Već više od dva desetljeća Roko Idžojtić, Virovitičanin s osječkom adresom, svojim karikaturama mami osmijehe, ali i potiče na razmišljanje čitatelje Virovitičkog lista, najdugovječnije lokalne tiskovine. Njegovi crteži nisu samo zabava na zadnjoj stranici novina – oni prate aktualna zbivanja, komentiraju lokalne teme, a kroz godine pokazuju kako humor može biti oštar i itekako promišljen.
Naslijedivši prethodnog karikaturista te davne 2002. godine, Mladena Mrčelu, od prve objavljene karikature pa sve do danas, Roko ostaje vjeran svojoj misiji: nasmijati, ali i natjerati čitatelja na razmišljanje. Kroz razgovor s ovim vještim karikaturistom otkrivamo kako se godinama mijenjala tema i forma karikatura, kako bira motive te što ga, nakon više od 20 godina, i dalje motivira da drži olovku spremnom za sljedeći crtež.
OD AUTOBUSA DO VIROVITIČKOG LISTA
Prva Rokova karikatura objavljena je u Virovitičkom listu 31. listopada 2002. godine, a upućivala je na jednostavnu i jasnu poruku – kreće nova serija crteža, jednostavnih i duhovitih.
– Prošlo je 24 godine od prve karikature i dobro je se sjećam jer sam je doživljavao kao novi početak – želio sam da ljudi otvore zadnju stranicu Virovitičkog, nasmiju se i prepoznaju da kreće nešto novo. Do suradnje je došlo nakon nagrade koju sam 2001. godine primio na festivalu stripa CRŠ – Crtani Romani Šou u Zagrebu, kada me nazvao tadašnji direktor Informativnog centra Virovitica Zvonko Jesenković s idejom da netko domaći crta za Virovitički list. Suradnju sam odmah prihvatio; tada sam još bio student bez ikakvog iskustva, ali upravo mi je to bio izazov i činilo mi se zanimljivim. Crteži su se tada radili na tjednoj bazi, u crno-bijeloj tehnici, a kako nisam imao računalo, gotove karikature sam faksirao u redakciju – prisjeća se Roko Idžojtić.
U početku je sve bilo znatno zahtjevnije, kaže, a tek kasnije, kada je nabavio računalo i skener, cijeli je proces postao lakši. Do tada, Roko je crteže slao na raznorazne načine – ponekad čak i autobusom iz Osijeka za Viroviticu, gdje su ih njegovi roditelji dočekivali na kolodvoru i odnosili u redakciju. Unatoč tome, nijedan se crtež nikada nije izgubio, dodaje.
Karikatura na zadnjoj stranici izostala je samo u izvanrednim situacijama, poput smrti roditelja, a čak i tijekom bolovanja uspijevao je sve odraditi na vrijeme, govori.
CRTEŽ KOJI PAMTI VRIJEME
Teme za crteže bira prateći aktualna događanja, ponajviše zahvaljujući svojim „doušnicima“, šali se Roko. Kako u Virovitici ima prijatelje i članove obitelji, dobro je informiran o tome što se događa. Najčešće se bavi temama iz lokalne virovitičke sredine, iako se ponekad dotiče i općenitijih tema.
– Tema uvijek ima, a najvažnija mi je početna ideja. Jednom kada dobijem ideju, karikaturu nacrtam za svega sat ili dva. Još kada posložim tekst, likovi samo prate izrečeno, od mimike do određenih pokreta – objašnjava, nadovezavši se na položaj karikaturista i osjetljivost javnosti tada i sada.
– Kada je riječ o položaju karikaturista danas u odnosu na prije 24 godine, nisam zahvalan sugovornik iz jednog jednostavnog razloga – ne živim od ovoga. Inače sam profesor likovne kulture u dvije osječke osnovne škole, nisam profesionalni karikaturist niti radim za medije na državnoj razini. Uglavnom su to lokalne priče, iako se ponekad bavim i općenitijim temama, stoga se ne može puno ljudi uvrijediti. Teško je reći je li danas lakše ili teže. Meni je osobno isto kao prije, ne vidim neku veliku razliku – dodaje Roko, čija je majka također bila likovnjak, a sin Toma gaji tu umjetničku crtu.
Rokovi crteži tako već više od dva desetljeća bilježe našu svakodnevicu, grad i ljude koje voli. Iako su godine prošle, strast prema crtanju i dalje ga drži povezanim s mjestom gdje je rođen i odrastao – Viroviticom. Pitali smo ga što ga i danas motivira da neprestano stvara.
– To je jednostavno – želim crtati, ništa drugo. U današnje vrijeme, uz posao i obitelj, često je to jedino što uspijem nacrtati u tjednu. Također, to mi je lijepa poveznica s Viroviticom. Rođen sam i odrastao tamo, i još uvijek sam vezan za svoj grad. Uvijek ću biti. S te strane, ali i zbog same crtačke strasti, osjećam potrebu biti angažiran, i to mi zapravo odgovara – završava Roko, a mi mu želimo još puno plodonosnih godina suradnje s Virovitičkim listom – koji ne bi bio isti bez njegovih prepoznatljivih poteza olovkom.
