U jednom od svojih dnevničkih strip-karikatura iz 1879 James Sullivan, jedan od centralnih britanskih karikaturista u devetnaestom stoljeću, pod naslovom ”Obožavatelj” (That Admirer) gdje je prikazan jedan čitalac novina kako s velikim nožem rasparao trbuh karikaturiste da vidi odakle dolaze njegove ideje. Američki crtač i animator Bill Plympton često isti stvar radi svojim figurama predočavajući im rasporene grudi i trbuh kao da istražuje njihove organe za disanje i varenje ili sadržinu crijeva tragajući za nečim smiješnim što se skrilo u njihovim tijelima. Na njegovim, kako ih sam naziva, ”sleazy” („odvratnim“) karikaturama i animiranim filmovima crtani likovi podriguju, pljuju i povraćaju, kopaju nos i rade pred publikom ono što se u normalnim slučajevima radi iza zatvorenih vrata toaleta. Maksimalno se približiti granici dobrog ukusa i političke korektnosti, ali je ipak ne nagaziti, problem je s kojim se hrve svaki humorist, osobito ako se opredijelio za žanr kojem pripada Plympton. Drugi golemi problem s kojim se suočavaju profesionalni karikaturisti, a na koji je pretpostavljam i Sullivan želio ukazati u svom citiranom djelu, je bjelina praznog papira koju se stalno mora popunjavati nečim smislenim. Za Plymptona je taj problem nepostojeći. Sve od 1970-tih iz njegovih misli i prstiju cure linije i boje koje uvijek tvore nešto neodoljivo duhovito što ga je učinilo jednim od najpopularnijih autora crtanog filma na planeti.
Plympton se čini kao moderni baštinik onoga što je stvorio legendarni Tex Avery, čovjek koji stoji iza najduhovitijih filmova nastalih u studijima WB i MGM 1930- i 1940-tih u kojima je parodirao Disneya primjenom takozvanog ”crazy” (ludi, mahniti, iščašeni…) humora i autor filmova čiji se utjecaj u američkoj i svjetskoj animaciji teško može precijeniti. Služeći se Disneyevom estetikom kao odskočnom daskom Avery je dobacio visoko, nedostižno u prostor inkongruentnog, proturječnog i paradoksalnog. Njegove refleksivne crtane komedije bez početka, sredine i kraja potpuno su razorile dramaturške i ideološke dogme ne samo Disney već i cijelog sistema poznatog pod nazivom Hollywood. U svojim filmovima Avery je zapravo išao toliko ispred svog vremena da su ga sasvim razumjeli tek pripadnici MTV-generacije poput Billa Plymptona.
Kombinirijaći čitljivu ikonografija i istančan osjećaj za ekstremno karikiranje se jednim vrlo Plympton kreira ”crazy” humor od iste vrste kao i Averyev sa naglašenim vizualnim humorom i slikovnim metaforfozama. Ono u čemu se Plympton razlikuje od svog velikog prethodnika jeste upotreba karikiranih ljudskih figura namjesto zaobljenih anropomorfnih životinjskih likova. To je veoma važan faktor u načinu na koji Plymton gradi humor i efektu koji proizvodi kod publike. Kada gledamo nacrtane životinjske figurice koje sudjeluju u igrama s pretjeranim nasiljem i „nemogućim stvarima“ (lik se rastavi na dijelove i onda opet slijepi i sl.) mi nismo emotivno involvirani jer smo svjesni da se radi o crtežu. Međutim, kada recimo Norman McLaren metodom piksilacije isto to radi ali sa živim glumcima u filmu „Susjedi“ (Neighbours, 1952) tada pretjerano nasilje odjednom u nama izaziva užas jer se s njim možemo identificirati. Sličan slučaj je i kod Plymptona gdje realistički postavljene figure i perspektiva koja stvara osjećaj trodimenzionalnog prostora bitno određuju karakter njegovog filmskog humora koji je od one vrste koja katkad stvara osjećaj nelagode. Međutim, baš kao i u slučaju Averya, zakoni anatomije i fizike kao i moralna načela ili pravila bontona za Plymptona su samo reference na kojima on gradi svoj ludi univerzum.
Omiljena Plymptonova sredstva u građenju humorističnog efekta su inkongruentne relacije u slici, kao na primjer kada se sjenka „odbija“ ponašati u skladu sa tijelom, iskrivljivanje, pretjerivanje i igre sa težinom, veličinom i proporcijama tijela figura, ekstremna distorcija fizionomija i savršeno ovladani jezik karikaturalne pantomime. Zahvaljujući Plymptonovoj vještini crtanja i animiranja, takve hrabre deformacije, pretjerivanja i permanentna metamorfoza daju njegovim animacijama jedan halucinogen kvalitet. Plymptonov crtež je stiliziran slobodnim šrafiranjem gdje su potez olovke i tekstura papira često vidljivi dok je animacija maksimalno reducirana do najmanjeg mogućeg broja crteža potrebnih da se na ekranu stvori iluzija pokreta ili, drugim riječima, on se koristi maksimalno dugačkim mikro-kadrovima.1 Osim preglednim i razumljivim jezikom karikaturalne pantomime Plympton je majstor u upotrebi takozvanih meta-tehnoloških metoda kakva je crtanje na zgužvan papir, očita tekstura ili objekt premazan bojom koji „odaju“ tajnu animacijske tehnike.
