Ludi humor iz prerije

127

Humoristiöni crtež kao izraz ljudskog nastojanja da likovnim sredstvima stvori humor vjerojatno vuče svoje podrijetlo negdje iz praskozorje ljudske povijesti. Tada je čovjek počeo razvijati svoju inteligenciju, što se najjasnije pokazalo upravo kroz njegov smisao za humor. Mnogo je dokaza da su se u gotovo svim vremenima i svim civilizacijama crtale smiješne slike s ciljem da nasmiju prijatelja ili se narugaju tlačitelju. Povijest karikature općenito seže dakle tako daleko u prošlost koliko i samo crtanje ili pisanje.

Zabavno poglavlje u ovom beskrajnom razvoju nalazi se u kanadskoj pokrajini Manitoba. Tamo je razvijena jedinstvena mješavina humora kroz dugu seriju izuzetno zabavnih crtanih filmova, čija je produkcija započela 1976. kada je u Winnipegu otvorena lokalna podružnica državnog filmskog poduzeća NFB-a. Animatori studija iz Winnipega (Cordell Barker, Brad Caslor, Richard Condie…) rano su se pojavili kao skupina umjetnika i humorista sličnog senzibiliteta, pa su ubrzo dobili zajednički naziv “Manitoba animatori” ili “prerijski” animatori”. Istraživačica animacije Karin Mazurkewich opisala ih je kao “skupinu društveno neprilagođenih eklektika sa sklonošću glazbi i apsurdističkoj umjetnosti”.

Stil koji u razvili karakteriziraju slobodne linije, euforične figure s velikim prednjim zubima i izbočenim očima, ludi i zarazni humor, divlji tempo pripovijedanja i na kraju, ali ne manje važno, šarmantni antiintelektualizam. Odvojeni od dva epicentra Montreala i Toronta, “manitobski animatori” nisu bili toliko pogođeni “duhom velikog Normana McLarena” što je, među ostalim, značilo i neprijateljski odnos prema holivudskom stilu u ostaloj kanadskoj animaciji. Dok su mnogi montrealski animatori tražili nadahnuće u intelektualnoj europskoj animaciji – posebice onoj istočne i srednje Europe – grupu iz Manitobe privukli su njihovi južni susjedi. Brzo su pokazali sposobnost za kreirati istu vrstu “crazy” humora i ubrzali animaciju i pripovijedanje kao Tex Avery i drugi animatori iz Warner Brothersa, sa samorefleksivnim šalama, vizualnim gegovima i metamorfozama. Ipak, tim iz Manitobe radije je radio s karikaturalnim ljudskim figurama, nego s “ljudima životinjama”, te je u kreiranju pokreta likova primijenio stiliziraniju animaciju s manje crteža. Mazurkewich “animatore iz Manitobe” vidi kao “most koji spaja europsku i američku tradiciju”, te kao rezultat međukulturalnih ideja. “Kanadski fenomen” u animaciji u velikoj je mjeri nastao kao rezultat produkcijske politike koja je, između ostalog, rušila nacionalne i državne barijere između svjetskih animatora. Vrata kanadskih studija često su bila otvorena animatorima iz cijeloga svijeta, svima onima koji su primjenom novih ideja i tehnika uspjeli razviti medij.

Možda najvažniji izvor inspiracije grupe Manitoba bio je Hrvat Zlatko Grgić, koji je možda

najpoznatiji kao tvorac Profesora Balthazara. Početkom 1970-ih Grgić je emigrirao u Kanadu i, uz nekoliko privremenih prekida, ostao u Montrealu do svoje smrti 1988. Grgić je bio humoristički crtač pod snažnim utjecajem sjevernoameričkog underground stripa. Razlika između njega i većine ostalih zagrebačkih animatora bila je i njegova snažna sklonost prema američkoj animaciji u WB-stilu.

Grgićeve filmovi zavoljeli su se kanadskim producentima Verrallu i Koenigu kod kuće u Zagrebu, ponudili su mu posao koji je prihvatio, pa se preselio u Kanadu. Radilo se o naručenom filmu pod naslovom Vruće stvari (Hot Stuff), prema već pripremljenim scenariju i knjigom snimanja. Film je zamišljen kao tipično obrazovni film i bio je dio vladine kampanje za poboljšanje stambenih uvjeta i povećanje sigurnosti od požara. No, Grgić je samo površno slijedio osnovni plan. Improvizirao je, dodajući niz vlastitih gegova i uvodeći nove likove kao što su antropomorfni plamen i inteligentna mačka čiji osjećaj za sigurnost doma daleko nadmašuje osjećaj njezina gospodara.

Unatoč negodovanju scenarista, uprava studija Grgiću je dala odriješene ruke za improvizaciju, a Vruće stvari su tako postale film koji je započeo novo poglavlje u produkciji naručenih filmova. Osim toga, imao je značajan utjecaj na gotovo sve kasnije filmove u tom žanru, bez obzira jesu li proizvedeni u NFB-u ili drugdje. Grgić je uveo potpuno novi stil animacije, svojim načinom prilagodbe grafičkog stila temeljenog na slobodnom humorističnom crtežu u opuštenoj liniji, svojim radom s inscenacijom u kojoj pozadina igra aktivnu ulogu i svojim bizarnim humorom temeljenim na osobini animacije da se služi karikaturalnim pretjerivanjima – čak i kad se govori o najozbiljnijim stvarima.

