KARIKATURA I STRIP

142

U Europi se proto-stripovi javljaju tijekom devetnaestog stoljeća i bili su vezani uglavnom za humoristični tisak sa njegovim ipak ograničenim utjecajem.  Krajem devetnaestog stoljeća stripovi se počinju javljati u kvalitetno drugačijim uvjetima, u američkim dnevnim listovima sa njihovom svjetskom distribucijom. Već na prijelazu dva stoljeća vodeći autori novinskog stripa kao Rudolph Dirks, Richard F. Outcault, Frederick Burr Opper ili James Swinnerton stvaraju jezik i konvencije stripa dijelom preuzete od europskih uzora, prije svega stripovima Wilhelma Buscha poput Max und Moritz i drugim.

Estetika stripa formirala se u ubrzanom taktu sukladno stalno rastućom produkcijom tako da je, nakon što su uvedeni prvi popularni stalni likovi, taj medij institucionaliziran kao specijalna forma zabave i umjetnost sa enormnim utjecajem na čovjekovu svakodnevnu konzumaciju slike.

Strip se može definirati kao protumačiva pripovijest predočena nizom slikovnih sekvenci sa ili bez opisnog teksta i dijaloga koje su postavljenih u izvjesnom slijedu. To je umjetnička forma koja po svojim ontološkim svojstvima ne samo da je vrlo srodna karikaturi i humorističnom crtežu već potječe iz njih. Za mnoge istraživače stripa taj je medij nastao na jednostavnoj formuli: karikatura plus vrijeme daju strip. Tako primjerice švedski strip-specijalist Fredrik Strömberg piše da su ”razlike između stripa i karikature u načelu mnogo manje nego njihove sličnosti”  dodajući da je ”predočavanje vremena sama bit stripa”. 

Jedan od vodećih autoriteta na tom području u USA Art Spiegelman svodi razlike i sličnosti između karikature i stripa na slijedeće: „karikatura je shematski pojednostavljeni crtež koji obično sadrži pretjerivanje i deformacije. Strip je skupina karikatura povezanih tako da nagovijeste vrijeme“.   Na osnovu dvije ovdje citirane definicije kao i na osnovu mnogih drugih može se izvesti zaključak da je temeljni element kojim se strip izdvaja, odnosno nadograđuje karikaturu grafičkim sredstvima predočena promjena nastala u tijeku vremena u najmanje dvije sličice.  S druge strane, karikatura (humoristični crtež, ilustracija…) je izraz koji predočava pokret u jednoj zamrznutoj jedinici vremena.

Čvrstu granicu između dva medija je međutim nemoguće povući. Ponekad se u literaturi govori o „stripu u jednoj sličici“, kako to primjerice čini Robert C. Harvey usvom eseju Comedy at the juncture of word and image, djelu zbornika The Language of Comics (2001), ali jedna slična specijalistička diskusija nije predmet interesa ovog teksta. U svakom slučaju sa sigurnošću se može konstatirati da je evolucija karikature u strip potaknuta nastojanjem da se predoči vremenski tijek.

   Iako se pojava priča u slikama može registrirati u različitim povijesnim periodima i brojnim kulturama (Staroegipatski hijeroglifi, predkolumbovski slikovni rukopisi u Južnoj Americi, japanski grafički svitci, starogrčko narativno slikarstvo, pripovijesti u formi obojenog ili graviranog svitka namijenjenog promatranju sličica kao sekvenci u nizu nastalog u doba Renesanse itd.) strip je ipak moderna pojava nastala zahvaljujući snažnom razvoju tiskarstva i drugih načina umnožavanja slike. Strip je naime postao masmedij tek onog časa kada je bilo moguća njegova masovno tiskanje i umnožavanje ili, kako to formulira McCloud: ”Zahvaljujući tiskarstvu ono što je bilo prisutno u dokolici bogatih i moćnih postalo je dostupno bilo komu.”   Štoviše način na koji se stripovi tiskaju i distribuiraju suštinski određuje kako njihovu estetiku tako i žanrovsko grananje. 

   U zapadnoj kulturi strip se tiska i distribuira na nekoliko načina, kao vrpca (strip) ili stranica u dnevnim i sedmičnim listovima, u specijaliziranim strip-publikacijama, kao takozvani „album“ ili kao grafički roman. Vrijedi spomenuti da se od kraja dvadesetog stoljeća u USA i Europi odomaćio i specifični japanski, takozvani „manga“ format jednako u obliku džepnih knjiga stripova ili specifičnih manga-magazina.

   Tijekom prvog perioda u svom razvoju koji se otprilike može ograničiti na vrijeme između 1890-tih i 1920-tih strip-forma se počinje granati u dva pravca – prvi je vezan za nedjeljne dodatke velikih dnevnika u kojima se stripovi, uglavnom namijenjeni djeci kakvi su Yellow Kid i Little Nemo, objavljuju u boji i na cijelim stranicama dok je drugi startao nešto kasnije u izdanjima novina radnim danima kao crno-bijeli „kaiševi“ smješteni na dnu stranica kakvi su bili Mutt and Jeff ili Abie the Agent namijenjeni odrasloj publici. Jasno da je cijela stranica pružala mnogo više kreativnih mogućnosti od „kaiša“ bilo da se radilo o kompozicijskim varijacijama u veličini i odnosu slika ili grafičkoj prezentaciji pokreta i vremena u njima tako da se prvi inovativni strip-autori kakvi su George Herriman, Lyonel Feininger ili Winsor McCay javljaju među suradnicima nedjeljnih izdanja. Uskoro će, međutim, oba ta postupka kombinirati unutar istih strip-serijala tako će se stripovi radnim danima pojavljivati u svojoj dnevnoj verziji, u „kaiševima“, i nedjeljom kao cijela stranica u boji. Umjesto stripova za djecu prevladati će takozvani obiteljski stripovi (”domestic genre”) namijenjeni svim uzrastima.

