Tijekom dugog vremena čak je i unutar znanstvenog konteksta postojala predrasuda o tobožnjoj nesposobnosti žena da djeluju u oblasti komičnog zbog njihovog navodnog nedostatka interesa za humor. Katkad se dokazivalo da postoji neki posebni ”ženski” smisao za humor koji se radikalno razlikuje od ”muškog” humora.
Još od 1970-tih autorice karikatura i stripova radikalno mijenjaju način predočavanja žene i uvode „žensku crtu“ u mas-medije. Glavni likovi karikatura, stripova i animiranih filmova desetljećima prije toga bili su muškog spola, oni su predočavani kao kompleksne, zabavne i slobodne osobnosti dok su ženski likovi najčešće igrali sporedne uloge, uproštene do razine seksualnog objekta ili sredovječne ženturače, aseksualne i lišene smisla za humor. Kao primjer tipičnog predočavanja spolova u crtanom humoru može se uzeti svojedobno enormno popularni strip Andy Capp (u Hrvatskoj godinama objavljivan u ”Večernjem listu”), čiji se ”humor” uglavnom gradi na psihološkom i nerijetko fizičkoj torturi nad glavnim ženskim likom. Andy, glavni muški lik, simpatični je birtijaš i neradnik, dok je njegova supruga Florrie predočena kao jezičara koja ograničava njegovu slobodu stalnim zanovijetanjem i gnjavažom. Čak iako Florrie radi sve kućne poslove dok se on povlači po birtijama, spava na sofi ili gleda nogomet, ona je izraziti negativac u stripu, ta koja cijelo vrijeme dosađuje druželjubivom Andyu. Tijekom velikog dijela 1970-tih pojavljivale su se kratke epizode tog stripa koje su sadržavale najreakcionarniju zamislivu mizoginiju gdje je Andy nemilosrdno ponižavao svoju suprugu i čak je podvrgavao ”odgojnim batinama” kad bi pretjerala u svojim žalopojkama zbog njegova birtijanja i lijenosti.
Andy Capp je naravno samo jedan od brojnih primjera koji zorno ilustriraju prevladavajući način na koji su žene bile predočavane u crtanom humoru većine muških autora.
Među onima koji su direktno replicirali na ovakvu reprezentiranja žene u karikaturama, stripovima i crtanim filmovima bile su autorice okupljene u projektu Leeds Animation. U svojim kratkim animiranim anegdotama one dubinski razmatraju bitna pitanja vezana za odnos među spolovima dovodeći u pitanje patrijarhalno obojenu percepciju muško-ženskih relacija. U nekim djelima kao što su Give Us A Smile (1983) one se bave nasiljem na ženama, dok se film Out to Lunch (1983) temelji na oživljenim strip-balončićima u kojima su upisani tekstovi koji razotkrivaju koliko je riječ “muškarac” dominantna u svakodnevnoj komunikaciji, čak i kad su u pitanju najobičnije fraze (Man to man, Manpower, Man in the street, Mankind etcetera).
Istodobno se javlja jedan novi tip ženskih likova – nacrtanih ženskom linijom. Takve su primjerice žene iz karikatura i stripov primjerice Posy Simmonds, Cecilia Torudd i osobito Claire Bretchers Frustrirani, koji su brzinom svjetlosti osvojili stranice najvećih listova i magazina da bi se kasnije objavljivali i u zasebnim strip-albumima. Suštinska novina bila je da ženski likovi nisu više bavile samo kućnim poslovima ili razmišljale o svom izgledu već su preuzeli aktivnu ulogu u društvu. ”Muška” forma strip i karikatura izabrane su namjerno kako bi se doprlo i do publike inače nezainteresirane za pitanja kakva su ”alternativno zapošljavanje, zdravlje i sigurnost na radnom mjestu, lokalne vlasti i seksualno uznemiravanje na radnom mjestu”, a što se sve obrađivalo u ”ženskim” stripovima i crtanim filmovima.
”Ženska crta” dakle odbacuje stare, šablonizirane okvire dodijeljene ženskim likovima i umjesto njih nastupa sa likovima ženskog spola sofisticiranih osobnosti i snažne individualnosti, ali i sa jednakim smislom za humor kao i kod muških likova. U mnogim karikaturama, stripovima i crtanim filmovima koji bi se žanrovski mogli označiti kao animirana karikatura kombiniran je jetki humor i satira sa socijalnim opservacijama fokusiranim na položaj žene.
