Karikatura između propagande i satire

234

Pojava humorističnog crteža i karikature u današnjem smislu bila je moguća zahvaljujući nekoliko faktora vezanih za civilizacijski, tehnološki i opći društveno-ekonomski napredak ljudske zajednice, osobito kada je riječ o komunikacijskim sredstvima i žurnalizmu u prije svega zapadnoevropskim društvima.  Tu se u prvom redu radi o sekularizaciji tih društava na čijim zasadama će se kasnije javiti modernizam, dinamičnim razvojem u likovnim umjetnostima došlim nakon Renesanse i pronalaskom i razvojem tiskarske tehnike, masovne proizvodnje papira i sredstava koja omogućuju brzo i jeftino crtanje, usavršavanje grafičkih metoda kakve su drvorez pogodan za masovno umnožavanje slika i crteža.

Drvorez je već 1400-tih funkcionirao kao neka vrst masovnog medija pomoću kojeg su crkva, vlastodršci i interesne grupe mogli distribuirati propovijedi i propagandu u razmjerno visokoj nakladi. Jedna vrsta rugalačke i propagandističke karikature postaje masovna i u periodu Reformacije kada jednako pristalice kao i protivnici Reformacije umnožavaju i distribuiraju karikature kao efikasno ideološko-propagandno sredstvom kojim se huškaju mase protiv onih drugih. Prvi raspačavaju crteže na kojima je konfrontiran Isus sa svojom skromnošću i Papa koji živi u obilju, dok drugi prikazuju Lutera u maskopiji sa vragom. 

   Karikatura kao humoristična forma ipak je primarno vezana za svjetovnu, sekularnu, laičku i tradiciju nedogmatskog viđenja svijeta  i uopće za ono što je došlo kao posljedica Francuske revolucije 1789, a što se naziva modernizmom. Prvi značajniji razvoj sekularne karikature zapaža se već u njemačkim drvorezima s početka šesnaestog stoljeća, a među onima koje su do danas sačuvani osobito je poznat onaj koji prikazuje pijanca čiji stomak je toliko velik da mora staviti kotač ispod njega kako bi se kretao, a kojeg Bevis Hillier u svojoj historiji krikature locira u 1510 godinu. Taj kao i mnoge druge slične podatke mora se uzimati s rezervom jer karikaturu od samog početka prate pojave plagijata što, za historičare toga medija predstavlja gotovo nerješiv problem jer je vrlo teško ustanoviti stvarnog autora čak i u moderno vrijeme.

Od 17 stoljeća karikatura se pojavljuje kao sredstvo propagande u ratovima kada se vanjski neprijatelji portretiraju kao nakazni monstrumi, simboli zla i nepravde. Kao što su recimo Nijemci žestoko karikirali Napoleona tako su Francuska revolucija i njeni simboli poput giljotine bili inspiracija engleskim karikaturistima. Unutar same Revolucije naručivane su karikature kao propaganda protiv kraljevske obitelji i klera. Poslije 1820 lijevi i radnički pokret koristi se karikaturom u promidžbene svrhe.

Takve propagandističke tendencije u karikaturi zadržale su se sve do našeg doba. Riječ je o pamfletskim karikaturama (ili radije anti-karikaturama) dokazivanja teorije vlastite nadmoći, ruganju i ponižavanju slabijih kakvi su u pojedinim periodima historije bile na primjer huškačke karikature o mormonima u američkom tisku iz devetnaestog stoljeća, rasističko predočavanje crnaca iz dvadesetog, stoljetni antisemitizam u evropskom i ruskom tisku, seksizam i otvoreno ženomrstvo u europsko-američkom, ali i u tisku nekih drugih kultura. Karikatura je igrala značajnu ulogu u propagandi tijekom dva svjetska rata, u takozvanom “hladnom ratu“ i mnogim regionalnim sukobima i ratovima u dvadesetom stoljeću, dok se početkom ovog stoljeća desilo objavljivanje ponižavajucih crteža islamskog proroka Muhammeda u danskim novinama koji su izazvale velike tenzije u odnosima dijelova islamskog i zapadnog svijeta itd.

   No, paralelno s tim tom dirigiranom i od vlasti i moći zloupotrijebljenoj karikaturi odvija se jedan, mnogo važniji, vrijedniji i bogatiji, proces u razvoju tog medija, onog u kojem karikatura funkcionira kao simbol i oblik otpora, neslaganja i oslobađanja čovjeka putem humoristične detronizacije tiranije i terora čovjeka nad čovjekom svake vrste. Zapravo karikatura se pojavila kao izraz želje umjetnika da aktivno participiraju u društvu, umjesto da pasivno izvršavaju narudžbe što ih je direktno dovelo u konflikt sa vlastodržačkim strukturama u svojim društvima. Svaka diktatura nastoji poraziti ili sasvim ukinuti smijeh ili barem umjesto pravog proizvesti lažni smijeh, učiniti da stanovništvo nosi masku smijeha.

Najstariji motiv karikature je smrt  koja se u stiliziranoj formi prikazuje kao prateća pojava ratova. Apstraktni rat predstavljen je kao čudovište koje guta sve pred sobom čime se posredno optužuju vladari koji ne mogu naći drugačije rješenje za svoju zemlju i stanovništvo osim gurat ga u konflikte koji rezultiraju masovnom smrću izazvanom samim ratom ili njegovim posljedicama kakve su glad i bolesti. Upravo antiratne karikature kao oblik humoristične detronizacija vladara odgovornih za ratove i ljudsku patnju vjerojatno su prva primjenu karikature u satiričnom kontekstu.