Borivoj Dovniković, poznatiji samo kao Bordo, rođen je 1930 u hrvatskom gradu Osijeku u jednoj srpskoj obitelji. Tijekom Drugog svjetskog rata njegova se obitelj sklonila u Srbiju gdje je mladi Bordo najviše vremena provodio listajući komplete strip- revija, a u bivšoj Jugoslaviji ih je izlazilo nekoliko na najvišoj svjetskoj razini kvalitete, kakav je na primjer bio beogradski magazin Mika Miš (prvobitno srpsko ima za Mickey Mousea). Bordo tada donosi čvrstu odluku da nauči crtati i pripovijedati u slikama te da će mu strip postati životni poziv.
Na kraju rata obitelj Dovniković vraća se u Hrvatsku, a Bordo s buntom stripova i crteža pod miškom odlazi u hrvatski glavni grad Zagreb potražiti sreću. U satiričnom časopisu Kerempuh otvara mu se prostor za njegove karikature. Na valu antisovjetskog raspoloženja u bivšoj Jugoslaviji nakon Titovog raskida sa Staljinom 1948. i zahvaljujući satiričnim tekstovima i crtežima koji su podgrijavali i odražavali takvo raspoloženje, naklada časopisa raste do neslućenih razmjera. Uredništvo odlučuje nenadani višak novca uložiti u produkciju crtanog filma tako da u redakciji tog lista godine 1950. započinje stvaranje Velikog mitinga,prvog hrvatskog i jugoslavenskog animiranog filma nastalog nakon Drugog svjetskog rata.
Oko filma koji je bio jedna manje-više direktna antisovjetska i antialbanska propaganda (Albanija je tada bila u alijansi sa SSSR-om) okupili su se crtači, animatori i pisci koji će predstavljati klicu buduće svjetski poznate Zagrebačke škole crtanog filma. Jedan od njih bio je i Bordo.
Kao već popularan karikaturist, strip-crtač i iskusan animator, koji je bio prisutan od samih početaka Zagrebačke škole, Bordo dobiva mogućnost raditi vlastite filmove nakon sto je desetak godina bio suradnik na tuđim. Poslije nekoliko kratkih geg-filmova (Bez naslova, 1964) ili nešto manje uspjelih ostvarenja (Kostimirani rendez-vous, 1965), godine 1966. dolazi Znatiželja, izuzetno važan rad za njegovu karijeru, koji ga definitivno etablira kao jednu od centralnih figura u povijesti zagrebačkog Studija.
Na klupi u parku sjedi pospani čovječuljak s papirnatom kesom pokraj sebe. Svako tko prođe pored klupe želi vidjeti što se nalazi u kesi uključujući tu i nas koji gledamo film. Ovdje se Bordo prvi put koristi takozvanom “živećom bjelinom”. Bijela pozadina je, naime, aktivan sudionik događaja, iz bjeline dolazi sve: figure i detalji koji su neodvojivi dio priče, vatrogasna brigada, četa vojnika koja vježba, čak i jedan brod pun putnika plovi bjelinom. Svi gledaju u kesu da bi čas poslije brod potonuo u bijelom “sve/ništa” prostoru.
U suštini Dovniković je bio i ostao karikaturist, i najveći broj njegovih filmova spada u karakterističnu srednjoevropsku tradiciju melankoličnog te pomalo gorkog i oporog humora. Već u jednom od svojih ranih filmova, Ceremoniji, on nastupa kao tipičan srednjoevropski humorist sa svojom sklonosti prema crnom humoru. Većim dijelom filma gledamo grupu ljudi koji se uz veliki entuzijazam namještaju u različite poze kao da se pripremaju za fotografiranje. Na kraju vidimo da se zapravo radi o strijeljanju i da ljudi poziraju svojim krvnicima.
