Dva ruska emigranta
Prapovijest dimenzionalne i digitalne animacije u djelima Wladyslawa Starewicza i Alexandre Alexeieffa
Insekti kao glumci
U proljeće 1912 Aleksander Hanžonkov, filmski biznismen iz Moskve, organizirao je blago rečeno neuobičajen program u «Filmskom i umjetničkom teatru». Te je večeri prikazana premijera lutka-filma Prekrasna Lukanida (Prekrasnaja Ljukanida) do tada potpuno nepoznatog filmskog autora Wladyslawa Starewicza. Publika koju su uglavnom sačinjavali drugi ruski filmaši tog doba bila je zapanjena uvjerljivom «glumom» zrikavca i skakavaca u glavnim rolama tako da je mnogima izgledalo kako je Starewiczu na neki način uspjelo pripitomiti insekte. Između 1911 i 1913 Starewicz je realizirao sedam animiranih filmova sa trodimenzionalnim bubama, kao primjerice Cvrčak i mrav (Strekoza i muravej, 1913) prema basni slavnog ruskog pisca Ivana Krilova, što ga čini jednim od utemeljitelja takozvane «stop motion» animacije.
Ruski novinari su Starewicza proglasili «novim filmskim čudom» s čime će se uskoro složiti cijela Evropa i USA gdje će se njegovi filmovi sa insektima-glumcima uspješno prikazivati. Njegove animacije su zapravo prvi filmovi proizvedeni u Rusiji koji su prikazivani u američkim kinima.
Kakvu senzaciju su Starewiczevi filmovi izazvali u USA svjedoči članak objavljen u Daily Expressu u povodom prikazivanja Lijepe Lukinde u San Franciscu: «Najveća senzacija u filmu su insekti koji, baš kao i ljudi, bivaju zaljubljeni, ljubomorni su i zavidni, bore se i pate sa svojom sasvim humanom strašću koju izražavaju sa zapanjujućim realizmom». Istodobno će Evening News pokušati rasvijetliti misteriju njegovih filmova: «Nikome nije jasno kako je to izvedeno. Ako su kukci dresirani, dreser je morao imati bezgranično strpljenje. Nalazimo se pred jednom od zadivljujućih pojava našeg stoljeća».» ( Citirano prema katalog Svjetskog festivala animacije, Zagreb 1984, Retrospektive, 1984:41)
Čovjek sa pet domovina
Wladyslaw Starewitz je bio Poljak rođen u Rusiji (Moskva 1882) čija je sudbina protivno njegovoj želji postala nomadska. Studirao je umjetnost u Petrogradu, radio kao reklamni crtač u Moskvi da bi na kraju dobio stalno zaposlenje u prirodno-historijskom muzeju u Kaunasu, Litvanija. Tu će dobiti priliku da radi s filmskom kamerom. Njegova namjera bila je snimiti nastavni film o insektima, no ubrzo je shvatio da bi u tom slučaju morao godinama čučati kraj kamere i potrošiti kilometre filmske vrpce. Da bi ubrzao svoj rad dosjetio se napraviti modele raznih kukaca i onda ih pomalo pomicati ispred kamere te snimati sličicu po sličicu. Nakon golemog uspjeha već sa prvim filmom Starewitz se mogao vratiti u Moskvu gdje su mu filmovi naručivani jedan za drugim. Njegov najpoznatiji rad iz tog perioda je Osveta filmskog snimatelja (1911) u kojem je iskazao fascinantnu medijsku svijest parodirajući već tada loš ukus, lažne vrijednosti i kult tzv. «zvijezda» što je tada mladi filmski medij donio sa sobom. On se naravno nije bavio samo modelskom animacijom već je primjerice bio i autor prvog ruskog crtanog filma, Petuč i Pegaz (1913) koji je nažalost izgubljen. Istodobno Starewitz je režirao igrane filmove kakvi su Noć prije Božića (Noč pred Rožestvom, 1913) ili Ruslan i Ljudmila (1914) sa prvom velikom ruskom zvijezdom Ivanom Iljičom Možuhinom u glavnoj ulozi itd.
