Velika ljubavna priča
Kada su 1976 Alexandre Alexeieffu, tada svjetski poznatom umjetniku koji je u džepu imao francuski pasoš, ponudili da posjeti Sankt-Petersburg (tada Lenjingrad) odakle je kao dvadesetogodišnji mladić izbjegao, odmah nakon Oktobarske revolucije, on je glatko odbio. Rekao je da se iz domovine odlazi samo jednom.
Allexeieffova biografija, baš kao i kod drugih velikih ljudi, je prije svega lijepa priča. U njegovom slučaju radi se o velikoj ljubavnoj priči koja u najkraćim crtama izgleda ovako:
ON: Bježanje iz domovine je trajalo dugih godinu dana jer je bio prisiljen koristiti zaobilazni put preko Sibira da bi se u Vladivostoku ukrcao na trgovački brod koji ga je, nakon više mjeseci plovidbe preko Pacifika, iskrcao na francusku obalu. U Parizu, u kojem je već bilo preko 50 000 njegovih izbjeglih zemljaka, snalazi se na razne načine. Uglavnom radi najteže i najprljavije fizičke poslove. Nakon brojnih pokušaja da, u gradu koji vrvi od umjetnika, proda svoje crteže posrećilo mu se da mu neki izdavači povjere ilustriranje knjiga ruskih klasika. Ilustracije Dostojevskog, Tolstoja i Puškina, smjeli grafički eksperimenti iz kojih isijava ruska duša, donose mu izvjesnu slavu u Francuskoj, ali i u drugim zemljama do kojih dopire francuski jezik. Već 1926 je ilustrirao Gogoljevu priču Nos, ali knjiga nije objavljena.
Srećom sačuvao je crteže.
ONA: Claire Parker je pet godina mlađa Amerikanka, rođena u bogatoj familiji iz Bostona. Svoje umjetničke ambicije želi zadovoljiti u Evropi i stoga seli u Beč gdje počinje studirati umjetnost. Kupuje knjigu Braća Karamozovi, izdanje koje je ilustrirao Allexeieff. Očarana je njegovom virtuoznošću i smjesta donosi odluku da otputuje u Pariz, pronađe umjetnika i zamoli ga da je poučava crtanju i gravuri. Misleći da se radi o nekom starom iskusnom umjetniku biva iznenađena kad shvati da je on zapravo siromašni ruski emigrant koji na jedvite jade sastavlja kraj s krajem. Kako je bio bez prebijene pare u džepu, Allexeieff objeručke prihvaća da podučava mladu i bogatu Amerikanku. Jednom prilikom joj povjerava svoju ideju o tehničkom eksperimentu koji bi mu omogućio da ilustrira muziku. Clair mu smjesta nudi da financira njegov projekt.
ONI: Početak rada na «igličastom ekranu» (francuski: Écran d’épingles, engleski: pin screen) Allexeieffoj ideji da se ravno milion iglica zabode u platno i da se u njima, brižljivo ih pomjerajući na razne strane ili ih utiskujući u platno, kreira mobilna gravura kroz manipulaciju sjenkom i reljefnošću pomoću specijalno postavljenog svjetla. Svaka pojedinačna faza nastanka jedne gravure i njene transformacije u drugu snimana je filmskom kamerom kvadrat po kvadrat da bi se u projekciji dobili fini trodimenzionalni grafički kvaliteti, figure i oblici bez konturnih linija i meki prelazi iz forme u formu. Takvu vrstu pokretne slike nije bilo moguće snimiti filmskom tehnikom i tek će kompjuteri 1990-tih omogućiti animatorima stvaranje trodimenzionalne simulacije kakvu je Allexeieff dostigao već tokom 1930-tih.
Kroz rad na igličastom ekranu između Alexeieffa i Parkee pali se iskra žestoke ljubavi. Allexeieff se ubrzo razvodi od svoje prve supruge, glumice Alexandre Grinevsky i ženi s Claire s kojom ne samo da će živjeti skupa do kraja, nego se njih dvoje doslovce nikad više neće razdvajati niti na jedan dan.
Mehanički kompjuter
Claire i Allexeieffu je trebalo godina dana da dovrše taj zapravo mehanički kompjuter gdje vrhovi iglica imaju istu ulogu kao elektronski pikseli na kompjuterskom ekranu, i još osamnaest mjeseci da, radeći sekundu dnevno, realiziraju svoj prvi film u trajanju od osam minuta: Noć na pustoj gori (1933) baziran na istoimenoj kompoziciji Musorgskog.
Ta Allexeieffova zadivljujuća pretraga vlastite podsvijesti prema kojoj se i Dali-Bunuelov nadrealistički Andaluzijski pas doima gotovo naivnim, danas se smatra neospornim filmskim klasikom. Svi veliki ruski filmovi, bilo da je riječ o igranom Stalker (1979), dokumentarnom Čovjek s filmskom kamerom (1928) ili animiranom Bajka nad bajkama (1979) imaju strukturu moćne široke rijeke i za razliku od standardno montiranih filmova lagano teku pred našim očima. Reklo bi se da to nigdje više nije izraženo nego u Parker- Allexeieffovom prvijencu koji je, međutim, te 1933 financijski sasvim propao. Tadašnje vrijeme nije bilo zrelo za takvu vrstu filma, a veliko je pitanje da li je ikada neko vrijeme, uključujući i ovo današnje, bilo takvo.
