma.  

Danas, četvrt stoljeća i koju godinu više od nastanka filma „Dobro došli na planet Zemlja“ situacija je – do nedavnog izlaska knjige o tom filmu (u izdanju udruge „Dušan Vukotić“, koja je uključila i trinaest kritičarsko-esejističkih studija iz pera Boška Picule, Midhata Ajanovića, Željka Luketića, Mihaele Majcen Marinić, Josipa Grozdanića, Irene Paulus, Marka Njegića, Adriane Ružić, Petra Krelje, Dejana Dabića, Tomislava Čegira, Gorana Dujakovića, Jurice Starešinčića) – bila slijedeća: svi koji su se bavili ili tko se bavi filmom i animacijom „zna“ (ili bi, po logici stvari, trebao znati) za njega, ali malo tko je zapravo znao kakvo je to ostvarenje, kolika je njegova vrijednost?

Naime, “Dobro došli na planet Zemlja” se u pravilu – nakon projekcije na Animafestu –  gotovo  i nije mogao vidjeti. 

Nakon 2000. godine i promjene vlasti u Hrvatskoj, tu i tamo bi film bio uvršten u neku od umjetnikovih retrospektiva, u pravilu onih u inozemstvu (prva je bila organizirana u talijanskom mjestu Imola – za nju je „zaslužan“ beogradski filmski redatelj i profesor filma Predrag Delibašić, 1928. – 2016., inače Vukotićev bliski prijatelj još iz vremena Drugoga svjetskoga rata).

Puno manje je prikazivan kod nas u Hrvatskoj – prema dostupnim podacima, na prste jedne ruke se mogu nabrojati projekcije „Dobro došli na planet Zemlja“. Tako je 2011. godine prikazan na festivalu animacije u Varaždinu, te na festivalu u Opuzenu – kao njihov prilog obilježavanju 50-e godišnjice Oskara.

Na nacionalnoj televiziji film nikada nije prikazan. Niti na komercijalnim televizijama s nacionalnim frekvencijama.

Jedino se povremeno i u raznim prilikama, „Dobro došli na planet Zemlja“  faktografski navodi kao posljednji Vukotićev film. 

Isti tretman „Dobro došli na planet Zemlja“ ima i u monografijama koje obrađuju cjelokupno umjetnikovo stvaralaštvo.

U monografiji „Dušan Vukotić – Vud“ priređivača i urednika Nenada Pate (izdanoj 2007., nakladnici „Zagreb film“ i „Korpus“) o samom filmu nije ništa napisano.

U monografiji  “Dušan Vukotić – zaboravljeni vizionar”  (urednik Radomir Pavičević, nakladnici „Nacionalna zajednica Crne Gore“ i „Skaner studio“) iz 2013. godine, filmu je posvećeno pola rečenice (citat): „…nastavlja eksperimentiranje s kombiniranjem snimljenih materijala i animacije…“

„DIREKTNI KONTAKT“ VANZEMALJACA I ZEMLJANA

Podsjetimo se ukratko kronologije nastanka filma.

Na natječaju za sufinanciranje filmske proizvodnje raspisanom (posljednjem u socijalističkoj Hrvatskoj, u okviru tadašnje Jugoslavije) 1990. godine u kategoriji animiranih filmova jedan od odobrenih projekata bio je “Dobro došli na planet Zemlja” scenariste i redatelja Dušana Vukotića.

Kada je prijavljivao projekt, Vud je film predstavio:

„Ova animirana parodična priča u žanru znanstvene fantastike obrađuje temu tzv. „direktnog kontakta“. Bračni par koji živi na selu susreće se sa vanzemaljcima i njihovom neobičnom letjelicom…“

U redateljskoj eksplikaciji je istaknuo:

„U ovoj narativnoj fantazmagoričnoj fikciji služiti ću se naglašenim, karikiranim stereotipima i ikonografijom znanstvene fantastike!“

Dušan Vukotić je na Fond išao preko „Zagreb filma“ (uostalom, njegova matična kuća je tada radila seriju „Mali leteći medvjedi“ – u kojoj je Vud imao jednu od najvažnijih kreativnih uloga; direktor firme je bio Bogdan Žižić, a kasnije je na to mjesto došao Zlatko Pavlinić), da bi u konačnici, nakon niza peripetija, Vud i sam film otišli u producentsku kuću “Urania film”, kojoj je na čelu bio redatelj Nikola Babić.

Zanimljivo je spomenuti kako su Vukotić i Babić bili „kolege“, oboje su bili redatelji, međusobno su se poznavali tridesetak godina, ali u ideološkom smislu smatralo se da su njih dvoje na dijametralno suprotnim stranama – Vud „komunista“, a Babić „nacionalista“. To je, naravno, bilo uskogrudno stajalište, ali u novonastalim političkim i društvenim okolnostima nakon 1990. godine to nije bio nevažan detalj. 

Potpuno je nepoznato da je scenarij za „Dobro došli na planet Zemlja“ nastao prema motivima pripovijesti slovenskog književnika Bojana Meserka (r. 1957.) „Kmečka idila“, prvotno objavljenoj na stranici zagrebačkog specijaliziranog mjesečnika „Sirius“ 1981. godine pod nazivom „Seoska idila“, a koja je kasnije izvedena i kao radio-drama (redateljica je bila Ranka Mesarić).