Iako je kao i kod drugih istaknutih zagrebačkih autora, Bordina crtačka tehnika pod snažnim utjecajem modernističke čistoće i jednostavnosti, u njegovom se stilu ipak zadržala plastika i volumen te mekoća linije, tako da njegov grafizam stoji zapravo na pola puta između Disneya i Steinberga.
Kao animator Bordo je nonšalantan, crteži su kopirani s papira na cel linijom nejednake debljine koja neprekidno pulsira na ekranu stvarajući neodoljivo živahnu filmsku sliku. Svi njegovi filmovi su crtane pantomime gdje se umjesto dijaloga upotrebljava karikirani zvuk, autor kojega je najčešće Miljenko Dörr, genijalni izvođač zvučnih efekata, čije je djelo apsolutno usporedivo sa onim sto su stvorili Warner Brothersovi majstori zvuka Mel Blanc i Dawes Butler.
Radnja u njegovim pričama u pravilu se vrti oko dobrodušnog, srdačnog i naivnog “Malog” koji upada u nevolje, zbog nečeg krajnje neprirodnog i nelogičnog ili zbog beskrajne ljudske zlobe. Crtane figure pokazuju se kao perfektni “glumci” koji precizno posreduju autorovo viđenje svakodnevnog malog čovjeka i njegove “borbe da živi sasvim običan život”. Ta naklonost malim, običnim ljudima je nešto što bi se moglo označiti simbolom cijele Zagrebačke škole, koje je upravo Bordo (uz Grgića i Dragića) najtipičniji predstavnik. Njegovi likovi su anti-heroji koji ne žele ništa drugo do da budu ostavljeni da na miru žive svoj jednostavni život, međutim zbog nekog neobjašnjivog uzroka ili događaja u njihovu se mirnu svakodnevicu miješa okrutno okruženje.
Film koji možda najilustrativnije predstavlja spomenutu sklonost zagrebačkih autora je Dovnikovićeva Škola Hodanja (1978). U početku mali sretni čovječuljak bezbrižno hoda ekranom korakom koji je naslijedio od svoje majke. No tada susreće ljude veće i snažnije od sebe, koji stupaju, šepaju, vuku nogu za sobom, trzaju ramenom ili mašu glavom naprijed-nazad. Svaki od njih poučava čovječuljka “ispravnom” hodanju. On sluša sve savjete i počinje da stupa, šepa, vuče nogu, trza laktom i maše glavom… i sve u isto vrijeme. Nije više sretan, a njegov pokušaj da sve zadovolji završava žalosno. U virtuozno animiranoj završnici iscrpljeni čovječuljak, umoran od tuđih savjeta, doživljava svojevrsnu katarzu, pobuni se i vrati se svom prvobitnom hodu i ponovo je gospodar svoje sudbine.
U jednom drugom Bordinom poznatom radu, filmu Putniku drugog razreda, njegov standardni Mali sjedi u kupeu vlaka u kojem se i oko kojega svašta događa. On koji, kako se čini, samo želi mirno putovati, uznemiravan je od dosadnog konduktera, policije, poštara koji donosi loše vijesti, prodavača novina koji izvikuje naslove članaka, čovjeka u susjednom kupeu koji pati od nesanice, psa koji ga nudi rakijom, pušača koji kupe pretvara u gasnu komoru, i mnogih drugih čudnovatih likova. Njegov kupe postaje poprište borbe kauboja i Indijanaca, čak ga posjećuju vanzemaljci. Specifična karikaturistička ironija dolazi na kraju kada Mali, koji sve vrijeme izgleda kao jedino normalno stvorenje u cijelom kupeu, dođe na svoju stanicu. Tek tada vidimo da je njegov kofer pun nekih neobičnih životinjica koje nisu sa ovog svijeta, panorama gdje se nalazi njegova kuća liči na scenu iz horror filma: mračni gotički dvorac, groblje, pun mjesec i sve to ilustrirano zlokobnom tonskom kulisom.
