Karikatura i film

210

U filmu Jacques Tatia ”Prometna gužva” (Trafic, Francuska, 1970) ima jedna scena koja se dešava u nekom malom mjestu pokraj auto-ceste. Tatijev lik Hulot zajedno sa prijateljima putuje na sajam automobila u veliki grad. Na putu im se dešava kvar na vozilu te su prisiljeni zaustaviti se kod prve auto-mehaničarske radionice. I dok auto-mehaničar popravlja motor jedan od Tatijevih suputnika dokono šeće naokolo.

U jednom trenutku ulazi u mehaničarevu kuću gdje zatječe njegovu suprugu, poluokrenutu leđima prema njemu, na kojoj se ističu goleme gole dojke. Dojam njegove posvemašnje zbunjenosti pojačava se nakon što gotovo lupi nosom u staklo na vratima. Tek u narednom kadru, kada kamera promijeni poziciju mi vidimo da žena zapravo doji malo dijete i da je ono što je filmski lik zajedno sa nama u publici vidio kao njene dojke bila zapravo dječja zadnjica.

   Svi filmovi iz Tatieva opusa prepuni su ovakvih i sličnih scena gdje je izravni utjecaj karikature na oblikovanje filmske slike kroz scenografsku organizaciju, montažnu strukturu i tajming toliko očit da nam se čini kao da su one preuzete iz neke od knjiga režiserovog prijatelja, velikog francuskog karikaturista Jan Jaques Sempéa.

   Tati u tome naravni nije usamljeni primjer.  

   Jedan veliki broj poznatih filmskih autora, po svom autorskom svjetonazoru inače veoma različitih, kakvi su Meliés, Eisenstein, Dovženko, Burton, Gilliam, Hitchcock, Fellini, Borowczyk, Tashlin, Judge i mnogi drugi, baš kao i još veći broj manje poznatih i nepoznatih filmaša povezani su jednom zajedničkom osobinom – svi oni su, naime, prije filmske ili paralelno s njom napravili karijeru i kao karikaturisti. Taj je fenomen, jasno, još izraženije ako se zađe u područje filmske animacije gdje je gotovo uobičajeno da su istaknuti animatori djelovali i kao karikaturisti, a neki od njih postigli su jednake ili čak vrjednije rezultate u tom području kao što je to slučaj, recimo, kod većine prvaka Zagrebačke škole kakvi su Dragić, Vukotić, Grgić, Dovniković, Blažeković, Marušić, Gvozdanović…

Na slične primjere naići ćemo i ako analiziramo kanadsku (John Weldon), češku (Adolf Born) poljsku (Miroslaw Kijowicz), estonsku (Priit Pärn), britansku (Gerald Scarf), talijansku (Bruno Bozzeto), mađarsku (Josef Nepp), američku (Bill Plympton), kinesku (Te Wei) ili zapravo bilo koju animacijsku sredinu ili “školu”.  

   Tu naravno ne može biti govora ni o kakvoj slučajnosti već o prirodnoj vezi, organskom spoju dva medija. Ono što povezuje karikaturalnu i filmsku sliku zajednička su izražajna sredstva, vizualni geg i humor, satira ili parodija na sadržajnom odnosno montažna organizacija slike na formalnom planu. Bit montaže kao centralnog izražajnog sredstva svake vrste pokretnih slika nije sadržana isključivo u sklapanju i razdvajanju slika i scena već jednako tako i onda kada se montažnim postupkom kombiniraju različiti segmenti unutar pojedinačne slike.

 Utjecaj umjetnost karikature na oblikovanje filmskih slika i scena, specijalno kada se radi o animaciji, ali i drugim žanrovima i tehnikama filma, kakvi su igrani, dokumentarni i televizijski film prisutan je zapravo od samog početka razvoja takozvane sedme umjetnosti. Film je asimilirao karikaturu direktno i odmah, još u predfilmskim “filmovima” Emila Reynauda ili Mélièsovim pionirskim trik-filmovima. Karikaturalni izraz u formi vizualnog vica primijenjen je u igranom filmu još u nijemim filmskim komedijama često u formi pantomima koje su se direktno naslanjale i crpile inspiraciju iz karikatura bez riječi. Tako je već prvi igrani film u povijesti, ”Poliveni poljevač” (L’arroseur arrosé, 1895) braće Lumière ustvari bio vizualni geg, filmatizacija strip-karikature Ghristophe Georges Colomba objavljene šest godina ranije.

Zanimljivo je da su mnogi koji su se bavili filmskim humorom najčešće previđali njegov iznimno važan pojavni oblik, fenomen koji bismo jednostavno mogli nazvati filmska karikatura. Naime, iako karikaturu mnogi vežu za njenu u posljednja dva stoljeća dominantnu pojavnu formu, novinski crtež ili ilustraciju, ona je bogato primijenjena i u literaturi, umjetnosti pantomime, glumi i teatru općenito kao i u mnogim drugim medijima – među njima naravno i filmu. 

   Štoviše, prisutnost i primjena karikature i karikaturalne slike na filmu jedna je od najraširenijih i pritom gotovo sasvim neistraženih područja filmske znanosti.

Nije stoga nimalo neobično da su dva karikaturista, George Méliès i Emile Cohl, odlučujuće pridonijeli transformaciji filma od tehnološke senzacije i masovne zabave ka formi umjetničkog izražavanja. Méliès je snažno odbacio shvaćanje filma koje se  bazora na ideji da “svaka iluzija stvorena na ekranu ima svoje ontološko podrijetlo u nekom realističnom događaju registriranom kamerom” .

Od Mélièsovih mehaničkih raketa od kartona pa do slikanja scenografije na staklu postavljenom ispred kamere pa sve do optičkih trikova pomoću ogledala, minijaturnih modela on je filmsku kameru, umjesto u prozaičnu svakodnevnicu, usmjerio u svijet čarolije, mašte i sna. S druge strane čim je prvi put u životu zasjeo za animacijski pult koji je prethodno osobno konstruirao Émile Cohl (pravim imenom Émile Courtet, Pariz 1857 – 1938), tada više od pola stoljeća stari karikaturist i crtač stripova, utemeljio je tehnološke, estetske i žanrovske metode i načela onoga što će se u narednih stotinu godina zvati animirani (ili crtani) film.

Iako je prvenstveno karikaturist i crtač on će stvarati filmove gotovo svih žanrova i tehnika. Neke od njih kakve su kolaž, animacija predmeta, lutka film, piksilacija, dijagramska animacija, projekcija natraške i ručno bojenje filmske vrpce koristili su prije ili u isto vrijeme sa Cohlom  i drugi animatori (Blackton, Starewitz. Méliès, Bray…), a neke od njih, premda su u filmskoj historiji uvijek moguća nova otkrića koja bi to dematirala, on je izumio u cjelosti i dugo vremena bio jedini koji ih je prakticirao (animacija pjeska, kombinirana tehnika, animiranje formi napravljenih od žice ili platna …). Osim toga, Cohl je bio taj koji je zamislio i u praksu pretočio cjelokupni tehnološki proces pravljenja animiranih slika, te su stvari kakve su animatorski trik stol, karton snimanja i registracija crteža njegove invencije.