   Rane američke stripove karakterizira gotovo potpuna dominacija karikaturalno stiliziranog crteža likova i pojednostavljene i reducirane pozadine. Na narativnom planu moguće je, uz izvjesnu generalizaciju, izvršiti podjelu novinskih stripova u dvije grupe, kako to između ostalog čini i kunshistoričar David Kunzle, koji smatra da u načelu postoje samo “karikaturalni stripovi” i “pripovjedački stripovi” . U prvom slučaju svaka stranica ili „kaiš“ predstavlja jednu cjelovit anegdotu obično sa duhovitom poantom ili momentom iznenađenja na kraju, dok su se narativni stripovi objavljivali u nastavcima, dakle kao duže pripovijesti izdijeljene u kratke epizode sastavljene u nekoliko sličica.

Pri tome se moralo paziti da se petkom u zadnjoj sličici ostavi otvoreni kraj sa nekom uzbudljivim momentom iščekivanja („cliff hanger“) dok bi se u prvoj sličici u ponedjeljak pojavljivao sažetak onog što se dogodilo tijekom prethodnog tjedna. Nakon izvjesnog vremena pojavit će se strip-serijali, kakvi su primjerice Popeye, koji kombiniraju ove dvije metode tako što je svaki „kaiš“ predstavlja cjelovitu anegdota koja kao takva čini dio jednog šireg narativnog diskursa.

   U pravilu ti su se karikaturalni stripovi temeljili na opisivanju komičnih situacija ili jednostavnijih pripovijesti koji se nisu mogli izraziti samo slikama niti samo riječima. Likovno predočavanje zasnivalo se na pojednostavljenom stilu svedenom na mali broj linija, pedantan i lako čitljiv aranžman elemenata slike, prepoznatljive figure i motive.

   Uz nekoliko iznimki, humor u tim stripovima konstruiran je ili kao slapstick u crtanoj formi ili kao šaljivi dijalog dramatiziran i vizualno predočen u tri, četiri sličice. Nesretni engleski termin ”comics” koji je vjerojatno prvi put upotrijebljen 1890 u britanskom humorističnom časopisu Comic Cuts  opisuje zapravo samo dnevne karikaturalne stripove koji su se pojavili u tom prvoj razvojnoj fazi medija. Upravo ta vrsta stripova koja je dominirala američkim tiskom tijekom prvih desetljeća prošlog stoljeća gdje se formirao koherentni skup formalnih i estetskih normi koji će biti preuzet u prvim američkim animiranim filmovima. 

Veoma važan fenomen koji se etablirao prvo u karikaturalnim stripovima, a potom na filmskom platnu su stalni crtani likovi koji se iznova pojavljuju u različitim epizodama i nalaze se u prepoznatljivim situacijama. Ti stalni likovi ne samo da su igrali glavnu ulogu u svojim anegdotama ili avanturama već su funkcionirali kao zaštitni znak svojih serije, prvo u novinama a kasnije na filmu. Stoga su crtači i animatori-pioniri najveće napore koncentrirali na stvaranje onoga što Munitić u svojoj studiji o stripu naziva ”oslikovljena personalnost” i ”spoljni identitet” . Zahvaljujući enormnoj popularnosti ovih crtanih likova stripovi su u USA početkom dvadesetog stoljeća razvili ne samo kao autentična izražajna forma već i kao jedan od prvih masovnih medija prilagođenih duhu vlastitog vremena.

   U knjizi The Art of Caricature historičar umjetnosti Edward Lucie-Smith tvrdi da su posljednje decenije devetnaestog stoljeća bile period izrazite individualnosti i strelovitog razvoja unutar umjetnosti karikature, što je rezultiralo sa dvije inovacije koje su ”naročito proširile opseg žanra“. Prva od njih, prema Lucie-Smithu bila je karikaturalna skulptura koja je unijela zapreminu i stvarnu treću dimenziju u karikaturu i druga ”narativna karikatura u sekvencijalnoj formi” odnosno strip.  Lucie-Smith pripada dakle onim autorima koji su izabrali sasvim zanemariti onaj dio historije (ili prethistorije) stripa kakve se javila u europskom tisku 1830-tih i kasnije.

Ono što se desilo u Americi u krajem 1800-tih bilo je da su stripovi napustili svoj geto u humorističnim listovima i osvojili stalni prostor u dnevnim listovima koji su rasli i razvijali se poput lavine. Tek tada u visokonakladnim dnevnim listovima strip je, argumenti su Lucie-Smitha i njegovih istomišljenika, profilirao ka samostalna forma zabave, sredstvo umjetničkog izraza i masmedij.  Osim što su američki dnevni listovi omogućili masovnu distribuciju, zahvaljujući novim tiskarskim tehnologijama stripovi su se mnogo jeftinije mogli tiskati u boji što je značajno doprinijelo prisustvo i utjecaj stripa u društvu.

Značaj crteža, karikature, ilustracije i sada stripa u novinama postaje sve veće pa se mnogi američki dnevnici odlučuju uvesti specijalne nedjeljne dodatke, ”Sunday funnies”, gdje se publiciraju humoristični crteži u boji.     Činjenica da se početak historije tog medija tako često veže za kraj devetnaestog stoljeća i tadašnji američki dnevni tisak može se objasniti uz ostalo i time da raniji strip-autori i njihova publika nisu imali svijest o stripu kao samosvojnoj izražajnoj formi, već su ga vidjeli kao dijelom humorističnog crteža ili prosto kao pripovijest predočenu u komičnim slikama.