I ANIMIRANI I IGRANI I LUTKA FILM

S obzirom da je u ljeto 1991. započela ratna agresija na Hrvatsku, realizacija ovog ambicioznog animirano-igrano-lutkarskog filma (kojim se Vud nakon „Skakavca“ iz 1974. vratio autorskim projektima) bila je došla u pitanje, pogotovo zbog financijskih razloga – odobrena sredstva nisu bila dovoljna, a i inflacija je činila svoje.

U studenom 1991. godine, upravo u danima i tjednima kada su se svako toliko minuta ili sati uključivale sirene i kada se trčalo u skloništa, Dušan Vukotić je započeo s realizacijom filma.

Snimanje, s obzirom na zahtjevnost cijelog projekta, koji je uključivao i igrane dijelove (s glumcima) i lutke, plus sama priča koja je uvelike imala i znanstveno-fantastične  elemente, se protegnulo punih pola godine – do travnja 1992. godine, kada je Vukotić – kako stoji u njegovim dnevničkim bilješkama – napisao podatke za špicu.

Koliko je Vukotiću bilo stalo da u svom povratničkom autorskom djelu  bude na tragu svojih ranijih „savršenih“ djela kazuju podaci o ekipi koju je angažirao. Jedan od njih je bio Branko Stojanović iz Zadra, naš najpoznatiji lutkar (u svjetskim razmjerima).

I ostali suradnici uključeni u realizaciju filma, predstavljali su „marke“ u svojim profesijama – scenograf je, recimo, bio Mario Ivezić, glazbu je komponirao Ozren Depolo, montažerka (slike i tona) je bila legendarna Tea Brunšmid, direktor fotografije Jozo Klarica, itd, itd. 

Za naratora koji nas vodi kroz ovu sugestivnu i fantazmagoričnu, ali u svakom slučaju dojmljivu filmsku priču angažiran je Kruno Šarić (tekst je bio napisao književnik Pero Kvesić), dok su glumačke role sjajno odigrali Angel Palašev i Veronika Durbešić.

Masker je bio Halid Redžebašić, scenograf Zlatko Ćular, za izvedbu šumova bio je zadužen Miljenko Door. Producent je bio Ilija Ivezić.

U međuvremenu, od dobivanja projekta do završetka „slike“, kafkijanskim stjecajem okolnosti u dijelu domaće političke i kulturne javnosti Vukotić je – zbog svojih krvnih zrnaca, ali i političkog angažmana u bivšem (socijalističkom) sistemu, neovisno od svoje oskarovske reputacije i građanske i nacionalne orijentacije suprugine obitelji – stekao svojevrsni status “persone non grata”.

Podsjetimo se – „zabranjem“ mu je bio ulazak u „Zagreb film“, što su neki protumačili simboličnim činom ili „porukom“ što nova „vlast“ misli o Vukotiću, te je od zadnje snimljene scene „Dobro došli na planet Zemlja“ moralo proći godinu i po dana da bi u studenom 1993. prva radna kopija  (snimano je na 35mm kameri) izašla iz laboratorija.

U spomenutim dnevničkim bilješkama Dušana Vukotića stoji da je 30. travnja 1994. iz laboratorija „izašla“ engleska kopija filma „Dobro došli na planet Zemlja“.

DRUGAČIJA SUDBINA OD „BUNKERA“

Nadalje, iz istog izvora saznali smo da su interes za film pokazali i selektori festivala u Cannesu, gdje je tridesetak godina ranije Vukotić s animirano-igranim filmom „Igra“ pobjedio u konkurenciji omladinskih i dječjih filmova. No, od toga na kraju nije bilo ništa… 

Nakon projekcije na Animafestu, film „Dobro došli na planet Zemlja“, je – ponovimo – na određen način „bunkeriran“. 

Producentska kuća „Urania film“ navodno nije imala financijska sredstva da šalje film na strane festivale, iako je sam redatelj (prema sjećanjima negove supruge Lile Andres Vukotić, koja je kao i na ranijim umjetnikovim filmovima bila angažirana kao skripterica) bio zasut pozivima…

Da je sam Vukotić radeći i završavajući film, istome namijenio sudbinu sasvim drugačiju od „bunkeriranih“ rola u skladištu – moto filma „I biljke imaju dušu“ kako je nekada davno tvrdio slavni grčki filozof Aristotel (uz dodatak da „nemaju osjećanja“) – može se jasno razabrati iz uvodne špice.

Prevedena je na engleski i njemački jezik, dok sam naslov ima i dodatnu treću inačicu – engleski („Welcome to the Planet Earth“), njemački („Willkommen am planet Erde“) i francuski („Bienvenus au planete Terre“).

Neovisno od svega, ugledna redateljska imene Nikola Tanhofer i Pavao Štalter su ispred Ministarstva kulture RH „obavili“ kolaudaciju filma „Dobro došli na planet zemlja“. U pisanom izvještaju naveli su:

„IZUZETNO uspjelo ostvarenje. S osobitim zadovoljstvom utvrđujemo da je ovim filmom ostvaren kombinirani animacijski postupak dosad neviđen u svjetskoj filmskoj animaciji i da će ovakav film izazvati golemu pozornost u cijelom svijetu! I nakon inovacija redatelja Pavla Štaltera sa prvom animacijom slike i Nedeljka Dragića s prvom animacijom scenografije, ovaj film označiti će još jedan saglediv stvaralački domašaj slavne Zagrebačke škole crtanog filma u svijetu filmske animacije.“