Karikaturalna stilizacija

224

Prepoznatljivost cjeline i svakog njenog gradivnog elementa ponaosob osnovni je preduvjet da bi neka misao ili poruka uopće mogle biti komunicirane. Karikiranje je proces stilizacije i njihove daljnje stereotipizacije gdje se, bilo da je riječ o portretnoj ili karikaturi situacije, uvijek polazi od kanoničke, opće poznate slike. Kod karikaturalnog portreta kao model koristi se tipičan, masovno prepoznatljiv, a u slučaju političkih ličnosti “oficijelni”, portret neke osobe. Smisao portretnog karikiranja je da se putem akcentuiranja, reduciranja na apsolutno neophodne indikatore cjeline, pronađe baš onaj specifični oblik, katkad je riječ o samo jednoj jedinstvenoj liniji, koja predstavlja mikrofizionijsku os cijelog lica, vizualni kod zapisan u našoj svijesti koji čini ne samo da neku osobu prepoznamo u smislu njene fizičke pojavnosti već i da otkrije njen “unutarnji portret”, naš doživljaj te osobe na intelektualnoj ili emotivnoj razini.

Iskrivljivanjem svog objekta uz istodobno održavanje sličnosti dovoljne da osigura prepoznatljivost, karikatura istodobno mijenja i zadržava unutar jedne te iste slike. Mi na taj način slijedimo karikaturalni i interpretativni proces od početka do kraja, deformacije lociraju karakteristične crte objekta, one na koje se karikaturalni komentar odnosi. Sličnosti sa ne-deformiranim originalom komuniciraju identitet objekta; deformacije distanciraju gledaoca od objekta signalizirajući prisustvo nesimboličkih intencija (najčešće komičnih) i lociraju manu ili karakternu crtu na koju je satira usmjerena.

Suština karikature je dakle, kako to formulira i kunsthistoričarka Marta Banta, uvijek “izvanjska pojavnost i unutarnja kvaliteta, obadvoje fiksirani karikaturistovim pogledom”

Karikatura situacije, ma koliko se na prvi pogled činila različitom od portretne, u osnovi je to isto s tim što joj je, umjesto određena osoba, model i motiv neki historijski događaj ili prepoznatljive okolnosti vezane za čovjekov život i svijet. Karikiranje, odnosno karikaturalno grafičko pojednostavljivanje i stilizacija, ne odnosi se samo na crtež likova i prednjeg plana već i na cjelokupnu kompoziciju, izbor kuta promatranja, tretman perspektive i mjesta gdje je “kamera” plasirana. Osim zbilja u iznimnim slučajevima, ptičja perspektiva ili recimo krupni plan, uglavnom se izbjegavaju, linija horizonta postavlja se obično u visinu očiju i kompozicija je takva da najčešće obuhvaća cijelu figuru ili, govoreći filmskim rječnikom, pretežno se koristi srednji plan. Ne samo da se metodom selektivnog pretjerivanja i kontrastiranja vidljivi, istaknuti detalji postavljaju u određeni međusobni odnos, već to isto važi i za odnos praznih i popunjenih površina, svjetla i tame, statičnog položaja tijela i pokreta. Cjelokupna kompozicija zapravo se organizira tako da se gledaočev pogled usmjeri tamo gdje je potrebno kako bi se postigao potpuni efekt.

S obzirom da karikatura funkcionira kao “sredstvo gledanja i saznavanja istinske prirode neke forme” karikaturist uvijek traga za onim sto je bit određene pojave ili osobe i tome prilagođava grafički izraz i ukupnu vizualizaciju. Činjenica da “klasični umjetnik idealizira, a karikaturist razotkriva deformacije” razlogom je da se crtački stil najvećih majstora karikature ne može procjenjivati akademskim mjerilima već se prije radi o rukopisnom crtežu, individualiziranoj stilizaciji usklađenoj sa autorovim načinom mišljenja i pogledom na svijet. Karikaturist se na neki način nastoji približiti načinu na koji crtaju djeca ili kako su to radili naši daleki preci, koji odmah prelaze na prikazivanje suštine – onoga što vide, ne onoga što gledaju. Karikaturalnom crtežu prethodi eliminiraju nepotrebnih, odnosno izolacija i naglašavanje bitnih detalja što se najčešće postiže putem njihova predimenzioniranja. Kako to jezgrovito i efektno konstatira jednako uspješan praktičar i teoretičar medija Scott McCloud svrha i motiv karikiranja zapravo nije reduciranje već “fokusiranje na bitno” .

Osobnost i istodobno paradoks karikature sastoji se u tome da se ona, iako pristupa onim dijelovima ljudske psihe koji nisu pod kontrolom svijesti, služi racionalnim sredstvima. Karikatura nikad nije iracionalna niti nadrealistička, apsurd u karikaturi je racionalan, kaos organiziran, a deformacije i disproporcije kalkulirane. Sve što doživljavamo kao pretjerivanje, paradoks, kontradikciju ili dvosmislenost nastalo je svjesno i s jasnom namjerom, usmjereno ka tome da vidimo stvari koje inače ne zapažamo ili kako to hrvatski filmolog Hrvoje Turković efektno poentira: “Budući da karikaturalna odstupanja iznevjeruju neka naša prikazivačka očekivanja, samim tim nas čine svjesnijih tih očekivanja.”

Naravno, ne radi se samo o očekivanjima već i o tome što uopće ne očekujemo jer ga nismo ni svjesni budući je duboko utopljeno u ono što percipiramo kao normalnost i svakodnevnicu. Karikatura je jedno od malobrojnih sredstava koja modernom čovjeku stoje na raspolaganju da drugačijim očima vidi medijskom kakofonijom sve zagađeniju i zamagljeniju stvarnost. To je moguće zahvaljujući temeljnoj metodi karikaturalnog izraza u bilo kojoj njegovoj formi koja se sastoji od analitičkog promatranja i deriviranja pojava bitnih za egzistenciju ljudskog bića, njihovog predočavanja putem reduciranje i eliminacije manje važnih, odnosno prepoznavanjem i izvlačenjem na površinu čimbenika koji presudno utječu na tu egzistenciju, te njihovim montažnim kombiniranjem u svrhu kritičke interpretacije danih pojava. Stoga fraza prema kojoj je karikatura iskrivljeno zrcalo stvarnosti ne opisuje umjetnost karikature na dostatan način. Ona jeste zrcalo, ali takvo koje reflektira sliku iz koje su prethodno filtrirani svi suvišni te izdvojeni suštinski gradivni elementi koji su potom stilizirani i aranžirani u novu organizaciju, bitno različitu u odnosu na njihov izvorni red i poredak.