Nakon boljševičke revolucije u Moskvi i početka građanskog rata u Rusiji Starewitz poput mnogih ruskih filmaša kakvi su primjerice bili isti taj Možuhin ili Jakov Protazanov, bježi u Francusku gdje počevši od 1919 nastavlja svoju fenomenalnu karijeru. U malom gradu Fontenay-sous-Bois otvorio je svoj studio za stop-animaciju. Tu je stvorio između ostalog dugometražni lutka-film, Roman o Liscu (Le Roman du Renard, 1931) i, uz povremene izlete u Njemačku, ostao sve do smrti 1965. Ime tog velikog animatora navodi se u rubrici «domaći autori» u filmskim enciklopedijama Poljske, Litvanije, Rusije, Francuske i Njemačke što je naravno ispravno u svim slučajevima.
Starewiczeva fantazija i profesionalni perfekcionizam ostati će nedostižni sve do kasnih 1940-tih i pojave češkog majstora lutka-animacije Jiri Trnke i mađarskog Amerikanca George Pala. No, prvi američki dugometražni lutka-film koji bi se mogao porediti sa Starewiczevim (on je realizirao tri takva filma) kad je riječ o kreativnosti u izradi modela, kvaliteti animacije, nadrealnoj makabričnosti i osjećaju pomiješane nelagode i nevjerice koju stvaraju oživljene lutke, katkada animirane u prirodnom eksterijeru, neće se pojaviti prije 1993 i Tim Burtonove produkcije Strava u Božićnoj noći u režiji Henry Selicka.
Bez obzira na uspjeh tog filma, već nakon dvije godine će se pojaviti Priča o igračkama (1995) velikana digitalne animacije Johna Laseetera koja će jedno vrijeme sasvim zasjeniti tradicionalni lutka-film čega je žrtva bio i Selickov naredni film, neopravdano podcijenjeni James i gigantska breskva (1996). Napredne tehnologije za produkciju slike u narednih će desetak godina dominirati ne toliko u odnosu na klasični crtani film, koji se održao zahvaljujući prije svega japanskoj produkciji, čak niti neke druge stop-motion tehnike kave su plastelin, zbog velikih uspjeha studija «Aardman», na primjer, već upravo prema lutka-filmu. Naime, kada je jednom napravljen kompjuterski model likova i scenografije onda je izvedba animacije daleko jednostavnija od tradicionalne jer animator postavlja samo takozvane ključne poze likova u pokretu, sve ostalo sam kompjuter matematički povezuje u kontinuirani pokret. No, u toj matematičkoj perfekciji i mehaničkoj (pre)savršenosti katkada otupi senzibilitet i humor pa se u mnogim digitalno simuliranim likovima znao izgubiti onaj osjećaj humanosti koji stvara neposredni kontakt umjetnikovih prstiju sa materijalom. Stoga je povijest digitalbne animacije s početka tekućeg stoljeća obilježena naporima animatora da na pronađu načine da kompenziraju taj nedostatak.
Moderni trendovi u dimenzionalnoj animaciji zapravo su neka vrsta estetskog i tematskog povratka Starewitzu za šta se kao primjer mogu uzeti filmovi koji kombiniraju digitalnu tehnologiju sa ručno izrađenim lutkama kao Coraline (2009) istog Selicka, ParaNorman (Butler & Fell. 2012), Kubo (Travis Knight, 2016), filmovi sa lutki modeliranih digitalno, ali materijaliziranih u stvarnom prostoru uz upotrebu 3D-printera kao npr. Pirates (Peter Lord, 2012) ili prenošenje specifične miješavine nostalgije i ironije iz srednjeevropskih lutka-filmova na personalizaciju digitaliziranih likova u najboljim filmove kompanije ”Pixar” kakvi su Wall-E (2007) i Up (2009).
