Nedavno je u devedeset i prvoj godini preminuo Per Åhlin, najznačajniji animator u Skandinaviji i najproduktivniji europski animator svih vremena.
Iako je Per Åhlin realizirao najveći broj minuta filmske animacije u cijeloj Skandinaviji on nikad nije bio isključivo animator. Riječ je zapravo o čovjeku sa više profesija i interesa koji se okušao kao reklamni crtač i dizajner, novinski ilustrator, fotograf, kostimograf i scenograf u teatru i na filmu, kao i animator koji je posuđivao svoje vještine režiserima igranih kino i tv-filmova koji su željeli imati animirane dijelove u svojim igranim filmovima. Tako je primjerice radio animirane dijelove za jedan od prvih uspjeha danas slavnog holivudskog Šveđanina Lasse Hallströma „Ja sam trudna“ (Jag är med barn, 1981) i filmove svojih prijatelja i suradnika, slavnog para svestranih umjetnika i komičara, Hasse Alfredsona i Tage Danielssona kakvi su „Picassove avanture“ (Picassos äventyr, 1981) ili “Ronja, kćerka pirata” (Ronja Rövardotter, 1984) prema knjizi slavne Astrid Lindgren. U produkciji njegova vlastitog studija Pennfilm, Åhlin je realizirano više animiranih serija nastalih prema popularnim djelima dječje literature, najpoznatija među njima je serija crtanih filmova o dječaku Alfonsu, liku originalno nastalom u knjigama Gunilla Bergström.
Åhlin je rođen 1931 u malom mjestu Hofors, odrastao je u selu Åby blizu grada Växjö u pokrajini Småland, no većinu života proveo je u Malmöu. Kao i u slučaju mnogih drugih kolega, i on se animacijom „zarazio“ gledajući Disneyeve filmove.
Kao dječak je tijekom 1940-tih imao priliku vidjeti Snjeguljicu i sedam patuljaka (Snow White and the Seven Dwarfs, 1938) i Pinocchio (1940) zahvaljujući jednom putujućem kinematografu koji je posjećivao Åby. Kako to obično biva prvo je počeo crtati za novine, tako je svoj prvi strip objavio već 1949 u listu Röster i Radio, no želja da oživi svoje crteže bila je stalno prisutna te on samostalno uči osnove animacijske tehnike. Početkom 1960-tih, zahvaljujući pojavi televizije, napokon dobiva šansu da se okuša kao animator. Nekoliko narednih godina bio je angažiran na Švedskoj državnoj televiziji gdje radi animirane vinjete i špice za različite programe.
Jedan od poslova za televiziju bila je i izrada špice za film „Slike Švedske“ (Svenska bilder, 1964) gdje je upoznao Hasse Alfredsona i Tage Danielssona s kojima će ostati u trajnim profesionalnim i prijateljskim odnosima. Upravo ta trojka činila je kreativni tim koji je stajao iza prvog dugometražnog animiranog filma u Švedskoj „U glavi starog čovjeka“ (I huvet på en gammal gubbe, 1968).
Ambicija mladih autora filma bila je sredstvima crteža i animacije predočiti unutarnju, subjektivnu dimenziju starosti i, jasno, ciljana publika bili su im odrasli što je bilo u potpunoj suprotnosti sa tadašnjim općeprihvaćenim shvaćanjem animacije kao neke vrste pokretne slikovnice namijenjene isključivo za djecu. Film počinje kao igrani film režiran od Danielssona sa Alfredsonom, tada trideset godina starim, u ulozi sedamdesetogodišnjaka koji se prisjeća svog života. Kamera se približava njegovom licu i potom “ulazi” u njegovu glavu; starčeve misli postaju vidljive zahvaljujući magiji oživljenih crteža Pera Åhlina.
Tih 56 minuta animacije od ukupno 75 minuta filma koje je Åhlin uradio zajedno sa svega četiri suradnika, za što mu je trebalo dvije i pol godine, predstavljaju autora kao potpuno zrelog umjetnika svjesnog zlatnog pravila prema kojem animacije počinje tamo gdje se mogućnosti igranog i dokumentarnog filma završavaju. Slikovne metafore koje predstavljaju starčeve želje i skrivene misli meandriraju kroz prostranstva njegovih sjećanja urađene su u suglasju sa najmodernijim shvaćanjima animacije kakva su dolazila iz američkih neovisnih studija prije svih UPA, ali i nekih filmova Ernesta Pintoffa, kao i zagrebačkih i poljskih animatora. Sve to obogaćeno naglašenim prisustvom prepoznatljive skandinavske likovnosti i osjećanja.
Danas je nedvojbeno da se „U glavi starog čovjeka“ može označiti klasičnim djelom filmske animacije i, uz norveški dugometražni lutka film Flåklypa Grand Prix (1975) autora Iva Caprina i još jedan Åhlinov film „Putovanje u Meloniju“ (Resan till Melonia, 1989) kao najozbiljniji kandidat za titulu ”najbolji skandinavski dugometražni animirani film svih vremena”.