Iako se mnoge Plymptonove animacije mogu očitati kao satire koje izražavaju nezadovoljstvom američkim načinom života, ne treba pretjerivati sa tumačenjima njegova djela. Plympton je prije svega crtač-zabavljač koji je pred sebe postavio cilj nasmijati svoju publiku i činiti to što češće, što dulje i što snažnije. Kvalitet njegovih filmova mjeri snagom smijeha koji proizvedu u kino-sali. Ako postoji neka filozofija u njegovim radovima onda je ona sadržana u Bergsonovoj maksimi da je čovjek životinja koja se smije i kojoj se smiju.
Plympton je rođen u jednoj relativno brojnoj familiji u Američkoj državi Oregon – ima tri sestre i dva brata. U svojim se intervjuima često ističe zahvalnost kišovitoj klimi u rodnom kraju zbog koje se kao dječak nije mogao igrati vani već je sjedio u kući crtajući što mu je na koncu postalo profesija. Kao student učlanio se u lokalni kino-klub gdje je razvio interes za film i naučio osnove animacije. Nakon završenih studija School of Visual Arts (odgovaralo bi našoj Školi primijenjene umjetnosti) godine 1968 seli se u New York gdje se, osim što dopunjava svoju edukaciju, zauvijek nastanjuje. Tokom prvih 15 godina izdržavao se uglavnom crtajući ilustracije i karikature razvivši u njima svoj tipični crtački manir. Karijeru u animaciji počinje 1983 kada uspijeva završiti film baziran na pjesmi Boomtown. legendarnog strip-crtača i pisca intelektualnog New Yorka Jules Feiffera. Slijedi njegov prvi samostalni autorski projekt “Your Face” gdje je ne samo bio scenarist, crtač i animator, već je zbog ograničenog budžeta samostalno radio sve zvučne efekte i dijaloge u filmu. Tokom narednih godina realizira niz uspješnih filmova (One of Those Days, How to Kiss, 25 Ways to Quit Smoking, Plymptoons…) koji mu donosi 150 međunarodnih filmskih nagrada, uključujući prve nagrade u Cannesu i Annecyu, dvije nominacije za „Oskara“, ali i slavu koja ne prati previše često nezavisne animatore. Novac zarađen na kratkim filmovima i nagradama ulaže na produkciju dugometražnih filmova, prvo od njih The Tune došao je 1992 da bi u godinama koje su slijedile nastavio kombinirati rad na kratkim filmovima sa dugometražnim. Sa produkcijom od u prosjeku tri kratka filma na godinu i za sada šest cjelovečernjih animiranih filmova Plympton je najproduktivniji nezavisni animator na svijetu. U posljednjim filmovima pokušao je dosegnuti jedino što ga dijeli od njegova i uzora Averya – stalni da stvori stalni lik te je tako nastao ne previše pametni pas pod jednostavnim nazivom Dog što se za sada ipak ne može okarakterizirati drugačije do poluspjeh.
Ovaj nenormalno marljivi crtač stiže raditi reklame, ilustrirati knjige, stripove i karikature. Uz sve što je uradio i radi, Plympton i u svojoj sedamdeset i nekoj godini ostaje veliki filmski entuzijast koji ne propušta ni jedan važniji festival u svijetu. Prije nekoliko godina sam ga tako sreo u Göteborgu. Odmah me je upitao da li da li je sjajni švedski reditelj Roy Andersson, koji je iako radi igrane filmove pod snažnim utjecaje karikaturalnog izraza, snimio još nešto osim „Pjesme drugog sprata“ (Sånger från andra våningen, 2001), film koji je Plympton vidio u New Yorku. Rekao sam mu da jeste i to po mom mišljenju svoj najbolji film „Ti, živi“ (Du, levande, 2007). Radovao se kao dijete DVD-u s tim filmom koji je dobio na poklon i rekao kako Anderssona, tada inače počasnog predsjednika festivala, mora osobno upoznati kako bi uradio „isto ono što je uradio Roberto Benigni kada je sreo Martina Scorcesea – kleknuti na koljena pred njim“.
1 Vidi poglavlje „Ogled o mikrokadru“ u mojoj knjizi Karikatura i pokret. Zagreb: Hrvatski filmski savez, 2008.