Nakon početka Drugog svjetskog rata i okupacije Francuske, par se jedno vrijeme seli u Ameriku. Veliki Norman McLaren im pomaže da svoj drugi film En pasant (1943) naprave u Kanadi. Allexeieffu se međutim ne sviđa život u Americi pa se, odmah po oslobođenju, vraćaju u Francusku.
Konačno, prvi put s normalnim budžetom, stvaraju Nos (1963) gdje kao osnovu koriste iste one neobjavljene ilustracije iz 1926, a potom se u još dva filma vraćaju vizualizaciji Musorgskog. Allexeieff je vjerovao da je film san i da se sanja crno-bijelo. Izračunao je da se na prelazu od crne boje ka bijeloj nalaze 22 nijanse sive sto mu je bilo sasvim dovoljno – ni u gravurama ni u filmovima nikad nije upotrijebio neku drugu boju.
Allexeieff je znao engleski, Parker ruski, ali su uvijek medjusobno razgovarali na francuskom. Podijelili su posao tako što je on radio gravuru, a ona filmski izvodila njegove zamisli. Filmove su potpisivali zajednički. Zbog odluke da se potpuno posvete umjetnosti, nisu imali djecu. Ona je umrla prva, 1981. Na njenom odru on je rekao da je njihov život bio «nevjerovatno sretan». Pridružio joj se u smrti samo nekoliko mjeseci kasnije izvršivši samoubistvo. Bila je to jedna sasvim racionalna – svijetu u kojem nije bilo Claire za njega je izgubio svaki smisao.
Savršena vizualizacija Gogolja
Život je samo repriza onoga sto se već desilo u literaturi i umjetnosti. Onako kako je svojedobno pjevačkoj zvijezdi Michaelu Jacksonu na sred pozornice otpao nos, to isto desilo se komandantu Kovaliovu, junaku Gogoljeve bizarne priče Nos. Umjesto oficirske sirovine Allexeieff je u animacijskoj obradi te priče kreirao lirsku dušu baziranu na Alfeoniju, junaku vlastitih novela pišući koje je liječio nostalgiju. Alfeoni se budi jedno jutro i otkriva da mu nema nosa. U potrazi za nosom on se kreće Sankt-Petersburgom, onakvim kakav je bio početkom stoljeća i kakav se zadržao u Allexeieffovim uspomenama.
Grad je pust, u njemu više nitko ne živi.
«Za emigranta Allexeieffa, St. Petersburg je bio poput Atlantide», pisao je jedan ruski filmski kritičar. «Grad više nije postojao, bio je progutan morem». Time se objašnjava zašto voda igra tako važnu ulogu u filmu. Neki prizori su napravljeni tako da nam izgleda da se Alfeoni lutajući labirintima svojih uspomena i snova nalazi u akvariju i da to što mi gledamo zapravo nije filmsko platno nego zid tog akvarija. Emigracija je kao doživotna robija, nekad luksuzna, a nekad baš i ne, u kojoj se čovjek stalno sudara sa nevidljivim rešetkama i zidovima kojima je opkoljen sa svih strana i iz kojih se nikad ne može osloboditi makar bio sretan i uspješan kao Allexeieff.
S druge strane njegov rodni grad je sasvim sličan ljubavi iz mladosti. Osjećaji više nisu vreli kakvi su nekad bili, ali dovoljno su topli da se nikad sasvim ne ugase. Postoje sjećanja, želje, čak i nesvjesna nadanja o nečemu što se nikad neće vratiti kao ni mladost. Ljubav na daljinu, kako prostornu tako i vremensku, i treba da ostane takva. Bolje je da kad je čovjek više nikad ne vidi jer svaka promjena koju je donijelo vrijeme ranjava uspomenu, svaka vanjska realnost razara unutarnju idealnost. Zato Allexeieff onomad nije ni moga odgovoriti pozivu da dođe u rodni grad. Sam Bog zna koliko mu je zbog toga srce pucalo, ali da je otišao ovaj se veliki film vjerojatno ne bi mogao dogoditi.
Kada želim mojim studentima objasniti da film nije kompjuter kao što ranije nije bio ni pokretna fotografija, već kreacija artificijelnog ili konzerviranog pokreta unutar narativnog ili konceptualnog konteksta, učinim to tako što se našalim s njima. Naime, prikažem im insert iz nekog od Alleweieffovih filmova i pitam ih u kom je to programu rađeno. Obično dobijem mnogo odgovora, ali gotovo se nikada nije desilo da jedan od njih bude pravi: insert je rađen prvim digitalnim programom u povijesti pokretnih slike koji se zvao «pin screen».