Međunarodnu slavu Åhlin je ipak stekao tek sa svojim slijedećim dugometražnim projektom Dunderklumpen (1974) prema knjizi „Čarolije“ (Förtrollningar) Beppe Wolgersa u kojem je kombinirao animirane figure crtane na celuloidu sa živo snimljenim pozadinama. Veliki poen ovog filma bili su prelijepi krajolici švedske pokrajine Jämtland kroz koja su se kretali animirani crteži zahvaljujući perfektnoj tehničkoj izvedbi animacije zasnovane na takozvanoj rir-projekciji. Tako kompleksan tehnološki zahvat zahtijevao je pune četiri godine produkcije, ali sve se na kraju isplatilo: Dunderklumpen je bio veliki komercijalni uspjeh kod švedske publike i kritike te se, između ostalog, dogodilo da je po prvi put jedan animirani film dobio godišnju nagradu „Guldbagge“ za najbolji švedski film godine. Film je prodan u preko 20 zemalja i sve do 1990-tih i animiranih tv-serija Magnusa Carlssona bio najveći komercijalno dostignuće švedske animacije.
Slijedeći Åhlinov projekt bio je 23 minutni film „Božić Karla-Bertila Jonssona“ (Karl-Bertil Jonssons julafton), kojeg je Åhlin uradio na osnovu novele Tage Danielssona, postao je fenomen jedinstven u povijesti animiranog filma uopće. Sve od svoje premijere 1975 film se prikazuje svakog Božića u isto vrijeme na Švedskoj državnoj televiziji što taj film čini jednim od najgledanijih kratkih animiranih filmova.
Prilagođavajući ovu duhovitu božićnu pripovijest animaciji Åhlin još jednom iskazuje svoj veliki crtački i animatorski dar kombiniran sa razvijenim osjećajem za strukturu radnje i tajming. Åhlin i ovdje koristi vrlo zanimljivi tehniku, figure crta uobičajeno na celuloidu dok su pozadine fotografije trodimenzionalnih modela koje je sagradio suradnik filma Pelle Svensson.
U svojim intervjuima Åhlin se katkad žali na to što je uspjeh ovog filma zasjenio sve ostalo te mu se čini kao da je u životu napravio samo taj jedan film, ali i dodaje da je sretan što je film postao takav klasik što Åhlin skromno pripisuje kvaliteti Danielssonovog scenarija: „Činjenica da ljudi uvijek iznova žele vidjeti film dokazuje da animirani, baš kao i svaki drugi film, kako god da izgledao, mora u osnovi sadržavati dobru priču“.
Film inspiriran glazbom „Beatlesa“ Yellow Submarine (1968) imao je velikog utjecaja u nastavku Åhlinove karijere, što je vidljivo u njegovom najambicioznijem filmu, „Putovanje u Meloniu“,najskupljem animacijskom projektu u historiji Švedske iza kojeg je stajalo devet produkcijskih kuća.
Scenarij, čiji je autor sam Åhlin zajedno sa nekoliko suradnika, zamišljen je kao slobodna adaptacija Shakespeareve Oluje u formi četiri slobodne varijacije na teme iz drame u koje su integrirana neka važna pitanja vezana za modernu civilizaciju. Riječ je prije svega o uvijek aktualnim ekološkim porukama i upozorenjima, film je protest protiv čovjekove sklonosti da betonom okuje cijelu zemaljsku kuglu. Usprkos svom ponešto sporom tempu film može impresionirati i današnjeg gledatelja zahvaljujući lijepim slikama i brižljivo studiranim likovima crtanim Åhlinovom tipičnom krivudavom linijom (baš kao da sjedi u stolici za ljuljanje dok crta). U tehničkom smislu „Putovanje u Meloniu“ predstavlja vrhunac Åhlinove karijere, njegovi crteži prekrasnih otvorenih krajolika netaknute prirode su fascinantni koliko i njegova originalna i vješto izvedena animacija vodenih valova kojom podsjeća na svog velikog prethodnika, oca skandinavske animacije Victora Bergdahla koji je najviše od svega uživio u animiranju mora i mornara.
Åhlina sam po prvi put susreo 2002 na jednom malom festivalu u Švedskoj i tom prigodom postao bogatiji za jedan od najboljih odgovora na pitanje „što je to animacija?“:
”Animacija je kompilacija svih postojećih umjetničkih formi čije je jedino ograničenje ljudska fantazija … i novac.“
Nažalost, ovo drugo ograničenje bilo je očito prisutno prilikom produkcije „Psećeg hotela“ (Hundhotellet ,2000), zanimljivom pokušaja kombiniranja detektivske fikcije i pokrenutog crteža kao i u nekim slijedećim njegovim projektima (npr. Laban, mali duh iz 2006).
Åhlin je i osta jednako aktivan do u duboku starost iako se nalazi u godinama lika iz svog prvog filma. Uostalom, sedamdesete se u Švedskoj više ne smatraju pretjerano dubokom starošću pa nikoga ne čudi da on sa svojim suradnicima u PennFilmu vrijedno radi na nekoliko ambicioznih projekata kakvi su animirana tv-serija „Mali duh Laban“ (Lilla spöket Laban, premijerno prikazana 2006) prema pričama Inger i Lassea Sadberga. No, uprkos tome što je po ukupnoj broju proizvedenih minuta animacije Åhlin daleko najplodniji europski animator nije mu se ostvario životni san – dugometražni film prema Hoffmannovim pripovijestima. Per Åhlin i njegovo djelo, iako izuzetno poznato i popularno na skandinavskom poluotoku, još uvijek čeka na punu valorizaciju u stručnoj i popularnoj literaturi o filmu i animaciji. Korak u tom pravcu desio se godine 2005 kada je održana retrospektiva njegovih filmova u Zagrebu kao dio programa festivala animacije „Animafest“.
