Jedna od najbitnijih karakteristika srednjeevropskog humora je jedan krajnje ležeran odnos prema smrti. Srednjeevropska umjetnost uopće, posebno humor, se prema smrti odnosi kao prema bliskom rođaku što je shvaćanje koje se značajno razlikuje od zapadnjačke tradicije humora . Zapadnoevropski humoristi tendiraju da zaborave mračnu činjenica da je smrt jedino šro je sigurno u životu. Dok se u zapadnjačkoj civilizaciji često gaji naivna vjera da je smrt nešto daleko (i nešto što se događa drugima), u srednjeevropskom duhovnom naslijeđu nalazimo smrt, fizičku i mentalnu, kao svakidašnju pojavu. “Happy end” je nešto što se rijetko sreće u srednjeevropskim umjetničkim djelima. Ne postoji dobar kraj, postoji samo gola istina: jedini epilog života je smrt. Čovjek je rođenjem osuđen na smrt i to je jedino pouzdano znanje koje je ljudima dato. Ništa drugo. Vrijeme nikad ne stoji pa čak i kad se nešto što nalikuje na “happy end” i dogodi u jednom momentu, nakon toga ipak slijedi smrt.
Tamne nijanse smrti su oduvijek bojile srednjeevropski humor uključujući tu naravno i crtanu satiru, sredstvo izražavanja koje ima bogatu tradiciju u regionu. Crteži koji se bave samoubojstvom kao jedinim pravim odgovorom koji mali, obični čovjek može dati svjetskom zlu se redovno mogu sresti u srednjeevropskim novinama i časopisima, katalozima izložbi i plakatima. Crteži su to koji izazivaju smijeh od kojeg se dobijaju grčevi u stomaku jer njihovi motivi najčešće obuhvataju takve stvari kao što su giljotina, vješala, robijašnice, strijeljanja, mrtvačke kovčege, lisice, groblja i tome slično.
Plakat, dizajn, karikatura i grafika sa humorističnom sadržinom se u regionu stvara sa velikim uspjehom već od devetnaestog stoljeća. Međutim zlatno doba za tu vrstu stvaralaštva je došlo poslije Drugog svjetskog rata poglavito tokom 1960-tih i 1970-tih. Srednjeevropska grafička umjetnost se ističe svojom izražajnošću, kreativnošću i sposobnošću da na originalan način prenese raznovrsne poruke. Iako su slijedili internacionalne trendove poput nadrealizma ili pop-arta grafičari iz regiona su ipak uvijek uspjeli zadržati sopstvene originalne vizije, strast za eksperimentiranjem i svoj autentični suptilni crni humor.
Djelovati unutar tvrdih državnodirigiranih ograničenja koja su humoru bila nametnuta predstavljalo je frustrirajuče iskustvo za najveći broj humorističkih crtača. Razumije se da je bavljenje satirom sadržavalo velike rizike pa su oni koji su crtali smiješne figurice bili stalni kanditati za zatvor. Stoga su najbolji karikaturisti, umjesto da stalno balansiraju na tankoj žici između dozvoljenog i zabranjenog, bježali u apstrakciju. Njihova mnogoznačnoj linija sadržavala je mnogo više od pukog tumačenja aktuelne situacije. U sjeni svakodnevnice ispunjene agitacijom, propagandom i humorom u službi ideologije i režima, razvijao se inteligentni likovni aforizam koji je svojim crnim i absurdnim idejama pogađao veliku političku laž pravo među oči. Apsurdnim i apstraktnim kamufliran je stvarni cilj ovih crteža: demaskiranje nehumanih društvenih mehanizama u političkom sistemu čija je zvanična ideologija proklamirala svijetlu vječnost, ali je u stvarnosti stvorila kratkotrajnu patnju u mraku.
Pesimistični crtači su ismijavali lažni optimizam. Njihov je junak postao zbunjeni mali čovjek koji se pretvara da ne razumije nepostojanje logiču povezanost između bagatele koja se zove život i svakodnevnog horora kojem je izložen sa sveopćim uspjehom i srećom o kojoj su brujali partijski kontrolirani mediji i socrealistička umjetnost.
Mali, obični čovjek počeo je postavljati nezgodna pitanja koja se nisu bavila revolucijom i svijetlim perspektivama, već žalosnim stanjem u njegovom džepu, tanjiru i duši. Odgovori do kojih je dolazio bili su nelogični, absurdni i iščašeni. On je staja u sred ideološke magle i parodirao svoju situaciju i samog sebe, predstavu o čovjeku kao prokamiranoj “najvećoj vrijednosti” u društvu dok je u stvarnosti ta “vrijednost” bila obična bokserska vreća za nezasitu i brzomnožeću birokratsku mašineriju.
Apstraktne karikature su slikale “realsocijalizam” kao teatar apsurda gdje ništa nije moguće i sve je nemoguće. Sve što je čovjek mogao vidjeti bio je ram za veliku iluziju smišljenu da prevari narod. Mali obični čovjek je tako postao pobunjenik protiv političkih i ekonomskih vlastodržaca time što je na vlastitom primjeru pokazao sav pesimizam, beznađe i besmisao stvoren u “najboljem i historijski konačnom društvenom sistemu”. Poopćen sredstvima karikature taj čovječuljak, čiji je jedini ideal običnost i normalitet, postao je prototip kontrarevolucionara u društvu “permanentne revolucije”.
Oko njegovog vrata je bila svezana omča, ali na licu je i dalje stajao ironičan osmjeh. Pesimističan pogled na život posredovan na način srednjeevropskog “humor noirea” pokazao se izuzetno efektan model pomoću kojeg su su se mogli čuti glasovi pojedinaca, njihov protest i neslaganje sa terorom birokracije i dominaciji gluposti. Okupirani, ideološki i teritorijalno, ako već nisu mogli da se oslobode, barem su odbili da se pomire sa datim stanjem. Zvanični poredak je viđen kao totalni nered dok je realnost koja je navodno imala odgovor na sva pitanja ljudske egzistencije prikazivana kao noćna mora.