U svim Dovnikovićevim filmovima iz šezdesetih i sedamdesetih godina ima izvjesnog optimizma i mjesta za nadu za malog čovjeka. To će međutim sasvim iščeznuti u njegovim kasnijim radovima. Film u kojem je pesimizam u potpunosti prevladao je Jedan dan života, rađen 1982, dakle onda kada se autor nalazio na vrhuncu svoje kreativne zrelosti, i to je vjerojatno njegov sveukupno centralni rad.
Film počinje iritirajuće dosadno: u nekoliko uzastopnih scena mi vidimo jedno te isto, pratimo život jednog čovjeka koji odlazi na posao i vraća se kući. Ništa drugo se ne dešava. On dolazi na posao u tvornicu, radi nešto potpuno besmisleno, kradomice baca brzi pogled na svoju lijepu kolegicu zbog čega se šef izdire na njega. Dosada je jedini sadržaj njegova života što Dovniković ističe upotrebom hladnih boja i depresivne muzike.
Jednog dana na povratku kući, junak nenadano susreće prijatelja kojeg dugo nije vidio. Pomoću briljantno razrađenog jezika crtane pantomime kojim dva lika razgovaraju jasno nam je da se radi o starim znancima, vjerojatno školskim drugovima. Dnevna rutina malog čovjeka neočekivano se radikalno mijenja, jer ga njegov prijatelj doslovce odnosi na piće. Njih dvojica ulaze u tipičnu balkansku krčmu punu ljudi i dima. Prijatelji za šankom i počinju naručivati rundu za rundom. Pridružuje ime se alkoholizirani klošar.
Sa svakom slijedećom rundom pića Dovniković dodaje kolor kako na pozadinu tako i na prednji plan. Animacijski ritam se ubrzava dok muzičke ilustracije predstavljaju narodnu muziku kakva se često sreće u balkanskim birtijama. Cijela filmska atmosfera poprima divlji ritam, baš kao stanje u glavi malog čovjeka. Kako on postaje pijaniji, tako štimung u kavani biva sve luđi. Mali čovjek putuje velikom brzinom između stvarnosti i svoje fantazije zahvaljujući tobožnjoj slobodi koju mu daje alkohol. U seriji efektnih scena Dovniković kombinira situacije u kojima vidimo Malog koji u realnosti pijanči sa još dvojicom mokre braće i imaginarnih prizora koje oslikavaju njegove pritajene želje. Njegovo lice je sada skoro crveno, on pleše, pjeva i sasvim je bezbrižan. Iznenada vidi svog sefa. U svojoj maliganskoj halucinaciji on ga udara. U stvarnosti je to mali klošar koji je dobio po nosu.
Na kraju filma mali čovjek mrtav-pijan vozi skupi automobil, pliva kroz more golih ženskih grudi (očit “pastisch” iz jednog ranijeg Dragićevog filma), cijeli grad pleše u ritmu narodne muzike, mali čovjek poprima dimenzije King Konga između zgrada. Kao viđen iz aviona, pojavljuje se jedan pitoreskan pejzaž, beskrajne širine, polja i rijeke. Iznad svega toga mali čovjek lebdi na nebu obojenom vrištećim bojama.
Na ovom mjestu Dovniković pravi nagli rez: ponovo vidimo malog čovjeka na njegovom rutinskom putu između kuće i posla, isti dosadni ritam, iste depresivne boje kao na početku filma. Kratkotrajna sreća od jučer je bila iluzija proizvedena uz pomoć alkohola. Bio je to samo još jedan dan u kojem se istinski ništa nije dogodilo, niti se bilo što uopće može dogoditi i promijeniti.
Mali čovjek vratio se u svoj prazni i turobni život
Bordo nije posustajao ni u dvadeset i prvom stoljeću; bio je aktivan, ne samo u stvaranju karikatura i animiranih filmova sve do smrti u veljači 2022 godine.
Na poleđini knjige (doktorske disertacije Midhata Ajanovića) nalazi se portret autora ovog teksta kojeg je načinio Bordo
