Daleko najpopularniji od svih Bozzettovih likova je signor Rossi – ljubaznija verzija Mr. Magooa.
Braća Carracci iz sjevernotalijanskog grada Bologne krajem 16. stoljeća dala su ime umjetnosti karikature. Oni su bili među prvim umjetnicima koji su svjesno koristili šaljivu sliku kako bi propitali suvremene umjetničke ideale kao i temeljne društvene mehanizme koji se u njima odražavaju. Carracci i brojni sljedbenici braće počeli su karikaturama prikazivati turobnu svakodnevicu, siromaštvo i bijedu, umjesto renesansnih prikaza anatomski savršenih ljudskih tijela i veličanja nebeskog kraljevstva. Tako je karikatura dokinula crkveno kontrolirani pogled na društvenu funkciju umjetnosti kao svojevrsne duhovne zdrave hrane. Karikaturisti su se stoga od samog početka morali boriti protiv vlasti i njenog univerzalnog lijeka protiv svih slobodoumnika – cenzure. Na kraju se karikatura počela definirati kao imitacija nastala pretjerivanjem, a u pravilu se slika naziva “karikaturom” kada jasno prikazuje određenu osobu. Puno širi koncept humorističnog crteža duhovite slike dalje će se razvijati u sljedećim stoljećima.
Jedan od najvećih vizualnih humorista, britanski umjetnik William Hogarth, koji je bio i plodan predavač i pisac, među prvima je pokušao formulirati teorijsku osnovu za vlastiti rad. Godine 1734. napisao je teorijske tekstove o umjetnosti karikature, koju je doživljavao kao “komičnu usporedbu”. To gotovo točno odgovara definiciji humoristične slike, čiji je cilj i svrha održati satirični ili parodijski odnos s objektom.
Francuz Honoré Daumier, čiji je rad također bio pogođen cenzurom, umjesto da izravno napada vlasti, napravio je mnoge tzv. društvene karikature. To je rezultiralo time da je u njegovim slikama postala opipljivo prisutna viša razina apstrakcije, koja je ponekad poprimila jasno simboličan oblik. Na razini stilizacije slike tada je započeo dugi proces pojednostavljivanja koji je završio gotovo apstraktnom figurom. Razvoj je tako išao od protokarikatura kasnog srednjeg vijeka do karikatura u dnevnom tisku i ilustriranim časopisima 19. stoljeća. Moderni profil humoristične slike i karikature definitivno se formirao krajem 1800-ih – gotovo istovremeno s pojavom filma. Od tada smo također dobili pokretne humorističke slike i karikature u obliku animiranog filma, s velikom raznolikošću žanrova, oblika, stilova i kulturnih tradicija.
U Italiji, rodnom mjestu umjetnosti karikature, humoristične slike postale su izvrstan izvor inspiracije za sve vrste filmova i filmaša. Prisutnost karikature u talijanskoj kinematografiji najbolje se može ilustrirati na primjeru Federica Fellinija. Ovaj, možda i najveći filmaš u povijesti u svim kategorijama, svoju je profesionalnu karijeru započeo kao crtač karikatura i stripova i zapravo je cijeli život crtao čak i kad je postao svjetski slavan u oblasti filma. Fellini je u nekoliko navrata rekao da se njegova filmska umjetnost temelji na njegovim crtežima jer je karikatura “način gledanja na ljude s mješavinom ironije i solidarnosti”.
Kao i u mnogim drugim zemljama, većina animatora koji su imali udjela u stvaranju talijanske animacije regrutirana je sa stranica novina. Posebno uspješno vrijeme poklopilo se s velikim filmskim entuzijazmom u zemlji nakon Drugog svjetskog rata, kada je Italija dobila nevjerojatnih 3000 novih kinematografa. U drugim jednako velikim i jednako ratom razorenim zemljama, poput Njemačke i Francuske, otvoreno je samo trećinu manje novih kina. U povijesti filma, ovo razdoblje neorealizma i drugih novih talijanskih stilova opisano je kao jedno od vrhunaca u estetskom razvoju filma. Manje je poznato da je i talijanski animirani film u to vrijeme dosegao nove vrhunce, upravo zahvaljujući bogatoj karikaturalnoj tradiciji te zemlje. Filmski animatori kao što su Guido Manuli, Giulio Giannini, Emanuele Luzzati, Manfredo Manfredi i Osvaldo Cavandoli (poznat po svojoj animiranoj seriji Linus on the Line) prilagodili su stilizaciju karikature narativnijem diskursu. Pritom su pokazivali zamjetnu sklonost upravo animiranim socijalnim karikaturama. Ipak, Bruno Bozzetto, rođen u Bergamu 1938., postao je sinonim za talijansku filmsku animaciju.
Umjetničko stvaralaštvo ovog diskretnog, povučenog i skromnog čovjeka ostavilo je dubok osobni trag u povijesti talijanske animacije. Njegov stil i izričaj temeljio se na estetici slike koja podsjeća na glavne značajke stilskog minimalizma američkog studija UPA, poznatog između ostalog po animiranoj seriji Mr. Magoo. Još jedan utjecaj došao je s druge strane Jadrana – iz zagrebačkog studija. Tako, primjerice, Bozzettov prvi crtani film West and Soda (1965.) snažno podsjeća na Vukotićeva Kauboja Jimmyja (1957.). No, perspektiva malog čovjeka i njegova komična ljutnja na nedokučive nepravde i zavjere – glavna tema zagrebačkih filmova – nisu privukli Bozzetta. Umjesto globalnih metafora zagrebačkog studija, bio je skloniji duhovitim ironijama o potrošačkom društvu i proboju popularne kulture. Svojim originalnim vizualnim humorom, korištenjem grafičke montaže te koherentnim i dinamičnim narativom, Bozzetto od 1958. kombinira satiru s fantastikom u nizu kratkih i dugometražnih filmova. U većini svojih radova isticao se talentom ilustriranja detalja iz naše svakodnevice koje samo pravi karikaturist može uhvatiti. Valja spomenuti da je Bozzetto, kao i gotovo svi veliki karikaturisti, bio zagovornik načela humanizma i tolerancije. Figura koja nosi njegovu poruku često je generalizirana figura s robotski nuliranim izrazom lica oživljena kroz razrađenu animiranu pantomimu.
Daleko najpopularniji od svih Bozzettovih likova je signor Rossi – ljubaznija verzija Mr. Magoo. Svojim načinom podnošenja životnih teškoća bez prigovora ili izljeva bijesa, Rossi nalikuje Umbertu D. iz De Sicinog i Zavattinijevog neorealističkog klasika iz 1952. Rossi se pojavio u brojnim kratkim filmovima, tri dugometražna filma, brojnim TV emisijama a bio je i lik brojnih stripova.
Ipak, Bozzetto je možda najpoznatiji po svom dugometražnom filmu Allegro non troppo (1977.), parodiji Disneyeve Fantazije (1940.). Od šest dijelova filma najviše se pamti onaj prema Ravelovu glazbenom djelu Bolero. U njoj je Bozzetto predstavio vlastitu teoriju evolucije – svi mi ljudi izvorno potječemo iz boce Coca-Cole!
U jednom od svojih posljednjih filmova, Europa i Italija (1999.) Bozzetto je zabavno objasnio da Talijani zapravo nisu Europljani. Taj je kratki film iznjedrio cijeli niz sličnih filmova koji su postigli veliki uspjeh na internetu.
