Osim detektivske fikcije, postoji možda još samo jedna umjetnička forma u kojoj je pitanje ravnopravnosti spolova potpuno suvišno, a to je unutar animiranog filma. Iako ta umjetnička forma postavlja velike fizičke i mentalne zahtjeve svojim praktikantima, u njoj je vrlo malo muške dominacije.
Animatorica Caroline Leaf postala je svojevrsna legenda među ljubiteljima animacije diljem svijeta. Leaf, koji je rođen u Sjedinjenim Državama, ali je radio u Kanadi, proširio je granice medija u svojim filmovima The Owl who Married a Goose (1974.), The Street (1976.) i Two Sisters (1991).
Rođena Velšanka Joanna Quinn napravila je svoje neizrecivo zabavne filmove u klasičnoj cel-animaciji. Na iznimno efektan način satirizirala je mušku dominaciju i ponižavanje žena u popularnoj kulturi i svakodnevnom životu. Njezin glavni lik, žilava sredovječna Beryl, postala je jedan od najekspresivnijih animiranih likova tijekom 1980-ih. U oštro duhovitim kronikama Berylina života, kao što je Girls’ Night Out (1986.), ona je jednostavno promijenila rodne uloge u erotskoj igri. Muškarci su postali objekti, dok su žene, odnosno sama Beryl, bile subjekt koji je uživao u muškom tijelu, iako na pomalo osebujan način.
Alison de Vere je otišla još dalje, te je u svojim psihološkim istraživanjima vidjela najskrivenije zakutke ženske duše i najskrivenije seksualne fantazije koje tamo mogu ležati. Postavljala je pitanje što znači biti žena, a odgovore je davala u obliku vizualno bogatih i višeznačnih psiholoških zagonetki, kao u svom remek-djelu Black Dog (1987.).
Tako snažne ženske osobnosti nalazimo ne samo na tehnološki razvijenijem Zapadu planete već i u zemljama kakve su Češka ili Rusija gdje su imeđu ostalih djelovale dvije velike majstorice lutkarstva, Hermina Tyrlova i Nina Šorina. U Mađarskoj se ističe Maria Horvath koja je svoju kreativnost uspjela spojiti s komercijalnim uspjehom. Jedan od najljepših švedskih animiranih filmova ikada, Semesterhemmet (1981.), snimila je nevjerojatno talentirana Birgitta Jansson i tako dalje.
Ša ipak, najfascinantniji “ženski” rad filmske animacije čini se i dalje ostaje onaj Njemice Lotte Reiniger. Njoj je još 1920-tih uspjelo spojiti najstariji oblik animacije, kineski tetar sjena i druge slične tehnike s najmodernijom filmskom tehnologijom svog vremena.
Iako su njezini filmovi pripadali različitim žanrovima i imali različite duljine i izdanja, svi su imali jednu zajedničku stvar: tehniku silueta kojoj je Reiniger ostala vjerna kroz svoje filmove, metodu produkcije u kojoj su crne i sive siluete postavljene na osvijetljenu staklenu ploču i snimane sličicu po sličicu.
Reiniger (rođen u Berlinu 1899., umrla u Dettenhausenu 1981.) zapravo je postala filmaš i animator zbog ljubavi. U dobi od petnaest godina prvi put je vidjela Paula Wegenera u kazalištu Maxa Reinhardta i zaljubila se u njega. Wegener je bio jedan od najistaknutijih glumaca tog vremena, a kasnije će postati i jedan od najvećih njemačkih redatelja svog vremena.
Kako bi pokušala privući njegovu pozornost, Reiniger ne samo da je počela studirati glumu, već je razvila i svoj rijedak veliki talent za pravljenje savršenih profila silueta slavnih glumaca. Naposljetku je Wegener primijetio mladu umjetnicu i ponudio joj da radi međunaslove u njegovom filmu Der Rattenfänger von Hameln. Tako je započela fascinantna karijera koja je trajala 60 godina. Reiniger se pojavila u još nekoliko filmova prije nego što je debitirala kao redateljica 1918. Već tada je razvila animaciju silueta, ili Silhouettenfilm kako su to zvali u Njemačkoj.
Uz Wegenerovu pomoć 1923. uspjela je dobiti veliki bankovni zajam za vrlo hrabar projekt: dugometražni animirani film u tehnici silueta, inspiriran pričama iz Tisuću i jedne noći. Nakon tri godine napornog rada zajedno sa svojim suradnicima, uključujući Bertholda Bartoscha, Waltera Ruthmanna, Oskara Fischingera i drugih koji će se svi kasnije proslaviti vlastitim kreativnim radom u oblasti animacije, Lotte Reiniger producirala je Die Abenteuer des Prinzen Achmed (1926).
Zadivljujući detalji s kojima je dizajnirala figure, istočnjačku arhitekturu i krajolik uključujući listopadne šume, kao i vješta animacija i dobro strukturirana naracija učinili su film golemim uspjehom koji se slavio diljem kontinenta.
Tako je jedan od vodećih filmskih mislilaca tog vremena, Béla Balázs, opisao Prinz Achmeda kao “apsolutni film”.
Samo dvije godine kasnije Reiniger dolazi sa još jednom uspješnom adaptacijom djela iz svjetske književnosti, Doktor Dolittle und seine Tiere, a 1931. praizveden je i Harlekin.
Lotte Reiniger surađivala je s filmašima poput Pabsta i Renoira i vizualizirala Mozartovu glazbu u Zehn Minuten Mozart (1930.) i Papageno (1935.). Tijekom kasnih 1930-ih radila je zajedno s Lenom Lyjem u Engleskoj u GPO-u pod upravom Johna Griersona, a mladi Norman McLaren bio joj je producent u Kanadi gdje je emigrirala sklanjajući se od nacizma u svojoj zemlji. U razdoblju do svog posljednjeg filma Aucassin et Nicolette iz 1976. godine, u produkciji kanadskog NFB-a, snimila je još dvadesetak filmova.
Unatoč kvantitativno velikoj produkciji Lotte Reiniger i činjenici da je njezino prvo i apsolutno najvažnije djelo ujedno bio i prvi europski – dapače uopće najstariji – dugometražni animirani film koji je do danas u cijelosti sačuvan, dugo je bila gotovo zaboravljena.
