Fizionomija i pantomima u karikaturi

232

Humor je živ organizam koji se nalazi u neprestanom razvoju i u direktnoj je vezi sa kulturno historijskih okolnostima u kojima nastaje. Ono što je smiješno ljudima jedne kulture ili jednog vremena ponekad je teško razumjeti jer današnji čovjek razmišlja drugačije i o drugačijim stvarima, izložen je novim iskustvima i raspolaže sa različitim znanjima pa je i njegovo shvaćanje humora bitno izmijenjeno u odnosu na ranije periode. Stoga je iz današnje perspektive promatrano prilično teško doživjeti kao humor karikature nastale u prvoj fazi njena razvoja koja se može nazvati “fizionomijskom“ jer se zasnivala na pretpostavci da je slično istodobno i smiješno. Uz to, u skladu sa njihovom čestom propagandnom funkcijom karikature su najčešće bile u službi poruge o onom drugom te je glavni napor prvih karikaturista bio koncentriran na osiguranje indikatora koji bi omogućili prepoznavanje određene osobe što u predmedijskom dobu nije bila baš jednostavna zadaća budući je stvarni izgled čak i najslavnijih osoba bio nepoznat najvećem broju ljudi.

                   U faktore koji su značajno utjecali na razvoj karikature spada i cijeli niz inovativnih znanosti i kvazi-znanosti koje se javljaju između 16 i 18 stoljeća, a koje su došle kao rezultat pojačanog interesa za psihologiju. Jedna od njih je znanost o fizionomiji ili frenologija, vrlo popularna grana medicine sredinom osamnaestog stoljeća čiji se nastanak vezuje uz ime austrijskog liječnika Franz Joseph Galla, a čiji je predmet bilo studiranje  izbočina i udubina na ljudskim lubanjama i izvođenja zaključaka na osnovi njih o psihološkom i moralnom karakteru njihovih vlasnika. Ideja da se lice i uopće čovjekova vanjština mogu promatrati kao odraz njegovih unutarnjih karakteristika što dakle znači da se nevidljivo kod jedne osobe može razabrati analizom njenih vidljivih manifestacija i pojava, centralno je mjesto u istraživanjima švicarskog fizionomista Johann Caspar Lavatera. Njegove studije i leksikoni karakternih crta pojedinih ljudskih tipova, nakon što su prvi put objavljene u Njemačkoj 1775 – 78, postale su izuzetno popularne u cijeloj Europi te su se slične publikacije masovno objavljivale početkom devetnaestog stoljeća. Sam Lavater bio je kompetentan crtač te je svoje teze potkrjepljivao ilustracijama kakva je, među ostalima, seriju sukcesivnih preobražaja lica žabe sve do lica Newtona što neodoljivo sliči na faze u animiranom filmu i koje bi, kada bi se snimile, sigurno rezultirale pokretom u kojem bi se jedna forma direktno transformirala u drugu. Usput budi rečeno, Time je Lavater nagovijestio dva krucijelna sredstava budućeg filmsko-animacijskog  izraza: antropomorfizaciju i metamorfozu. 

Treba napomenuti da se većina tih istraživanja (ili „istraživanja“) bave fizionomijom bijelog muškarca u srednjim godinama pa se već i stoga frenologija ne može uzeti kao seriozna znanstvena disciplina. Vremenom će frenologija biti sasvim odbačena pogotovu nakon što su njene metode korištene za izvođenje zaključaka koje „dokazuju“ superiornost jedne rase nad drugima. No, neke ideje iz frenologije zadržale su se u umjetnosti karikature sve do modernog doba u formi tipoloških stereotipizacija. Tako lica kvadratnog oblika izražavaju muškost, čvrstoću, snagu, aroganciju – lica ovalnog oblika su “ženska“, nježna, simpatična dok se oštrim crtama lica sugerira podlost, zloba, prevara , mržnja (a kad se sve to spoji dobije se recimo tip „ludi znanstvenik“). Prikažemo li na primjer dva hrvača u ringu, prvog ogromnog sa četvrtastom fizionomijom, a drugog malog i mršavog sa naočalama koji sasvim neočekivano pobijedi dobit ćemo tipični, mnogo puta rabljeni, geg nastao zbog nepodudarnosti između naših očekivanja nastalih na bazi tipoloških stereotipa i onoga što vidimo na slici.

                      Pored fizionomijske interpretacija lica u 18. stoljeću se javljaju i ideje o analitičkom promatranju i proučavanju ljudskih gesti i kretnji. Jedan od znanstvenika koji se bavi pokušajem sistematiziranja ljudskog pokreta bio je Charles Le Brun, direktor Francuske Akademije od 1663 do svoje smrti 1690, koji je u svojim raspravama i predavanjima razvio obuhvatan sustav ekspresije emocija u slikarstvu i neke vrste kodeksa gesti. Tijelo se tako vidi kao stroj koji u  formi gestikulacije, poze ili grimase reagira na vanjske podražaje. Le Brun je opisao i ilustrirao temeljne emocije i njihove manifestacije kojima se izražava obožavanja, poštovanje, divljenje, bijes, prezir, strava, ljubav, žudnja, nada, užas, mržnja, fizička i duševna bol, veselje, smijeh, plač, ljutnja, očaj, ushićenje, sažaljenje i samilost. Osim toga izdvojeni su pokreti tipični za obavljanje određenih svakodnevnih radnji ili takvi koji su karakteristični za određenu profesiju.

Značaj i utjecaj pantomime za razvoj karikature situacije analogan je onome koji su fizionomijske ideje imale na formiranje karikaturalnog portreta i uopće na karakterizaciju u karikaturi. Pantomima je  naravno svoju najočitiju primjenu našla u teatru, osobito kao jeftina zabava u formi pučkog nijemog teatra, i kao najvažniji segment tehnike oživljavanja i antropomorfiziranja lutke u teatru ali se postupno preselila i u humoristični crtež.

Konačno, ne samo navedene ideje – karikatura se razvijala usporedo i u interakciji sa drugim medijima, kakvi su primjerice bili fotografija i film. Humoristički  motivi putuju iz jednog u drugi medij; samoubojica koji skače sa višekatnice prisutan je i u Boscovim karikaturama kao i u Monthy Pythonovskim televizijskim i filmskim skečevima itd.

Sve to što iz današnje perspektive izgleda kao turbulentni proces rađanja humorističnog crteža i karikature kao forme izražavanja trajalo je zapravo nekoliko stoljeća i konačno se definiralo negdje krajem osamnaestog stoljeća negdje u isto vrijeme kada se pojavio film, medij na oblikovanje čijeg će jezika i izražajnih formi karikatura značajno utjecati. O tome u jednom od naših narednih rasprava o karikaturi.