Novi stil prvi je prihvatio još jedan gostujući animator, Nizozemac Paul Driessen, a potom i “Manitoba animators”. Prvi prerijski animator koji se probio bio je Brad Caslor, koji je bio inspiriran klasičnim „crazy“ animatorima poput Averyja, Clampetta, Tashlina i Jonesa, ali je obrađivao lokalnu kanadsku temu svojim satiričnim humorom. Njegov glavni lik Bob Hund, nacrtan i animiran u Averyjevom stilu, nezaposlen je čovjek izvrgnut svakodnevnoj bijedi i suočavanju s birokracijom dok uzaludno traži posao.

Richard Condie je na početku svoje karijere snimio autobiografski film Getting Started (1982.) koji, poput Caslora, prikazuje sumornu svakodnevicu nezaposlenog i neuspješnog Kanađanina. Big Snit, njegovo najpoznatije djelo iz 1985. godine, donijelo mu je nominaciju za Oscara nakon koje su uslijedile brojne druge nagrade na festivalima diljem svijeta. Po konceptu, formi i dizajnu glavnih likova, film je bio još luđi nastavak Hot Stuffa. Film se može promatrati kao suluda postmodernistička vinjeta o bračnoj svađi s apsurdnim vizualnim gegovima i neartikuliranim, bučnim zvukom koji prati nesuglasice supružnika. Nakon što su se konačno poljubili i pomirili, par odlazi do ulaznih vrata, samo da bi otkrili da je nuklearna bomba pogodila njihov grad.

Još jedan važan animator iz grupe Manitoba je Chris Hinton, koji je 1992. godine bio nominiran za Oscara za svoju uvrnutu vizualizaciju pjesme The Black Fly Song kanadskog pjesnika i glazbenika Wadea Hemswortha.

Iako John Weldon nije pripadao grupi Manitoba strogo geografski, postao je njihov duhovni suvjernik. Weldon je započeo kao underground karikaturist i pisac satiričnih drama, a animaciju je naučio od samog Grgića, u vezi s njegovim radom crtača i kolorista u Hot Stuffu. Ubrzo će razviti svoj nonšalantni i nemarni stil, pa će se činiti da filmove snima slučajno. Ali njegova nespretna animacija i neuredan, nedorečen stil crtanja pokazali su se izvrsnom metodom za pričanje priča o običnim, jednostavnim ljudima u složenim i neobičnim situacijama.

Vrhunac Weldonove karijere bio je film Posebna dostava (1979., koredateljica Eunice Macaulay), za koji za koji je dobio Oscara. Ovdje je parodirao takozvani “drama documentary”, dramatičan prikaz stvarnih događaja koji je u to vrijeme bio vrlo popularan TV žanr. Smrtno ozbiljna naracija objašnjava događaje u TV-kutiji i time se pojavljuje kao zabavan kontrast Weldonovim dječjim figurama nalik na crteže u lepršavim bojama. Film je rađen na papiru i sadržavao je razne “nemoguće” perspektive i pokrete kamere, gdje se po potrebi prolazi i kroz ključanice. Uvrnuta priča o lokalnom dužnosniku i njegovoj nevjernoj supruzi počinje kada se poštar, ljubavnik Ralfove žene, posklizne na stepenicama i slomi vrat. Zatim se dalje razvija u nizu neočekivanih događaja.

Najtipičniji redatelj Manitoba grupe vjerojatno je Cordell Barker. Njegova dva najpoznatija filmska lika su mali, ljupki i neuništivi mačak i zlobni starac koji se na sve načine pokušava riješiti mačke. Ove dvije figure pojavljuju se, između ostalog, u poznatom kratkom filmu The Cat Came Back (1988.) i u niz crtanih reklama. Važnu sporednu ulogu u Barkerovim filmovima obično ima krava koja se dosađuje i prolazi kroz film ne pokazujući ni najmanjeg interesa za ono što se oko nje događa. Kao i svi karikaturisti Barker voli pretjerivanja, “nemoguće” vizualne gegove izgrađenim na slobodnom kretanju i izigravanju gravitacije i drugih fizikalnih zakona, glupim i ludim likovima, kao i parodičnim i samoreflektirajućim slikama. Inspiraciju za sve to Barker je pronašao u kanadskoj tradicionalnoj pjesmi o mački i njenih devet života. Barkerovo potpuno vladanje prikazanim pokretom tijela pokazuje se posebno kada čovjek izražava svoj bijes nasilnim gestama, jer ne može uništiti mačku koja se stalno vraća. Područje u kojem je Barkerovo majstorstvo najočitije je tajming, odnosno sposobnost stvaranja humoristične poante kroz savršeno strukturiranje vremena. To je pokazao iu filmovima poput SF parodije Strange Invaders (2002.) i priče o vlaku-bjeguncu Runaway (2009.), gdje je krava dobila značajno veću ulogu.